Vršnjačko nasilje je tema o kojoj se poslednjih godina puno govori širom svijeta, ali i dalje postoji problem suzbijanja vršnjačkog nasilja u svim državama. Uvijek su postojale “čarke” među djecom, gurkanje, davanje pogrdnih nadimaka. To se lako rješavalo i brzo je prolazilo uz pomoć roditelja, učitelja i nastavnika, a često su to i djeca sama prevazilazila.
Kako pomoći djetetu izloženom vršnjačkom nasilju, u nastavku teksta stručno mišljenje daje psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Anđela Šćekić Todorović.
Djeca u velikom broju slučajeva potiskuju problem, sakrivaju ga od roditelja i pokušavaju da ga rješavaju onako kako oni znaju. Dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja ne može u potpunosti samo na pravi način da se bori sa porukama koje dobija od vršnjaka, već je prisustvo roditelja/staratelja izuzetno važno. Često roditelji/staratelji ne provode dovoljno vremena sa djecom, pa stoga nisu ni svjesni da su oni izloženi vršnjačkom nasilju. Sve što problem postaje dublji i veći, teže je vratiti dijete na pravi put.
Vršnjačko nasilje je najzastupljenije u školama, i javlja se kroz različita ponašanja poput: udaranja, guranja, ucjenjivanja i prijetnji, ruganja, ogovaranja i širenja neistina, ismijavanja, ignorisanja, dodirivanje bez dozvole, vrijeđanja ličnosti, krađe i iznude novca. U poslednje vrijeme puno se govori i o elektronskom vršnjačkom nasilju, to jest nasilju preko interneta, koje se ogleda u namjeri i radnjama koje osoba ponavlja kako bi se nanijela bol i šteta žrtvi nasilja.
Kako bismo pomogli svom djetetu važno je da u procesu vaspitanja formiramo otvoren odnos u kojem će ono imati mogućnost da nam kaže sve što osjeća i što mu se dešava, koje su njegove dileme i koji su njegovi problemi. U ovakvoj vrsti odnosa i komunikaciji koju ostvarujemo sa djetetom izuzetno je bitno da kad roditelj čuje nešto što mu se ne dopada, da ne reaguje burno, jer na taj način gubi povjerenje koje treba da ima dijete prema njemu.
Djetetu je značajan topao pristup, pun razumijevanja. Djeca koja su žrtve nasilja često nisu dovoljno “hrabra” da pričaju roditeljima o tim problemima, jer osjećaju stid. S druge strane su djeca koja smatraju da je njihova greška i odgovornost što im se to događa, pa u tom slučaju roditelj treba biti veoma obazriv u razgovoru kako dijete ne bi razvilo dodatan osjećaj krivice, ili strah da će razočarati svoje roditelje.
Kada dijete kaže roditelju za problem koji ima, važno je da ga roditelj pohvali jer je učinilo pravu stvar što se povjerilo roditelju. Izuzetno je bitno u odrastanju da dijete razvija osjećaj da ima razumijevanje od strane porodice i bezuslovno pripadanje, bez obzira šta se dešava. Tako dijete stiče povjerenje, i doživljaj da nije sam ni u jednom trenutku,
Koji god oblik nasilja da je dijete pretrpjelo predstavlja traumu za njega, i obazrivo treba razgovarati o tome. Identifikacija nasilnika i oblika nasilja je proces koji je izuzetno neprijatan za žrtvu, pa shodno tome dijete treba zaštiti od dodatnih problema i dati mu sigurnost da će roditelj biti uz njega u daljem procesu preduzimanja koraka (uključivanje škole i institucijama koje se bave suzbijanjem vršnjačkog nasilja).
Koliko je važno preduzeti korake kako bi se suzbilo vršnjačko nasilje i pomoglo djetetu koje žrtva nasilja, toliko je važnije praviti korake i vaspitavati dijete da izađe na pravi put i da ono ne postane nasilnik ili učesnik u nasilnom ponašanju. Ne postoji idealan roditelj, i nikada ne znamo šta smo uradili kao roditelji, dok ne posmatramo “sa strane” ponašanje svog djeteta u odnosima koje ono ostvaruje. Teško je biti potpuno realan u procjeni svog djeteta, ali je važno da čujemo mišljenje onih koji takođe utiču na cjelokupan razvoj i vaspitanje naše djece.
Postoje roditelji koji su i sami skloni nasilju (u raznim oblicima), pa se dešava da takav/i roditelj/i budu čak i ponosni na svoje dijete koje vrši nasilje (“liči na mene”). U tom slučaju roditelj ne može biti dobar uzor djetetu, pa je neophodno da se u rad sa takvim roditeljem/ roditeljiima uključi tim za suzbijanje vršnjačkog nasilja. U ovakvim slučajevima samo rad sa djetetom, bez rada sa roditeljem/roditeljima ne daje efekat koji želimo, jer je roditelj najveći uzor svom djetetu.
Ukoliko naše dijete često ulazi u konflikte sa drugarima, i primijetimo da se ne ponaša adekvatno, reagujmo! Pomozimo mu da ne postane nasilnik. Razgovarajmo o lijepom ponašaju. Nikad ne kritikujmo ličnost djeteta. Svako dijete je dobro, samo se nekada lijepo ne ponaša.
Uvijek odvojimo ličnost od ponašanja. Ako nekada primijetite, ili vas neko obavijesti da je vaše dijete bilo uključeno u nasilje, spriječite ga, prvo kroz razgovor suočite dijete sa događajem koji se desio i pomozite mu da shvati u čemu je njegova greška. Nakon toga je važno i da ga navedete da se izvini povrijeđenom vršnjaku. Izvinjenje ćete postići ako je dijete imalo u odrastanju priliku da čuje od vas izvinjenje prema njemu ili bilo kom drugom. Kroz taj usvojeni model dijete shvata da izvinjenje nije poniženje, već lijep ljudski gest od strane onog ko se izvinjava, a velika satisfakcija onome ko je povrijeđen, sa ciljem da se obje strane osjećaju dobro.
Ukoliko dijete nastavi da vrši nasilje, važno je da roditelj preduzme korake i vaspitne mjere kako bi spriječio dijete da napravi još veći problem. Svi najviše volimo svoju djecu, zato i treba da reagujemo na vrijeme i pomognemo koliko je u našoj moći. Sve što primijetimo da ne možemo kao roditelji da postignemo, važno je da se obratimo nekom za pomoć (učiteljici, nastavnicima, psiholozima, pedagozima, ljudima koji se bave vaspitanjem i razvojem djece).
Kada se problemi počnu rješavati na vrijeme, oni se brzo i riješe. Što duže nosimo problem, on postaje veći.
