Piše: Ljiljana Raičević, predsjednica Sigurne ženske kuće
Mogući uzroci postojećeg nedovoljnog učešća žena u pregovaračkim timovima i uopšte u politici su: još uvijek prisutne tradicije i konzervativno shvatanje uloge i mjesta žene u crnogorskom društvu; nedovoljno izražene želje, hrabrosti i entuzijazma samih žena za sopstvenim većim prisustvom i uticajem u javnoj sferi, što dodatno rezultira, manje – više prikrivenim otporom kod dijela muške populacije prema prisustvu žena u životu žene i političke angažovanosti, što se iskazuje i određenim nepovjerenjem muškaraca u njene sposobnosti (njihovo odsustvo sa rukovodećih funkcija) za ovu vrstu djelatnosti; postoje pokazatelji koji upućuju da ne postoji dovoljno povjerenja, ni kod samih žena u snagu sopstvenih ideja i mogućnosti, nedovoljno hrabrosti da se učini iskorak u javnoj sferi, isticanjem i aktivizmom u realizaciji brojnih pitanja od značaja za ženu, a time i za porodicu, radno mjesto i društvo u cjelini.
U razgovoru sa ženama na našim radionicama, mnoge žene su rekle da ih politika interesuje, ali da nemaju podršku porodice, pa i različita razmišljanja i opredijeljenost za neku političku stranku, od muža ili porodice, dovodi do toga da se ona povlači “zarad mira u kući” iako misli da bi u tom poslu ona bila dobra. Kompromisi koje žena pravi su uvijek na njenu štetu. Nažalost nisam se iznenadila činjenicom da u pregovaračkim timovima o budućem sastavu Vlade nema nijedne žene. Dovoljno sam dugo u ovom poslu da mogu da prepoznam da li su istinite izjave i obećanja lidera svih političkih partija o većoj participaciji žena u političkom životu. Ispostavilo se da to nisu ozbiljno mislili, što su sastavom poslaničkih lista i isključivanjem žena iz pregovaračkih timova jasno i pokazali. Treba glasno reći da politčari i dalje doživljavaju politiku kao isključivo mušku profesiju, i njima je potpuno prirodno da žene ne traba da budu uključene u važne političke odluke.
Žao mi je što žena nema u pregovaračkim timovima jer je taj proces pod budnom pažnjom kako domaće tako i međunarodne javnosti i sigurna sam da bi žene taj posao obavile uspješnije od većine muških članova tih timova. Da li se sjećate koliko je u početku bilo priče oko izbora Vesne Perović za prvu predjednicu Skupštine Crne Gore i kako je veoma brzo pobrala velike simpatije ogromnog dijela stanovništva jer je taj posao radila profesionalno i mudro. Ima još mnogo takvih žena u Crnoj Gori, ima ih i u svim partijama kod nas, ali gdje su? Odgovro na to pitanje bih voljela da čujem od lidera svih parlamentarnih partija u Crnoj Gori i nadam se da ćete im ga postaviti.
Izuzetno je važna uloga medija u podizanju svijesti o ovom veoma važnom pitanju, i žao mi je što moram da konstatujem da je ovog puta nevladin sektor taj koji je prvi reagovao, iako mediji imaju i veći uticaj i veće mogućnosti da to pitanje stave među prioritetna. Crna Gora je potpisala mnoštvo međunarodnih, ali i domaćih dokumenata o rodnoj ravnopravnosti, koji između ostalog tretiraju i participaciju žena u političkom životu i nijednu obavezu iz tih dokumenata nisu ispunili.
