Moja menta u čaši

Piše: Milanka Ćorović Objavljeno: 07/10/2020

Kada smo ljetos, porodično bili u posjeti prijateljima na Fruškoj Gori, dobila sam jednu grančicu svježe mente iz njihove bašte. Divno je mirisala. Odlučila sam da je držim u vodi, da miriše dok ne uvene.

Prošlo je nedjelju dana, i dalje je bila svježa i mirisna. Jako sam se iznenadila kada sam vidjela da je pustila korjenčiće. Uskoro smo krenuli za Crnu Goru. Planirali smo ostati tri sedmice i bila sam sigurna da će uvenuti. Ipak, odlučih da nalijem vode do vrha plastične čaše u koju sam je smjestila. Kad smo se vratili, vode jedva da je bilo, a ona je bila “živa” i pritom porasla. Samo sam se nasmijala i pomislila:”Pa ti si jedna žilava menta, sviđaš mi se”.

Pomirisah je, ali miris je bio slab. Priđoh bliže i pomirisah još jedanput. Definitivno to nije miris sa kojim je došla. Treba je presaditi što prije. Treba joj zemlja. Gledam je pažljivije, nije ni boja više jarko zelena. Već je mnogo bleđa. Na tren mi je bi’ žao. Bez zemlje može da preživi, ali kao neka biljka invalid. Ni upola od one svoje raskoši. Pomislih kako i ljudi ne dobijaju svu hranu neophodnu za njihov duševni razvoj. Baš poput moje mente, samo su blijede kopije od onog što su mogli biti. I ne samo to. Ljudi itekako trebaju uzemljenje.

Naša zemlja su drugi ljudi, bliski ljudi sa kojima živimo, povezujemo se i umrežujemo. Razmjenjujemo osnovnu materiju LJUBAV. Naša zemlja su i poslovi kojima se bavimo. Novac koji radom dobijamo, koji nam obezbjeđuje egzistenciju i važno je sredstvo za ostvarenje naših snova.

Ljudi koji nisu uzemljeni su kao list na vjetru. Radije biraju vazduh, nego zemlju. Zbog toga je teško doprijeti do njih. Ne puštaju se u odnose i dublji kontakt ni sa kim i ni sa čim. Razmišljam o sebi. O svom uzemljenju. Vrijeme je da počnem ponovo da radim. Da i u ovom tlu pustim korijenje da se grana. Toliko me dom i roditeljstvo ušuškalo da sam zaboravila na svoju strast prema poslu.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content