Selma Hurić rođena je 1984. godine u Prijepolju, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Poeziju piše od ranog djetinjstva, izražavajući na taj način svoja najdublja osjećanja i unutrašnje borbe. Pjesme su joj objavljivane u zajedničkim zbirkama poezije, i antologijama, a njn prvijenac “Preglasno ćutanje”, izašao je u izdanju Spirit Art Montenegro, a podržano kroz projekat “Radionice kreativnog pisanja” od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, kao najbolja zbirka, kompletna i time Selmu Hurić svrstalo u afirmisane pjesnikinje.
Piše kratke priče i kolumnu na temu rodne ravnopravnosti za više regionalnih portala. “Preglasno ćutanje” je naziv njene prve samostalne zbirke pjesama.
Za portal Preduzetnica.me sa Selmom smo razgovarali o njenim prvim zapisanim stihovima, poeziji, pisanju kao i prvijencu ,,Preglasno ćutanje’’..
Gdje su nastale Vaše prve pjesme? Sjećate li se trenutka koji Vas je naveo da zapišete prve stihove?
To je bilo u nekom od mlađih razreda osnovne škole. Učitelj je zadao da pišemo nešto na temu jeseni. Nije mi se pisao klasični odgovor na takve zadatke, pa sam napisala pjesmu od četiri strofe. Čak se i prve dvije sjećam…A sjećam se i da je učitelj istog dana postavio na đački pano, što je za moj tadašnji “dječiji ego” bila posebna čast.
Koji je to poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete?
Momenti nadahnuća su izazvani raznim emocijama, situacijama…Ne mogu im dati konkretan “oblik”, ali ono što je sigurno je da se tada dešava izazov. Nikada zapravo ne znam kako će to izgledati, niti mi je forma vodilja. Nekad je to iz nemoći, nekad iz hrabrosti. Nekad jer želim da sebi istinitije predstavim puteve koji mi se čine zamagljenim.
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Pisati može svako ko to iskreno želi, ali i umije. Vjerujem da se suština talenta ogleda u oplemenjavanju drugih, a razvijanjem sebe. Nije dovoljno samo zamisliti nešto, treba se izraziti tako da i čitalac i stvaralac osjete dodirnu tačku sa emocijom. Tu zapravo nastaje umjetnički izraz.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
Vidim ga kao mjesto koje je vrlo kompleksno – postoji dosta pjesnika i pjesnikinja koji se čitaju decenijama i čija je poezija vanvremenska – s druge strane tu su umjetnici koji tek uzimaju “zalet” i najteže im je osloboditi svoj izraz u vremenu u kojem je čitanje generalno podcijenjeno. Moju knjigu vidim kao sve ono što svakodnevno osjećamo, proživljavamo, govorimo u sebi, ali ne izgovaramo naglas. I mislim da je to ćutanje unutar nas sve glasnije.
U čemu pronalazite motive/inspiraciju za pisanje? Postoji li nešto što je za Vas neiscrpna inspiracija?
Nekad je to nesanica, nekad je želja da sebe ohrabrim. Nekad sam razočarana nečim, nekad zaljubljena…Neiscrpna inspiracija su mi ljudi – njihove unutrašnje borbe, suočavanja sa vremenom koje najmanje štedi iskrene i hrabre. Okruženi smo paradoksima, u emotivnom i u praktičnom smislu. Zbog toga ih dosta koristim u pjesmama, pa i u samom naslovu “Preglasno ćutanje”.
Kako Vam se čini književna scena kod nas i u regionu? Na čemu je po Vašem mišljenju potrebno više raditi?
Potencijal je zaista veliki, kao što je uvijek i bio. Prava književnost nastaje na područjima sa najviše izazova. Mislim da je kod nas, možda više nego u svijetu, nastupio tranzicioni period kada ženski senzibilitet nastupa i donosi novu vizuru umjetnosti. Trebalo bi raditi na podsticanju tog aspekta, jer je po prirodi stvari dosta emotivniji i izražajniji.
Postoji li po Vama neki poseban proces koji prethodi pisanju?
“Pjesnik stvara iz srca, a poslije oblikuje razumom”. Negdje sam ovo pročitala, i u potpunosti spoznala svoj kreativni proces. Samo nastajanje pjesme ne mogu tačno definisati, jer svaki put je drugačije. Ono što sigurno znam je da modifikacija dolazi nakon stvaranja, i uglavnom podrazumijeva tehničko “sređivanje”. Jer, budimo realni, suština se ne može korigovati, a ne bi ni smjela.
Koliko po Vašem mišljenju domaća publika ima sluha za stvaralaštvo u odnosu na region?
Ljudi su željni dodira sa sopstvenim emocijama, na kojoj god geografskoj tački obitavaju. Kod nas je specifična ta “krutost”, odnosno usmjeravanje emocija ka unutra, što pjesnicima, i uopšte umjetnicima, predstavlja dodatni izazov. Probala sam svojim stihovima da otvorim te puteve, kako ka drugima tako i ka sebi. Znam da sluha ima. Vjerujem da neće ostati samo na “glasnom ćutanju”.
Kakav je, po Vašem mišljenju, uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
Kao i na sve aspekte života – neminovan i izrazito visok. Ono što je dobro jeste da je književnost postala vidljivija, pa je donekle “lakše” doći do čitalaca. Ipak, samim tim se nameće i kvantitet, pa je teže izdvojiti se u masi. Ipak, ono što je nesporno je da kvalitet svakako nalazi svoj put.
Foto: Preduzetnice.me
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini i navede na promjenu?
Pisana riječ je uvijek imala veoma jaku moć. Promjene se događaju prihvatali ih mi ili ne. Prihvatiti ih, i naći svoj “udio” u njihovom stvaranju, stvar je volje i senzibiliteta, ali i odgovornosti pjesnika. U vremenu masovnosti i brzine, davati ljudima vjetar u leđa i ohrabrivati ih pjesmama, najteži je ali i najljepši zadatak.
Koliko današnji čovjek razumije poeziju u ovom brzom vremenu ?
Kada skine sa očiju koprenu svakodnevice, čovjek je u stanju razumjeti svaki umjetnički izraz koji je za njega suštinski prepoznatljiv. Poezija je muzika duše, i potrebna je velika hrabrost u ovakvom vremenom imati za nju sluha i dopustiti sopstvenom senzibilitetu da je prihvati. U prvom dijelu zbirke, “Stazama sopstva”, pisala sam dosta o tome.
Foto: Preduzetnice.me
Šta smatrate svojim najvećim životnim postignućem i šta vas u svakom smislu te riječi čini posebnom poetesom?
U poetskom smislu, kada god mi neko kaže da je posle čitanja neke od pjesama emotivno “taknut”, osjetim da sam na pravom putu. Prvu samostalnu zbirku “Preglasno ćutanje” smatram uspjehom jer vjerujem da ljudi najviše čuju ćutanje. Ono koje govori sve.
Imali ste ogromnu podršku tokom rada na izlasku iz štampe vaše zbirke? Iz ovog ugla sad kad sve posmatrate koliko ste zadovoljni?
Prezadovoljna sam podrškom i tretmanom koji sam imala tokom kompletnog procesa nastajanja zbirke. Vrlo sam samokritična, i moram priznati da sam se vrlo plašila kako će sve izgledati, hoće li se sve stići…Ipak, ljudi iz izdavačke kuće Spirit Art Montenegro su zaista pokazali krajnju profesionalnost i mogu reći da sam presrećna zbog svega.
Vaš prvijenac “Preglasno ćutanje”… ugledao je svjetlost dana…Možete li nam reći nešto više o tome? I zašto ste ovoliko čekali?
Zbirka je nastajala postepeno, po fazama, koje su emotivno “odvojene” u četiri dijela. Predstavljaju zapravo sve životne faze kroz koje sam prolazila kao čovjek, ali i kao umjetnica. Čekala sam na pravi trenutak iz više razloga – jedan od njih je samokritičnost o kojoj sam već govorila, a tu su i ranjivost, praktični razlozi… Mislim da je taj trenutak upravo sada – spremna sam na sve što slijedi.
Koje ostvarenje Vam je najdraže, ako možete uopšte izdvojiti nešto kao posebno?
Negdje je to pjesma “Izvinjenja”. Nastala je i trenutku prepoznavanja sopstvenih granica i dovoljnosti, ali i ženske snage, svih frontova na kojima mora da “odigra”.
Foto: Preduzetnice.me
Vaši planovi za budući period?
Već je završena prva polovina romana u kojem iz drugačije vizure sagledavam slične teme kao i u zbirci. Takođe, planiram da izdam zbirku tekstova koje sam pisala za kolumnu portala www.preduzetnica.me, i još nekih regionalnih i lokalnih portala.
Šta biste poručili nekom ko želi da se ‘bavi’ pjesništvom kako bi sebe izrazio, sta je najvaznije? Savjet mladim pjesnicima ili uopšteno čovjeku.
Najvažnije je spoznati istinu koja je, zbog vremena i načina života koji živimo, i dalje zakopana u nama. To ne znači da ne treba da insistiramo na njoj, i ne “kopamo”, jer ako to ne uradimo, ona će tako neotkrivena.
Mladim pjesnicima poručujem da skinu koprenu “formalnog” narativa, da dopuste sebi da se približe ljudima, jer time oslobađaju i njih i sebe. Dar nije titula koju na njima svijet treba da vidi, već blago kojim taj isti svijet treba da obogaćuju. I dužni su da mu to pruže.
Možete li otkriti nešto novo za naše čitaoce ekskluzivno?!
U pripremi su promocije zbirke pjesama “Preglasno ćutanje” u nekoliko gradova. Ono što je sigurno je da će prva biti u Podgorici. Svi detalji o datumu i mjestu održavanja biće ubrzo objavljeni.
Foto: Preduzetnice.me
