Rodoljub Ćorić rođen je 1968. godine u Mojkovcu. Objavio je četiri knjige poezije i dvije knjige proze “Priručnik samoće” (2016.) i “Priručnik samoće II” (2017.).Održao je brojne književne večeri i nastupe kako u Crnoj Gori, tako i regionu, koji je, kako i sam kaže imao više sluha za njegovo stvaralaštvo.Dobitnik je nagrade Ana Ahmatova 2019.g i F.M.Dostojevski 2020.g. od strane Društva ruskih pisaca Bugarske, kao i Društva crnogorskih novinara za 2018. godinu “Za poseban doprinos razvoju crnogorskog novinarstva”.
Živi i stvara na svom imanju “Pjesnikova Dolina” u Mojkovcu. Idejni je tvorac Pjesnikove doline kao i festivala poezije ,,Slova slovenska”.
Za portal Preduzetnica.me, sa Rodoljubom smo razgovarali o ovogodišnjem festivalu ,,Slova slovenska’’ čiji je idejni tvorac, njegovoj viziji Pjesnikove doline, inspiraciji, budućim planovima, prvim zapisanim stihovima…
Krajem jula održan je treći Međunarodni festival poezije “Slova slovenska” koji je okupio pjesnike iz devet zemalja regiona i Evrope. Možete li nam reći nešto više o tome?
– Da, tri završna dana jula mjeseca ove godine ugostili smo dvadeset osam pjesnika iz Srbije, Hrvatske, BiH/Republika Srpska/, Makedonije, Bugarske, Rumunije, Maroka i naravno, naše Crne Gore. Festival je imao dva ,,poluvremena”: prvo i najznačajnije, veoma posjećenu Arenu pjesnika u Pjesnikovoj Dolini i drugo na imanju Rabrenovića i biseru kanjona Tare, jedinstvenom Ravnjaku.
Pjesnikova Dolina, ili prvo poetsko selo na svijetu je još uvijek u izgradnji, sa Arenom pjesnika, jedinstvenim objektom u antičkom stilu na sjeveru Crne Gore sa tri stotine pedeset sjedećih mjesta, prihvatila je sjajne pjesnike i njihovu poeziju uz uživanje posjetilaca u svakom izgovorenom stihu.
Ove godine i to će biti praksa ubuduće, naši gosti su bili i biće i predstavnici ,,neslovenskih” zemalja. Rumunija i Maroko su imali ovogodišnje predstavnike, poetese i poete.
Oni su dali posebnu draž sjedinjavanju naših poetskih svjetova, jednoj divnoj energiji koja ne trpi međe i razmeđavanja, kojoj je planeta Zemlja jedna i država i jedan dom.
Laskava nagrada ,,Vitez Slova slovenskog” pripala je piscu iz Hrvatske i divnom čovjeku iz Zadra, Anti Gregovom Jurinu, a novoustanovljenu nagradu ,,Mojkovački poetski zlatnik” ravnopravno su podijelili pjesnikinja iz Maroka dr Dalila Hilaou i pjesnici iz Rumunije, Adrian Bodnaru i Ljubica Rajkić. Energija festivala u Pjesnikovoj Dolini još nije splasnula i već smo u pripremnim planovima i aktivnostima za dogodine za spektakularniji, sadržajniji i veći festival koji će okupiti predstavnike iz najmanje petnaestak zemalja.
Ako uspijemo u tom naumu, mogu slobodno i neskriveno reći, mojkovački poetski festival biće ne samo crnogorska, sveslovenska, već i reprezentativna evropska pjesnička i kulturološka priča.
Formiramo novi savjet koji će imati predstavnika Udruženja književnika Crne Gore na čelu, predstavnika Ministarstva kulture, Opštine Mojkovac i predstavnike drugih institucija i firmi koji imaju namjeru podržati i podržavaju festival. Naravno, to će biti naš prijedlog, a vidjećemo kakav je odziv i podrška…
Koliko po Vašem mišljenju domaća publika ima sluha za stvaralaštvo u odnosu na region?
– Iskreno, ne znam da li da pohvalim društvene mreže što su pružile svima jednake šanse za objave i znavenim i neznavenim ili ih osudim zbog te poplave ,,stvaralaštva”, da čak ni ja ili ti ljudi kojima poezija ispunjava cjelokupno unutrašnje biće, nemam želju da pročitam već samo prelistam i ne osvrnem se na te ,,vrijedne poete” ili poete u pokušaju.
Djelujem možda surovo sa ovakvim iskazom ali je zaista mučno non-stop listati ono što se samo pojavi na ekranu i nikako da stane. Možda nam u tom grdilu objava istih promakne nešto zaista vrijedno, suptilno, možda i jedinstveno. Ako je tako, kriv sam da to ne uočim. Uglavnom, knjiga nema premca! Vrednujem samo ono se štampa i objavi. Tumačim da naša čitalačka publika ne zaostaje u odnosu na onu u regionu.
Društvene mreže, internet, omogućili su da čitav svijet ne samo region postane jedna slična priča sa istom matricom, kriterijumima, ocjenama…I mi smo njegov dio. Vrata su otvorena…
Idejni ste tvorac festival poezije ‘Slova slovenska’. Kako ste i kada došli na tu ideju?
– U nekom, sada mi se čini pradavnom vremenu imao sam san o gradu, san o zajednici zadovoljnih građana i posebno umjetnik i zaljubljenika u umjetnost. San o Trgu od kulture sa amfiteatrom kao njegovim sastavnim i najvećim dijelom. Kako je vrijeme prolazilo moje ideje su dočekivane s podozrenjem i ispraćane zaboravom ili moguće i podsmijehom. Izmicala je godina za godinom i uočio sam da to ljudi uglavnom ne razumiju ili ne shvataju ozbiljno, makar ne oni do čijeg mišljenja i podrške mi je u tom kažem ,,pradavnom” vremenu bilo stalo. Zamislite da godinama govorite zidu i efekat tih ,,dijaloga”? Desio se ,,povratak sebi” i otisnuo sam se u samoću, na đedovo imanje. Vratio se pisanju, objavio za četiri godine tri knjige i potom odložio pero, dokotrljao kamen, uzeo čekić i kao Mikelanđelo počeo da govorim kamenu, travama, drveću, mašti…Izmirio se sa sobom. Ali nijesam imao pravo da odbacim san dok ne obilježim moj put kroz vrijeme. Mali ili veći?! To će zavisiti od veličine stvorenog, izgrađenog, napisanog i izgovorenog… Od tadašnje neprihvaćenosti, sadašnje ili sjutrašnje moguće ,,sveprihvaćenosti”. Vidjećemo šta će vrijeme isklesati? Prekriti zaboravom zabludu ili utemeljiti viziju?!
Jeste li zadovoljni interesovanjem za festival?
-Prezadovoljan! Više to nije samo zanos jednog čovjeka. Ministarstvo kulture i medija, Ministarstvo ekonomskog razvoja i turizma, Udruženje književnika, Opština Mojkovac, Turistička organizacija Mojkovac, moji sestrići uspješni preduzetnici, prijatelji, brat, porodica, svi su se svrstali ili regrutovali u brigadu za uspješno organizovanje festivala.
No, tek je ovo ipak samo par cigli u podršci izgradnji zdanja veličanstvene palate poezije od strane državnih institucija i lokalne samouprave ali itekako dovoljnih da podrži stvaralački zamah i da novu snagu rastu festivala, rastu jedne vanserijske priče.
Iskreno sam zahvalan Ministarstvu kulture i medija na podršci, Ministarstvu ekonomskog razvojai i turizma, Udruženju književnika Crne Gore, Opštini Mojkovac, Turističkoj organizaciji, firmi Procon iz Podgorice, marketima Panorama, Kampu Rabrenović, Motelu ,,Ravnjak” i drugima koji su pružili nesebičnu podršku.
Sjećate li se trenutka koji vas je naveo da zapisete prve stihove?
,,Sjećanje me lakom tugom ovi…”, rekao bi čudesni Leso. Ni na moja sjećanja ne pada patina, pada samo sjeta. Za tim divnim vremenom zanosa, čednog i naivnog pogleda na ljude, svijet. Samo je ljubav prema prirodi netaknuta, prema mojoj planini tačnije. Ona je nepromjenljiva i predstavlja konstantu. Tu se ukrštaju sve kosmičke sile sa mojim davnim snovima i sadašnjim još uvijek živim zanosima. Nije tajna i neskriveno kažem –sanjar sam. Ne mogu izaći iz te magične kutije dječačkih snova.
Ako dobro pamtim, kao što volim i živim, mislim da su ovo moji prvi stihovi: ,,Kada bih snove vidio pred očima na javi, srećan viknuo bih.nije sam uzalud živio ni bio pepeo prosut po travi”. Njih sam sročio na Jelinom vrhu, najvisočijem vrhu Prošćenskih planina ispod čijeg samog uzvišenja je moje imanje, đedovina i majčinstvo. Vrhovi desne strane Tarinog kanjona su ti vrhovi Prošćenskih planina, moji vrhovi, moje djetinjstvo, snovi i taj uzvišeni i gordi let orla. Te slobodne nebeske krstarice. Imao sam možda dvanaest ili trinaest godina kada sam ih napisao. I san.
Da li po Vašem mišljenju današnji čovjek razumije poeziju u ovom brzom vremenu ?
Ima li vremena da zastane, pročita, oslušne?Gotovo da sam već odgovorio. Uvijek imate izbor. Odlučite samo šta želite od života? Jezditi na talasu kapitala, moći, politike, sporta, šou-biznisa ili s druge strane predati se nezainteresovanosti, nemaštini, povlačenju, ne pokušavajući ništa! I maštati i boriti se za ljubav, za snove! Poezija jeste ljubav! A ljubav je teško razumjeti, nerijetko kao i poeziju. Samo je desi, osjetite je! Raskomada vas i sastavlja u sekundama! Probode vas stih, strofa, pjesma kao pogled one ili onoga za koga biste dali sve, a nemate ga, pa biste ga pravilii od blata samo da ga oživite, stvorite, da se ne rasprši i ne nestane.Vremena se uvijek ima za nešto što volite. Ako ljudi vole da čitaju, znaće i da zastanu i oslušnu. I da se zapitaju i potraže odgovore… Samo tako život može biti ispunjen.
U čemu pronalazite motivaciju i inspiraciju za stvaranje?
Moji instinkti i moja čula su drugačije koncpirana, sada to definitivno znam. Nekada sam nažalost kao i gotovo svi, išao za vrijednostima koje je nametala poluhisterična masa i mediji. To je i ranije bilo sveprisutno, kao i ovo sadašnje stanje kod nas: deset hiljada, dvadest hiljada, sedamdeset hiljada, sto pedeset hiljada, istih iskolačenih očiju, brane svoje lidere, nametaju svoja viđenja, nude svoja interesna rješenja…
Nekada sam i sam, i molim za oprost svemir, bio u tim redovima političkih vojnika, zamalo ne rekoh daleko bilo – poslušnika. Prihvatio sam da je vrijednost nešto što mi Podgorica servira. Kad kažem Podgorica kod nas se to podrazumijeva centrala ili komitet. Tako je sve funkcionisalo nekada, a tako nažalost i danas funkcioniše. Bogu hvala, moje vjerujuće biće je bilo jače i pobijedilo, potuklo je do nogu moje interesno biće! To se nije desilo preko noći. Gotovo deceniju trajala je ta bitka da bi sa prvim ,,Priručnikom samoće” objavljenim 2016.godine i njegovom ćiriličnom formom jasno se distancirao od svega što ima politički ili partijski predznak.
Braniću i promovisati samo svoj lični stav, svoje djelo. U partije idu oni koji ne vjeruju u svoju idividualnost, koji prihvataju snagu mase, ne snagu individue, pojedinca. Sanjam 200 ili 300.000 slobodnih pojedinaca u Crnoj Gori koji će ukinuti partije i uzdignuti na tron građanina! Daće Bog apsolutnog gospodara svoje sudbine.
Otišao sam u širinu ali je motivacija da se izdvojim ovdje naslikana. Kao da sam provučen kroz trnje, takva su to sjećanja. Biti samo svoj i slobodan! To je vrh brijega, vrh svega.Inspiracija je uvijek trenutak zaljubljenosti, maštanja, ljutnje, razočaranja, radost i naravno-sve je to do pisca, do pojedinca. Zadnju knjigu sam objavio prije četiri godine.
Razlog je upravo stopostotna posvećenost izgradnji moje doline. To je kao da nanovo formiram sebe iz novog fetusa, ovog puta duhovnog.
Šta biste poručili nekom ko želi da se ‘bavi’ pjesništvom kako bi sebe izrazio, sta je najvaznije?
Pjesništvom se ,,bave” pjesnici u pokušaju. Ozbiljni ili mnogo bolje rečeno – pjesnici žive svoju poeziju. Poezija je kao praskozorje, bjekstvo iz tame u svjetlost, novi dan. Svaka pjesma je taj bljesak novog života. Zatrpalo je pjesništvo sve. I neka je. Je li Bog dao… Imaju svi pravo da pišu, da čitaju..Samo neka rade na sebi.
Kada sam objavio moju prvu zbirku pjesama ,,Iznad vrhova”, sa dvadeset i kojom godinom, jedan ozbiljan pjesnik na promociji pred prepunim Domom kulture u Mojkovcu mi je doslovce rekao: ,,Da me je Rodoljub pitao da li da krene ovim putem, rekao bih mu ne! Ali sada kada je krenuo želim mu puno sreće na tom putu koji je odabrao i neka mu je Bog u pomoći…”. Koliko sam samo razmišljao o tim riječima?! Koliko je poruke u njima! Znao je iz velikog životnog iskustva da ti više nijesi samo običan čovjek, da imaš veliku misiju, zadatak, da nema odustajanja! Da je ta staza prepuna klanaca, trnja i pustinja, močvara i padova… Naravno ti si odabrao da koračaš njom, jer si – Pjesnik! I zaista – neka ti je Bog u pomoći! Često ćeš biti sam protiv svih…
Ako želiš sa objavljenom knjigom ili možda pet da podižeš svoj status i rejting u društvu, a ne da hvataš oblake, slažeš stihove i rime sve dok te ne dignu do tih visina, nemoj pisati. Bavi se politikom, advokaturom, biznisom, pikaj loptu… Radi ono što sav svijet radi. Svijet koji nema san o veličini, san o velikom, besmtnom djelu! Ako sanjaš da možeš vidjeti svijet očima ,,kneza oblaka”, onda piši! I čitaj stostruko više!
Kakvi su vaši dalji planovi što se tiče pisanja/promocija/festivala?
Pjesnikova Dolina i potpuno drugačiji način života su me izliječili. Bio sam bolestan. Obolio od virusa vlasti, od loših ljudi i isto takvih misli, želja za istošću; da se stopim u istu bezličnu masu koja kliče vođi i giljotinira ga kada se oburda i podiže nove gospodare koje čeka ista takva sudbina kada se okliznu na istoj onoj stepenici koja ih je nekada podigla level više…
Sada sam tek spreman za moga ,,Sina planine”, za zaključenje priče o usamljeniku koji voli ljude i baš zbog te ljubavi je postao odmetnikom. Zrelost i iskustvo su izbrusili sve moje želje koje su stale u samo jednu – želju za tišinom! U njoj drugujem sa svojim priviđenjima, tvorim nove stihove i priče koje će ove jeseni ugledati svijetlo dana. Zbirka novih i izabranih pjesama ,,Lelek brda” je u prelomu, vidjećemo je na kioscima tokom jeseni, nadam se.Festival je živ i raste.
Ove godine sa 28 pjesnikinja i pjesnika iz devet zemalja. Dogodine vjerujem iz petnaest. Velika priča i promocija naše književnosti, mog sela, naše opštine, države i slova slovenskog. Za ljude nema podjela, ratova, osveta…To je za demonsku sortu, ne ljudsku niti slovensku. Toliko je ljubavi ovdje posijano, na tom trodnevnom druženju da samo učesnici to mogu prepričati i domaćini iz Kampa Rabrenović. To želim, da se stopimo u jednu bratsku i veliku priču! Veliki ljudi i pjesnici to mogu i moraju. Ljubavlju, porukama jedinstva, pomirenja, potući diobe i krvomutnju. Nek živi ljubav i ljudi koji je nesebično daruju sredini i svijetu! Nek živi poezija!
