Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Prateći brojne lijepo osmišljene programe 26. Dana borovnice, taj susret Plavljana, dijaspore, gostiju i mladosti koja nosi najljepšu životnu energiju, nastade i ova priča o Plavu. Priča koja me, poput drevnih arabeski i ornamenata što krase najvrednija djela čovječanstva, vodi kroz predjele đe se priroda, ljudi i običaji prepliću u jednu cjelinu.
Subota, 25. jul 2026. godine, bila je osmišljena za berbu borovnica na katunu Maslo Pejčinovića u Babinom Polju, u kontakt zoni Nacionalnog parka Prokletije. Tamo đe rastu borovnice, đe se mirisi jele i smrče miješaju sa svježinom planinskog vazduha, đe se srebrne vode brzih planinskih rijeka Komarače i Babinopoljske slivaju prema Plavu, a pogledi odlaze ka moćnim vrhovima Prokletija, dočekali su nas naši srdačni domaćini, porodica Pejčinović.
Pred nama se otvorilo jutro ispisano najljepšim bojama, kao nagrada nakon prethodnog kišovitog dana. U deset časova krenuli smo ispred Centra za kulturu „Husein Bašić“, putem prema katunu Maslo Pejčinovića. Sa nama su bili mladi, članovi kulturno-umjetničkih društava i folklornih ansambala, koji toga dana nijesu došli samo da beru borovnice, već i da igrom i pjesmom ožive najljepše običaje plavsko-gusinjskog kraja.
Put kojim smo prolazili bio je dijelom makadamski, ali toliko lijep da se svaki njegov zavoj pamtio. Sa obje strane prostirala su se nepregledna polja borovnica, na čijim su se plodovima presijavale biserne kapi kiše, još uvijek sačuvane od prethodnog dana. Priroda je bila u svom najraskošnijem zelenilu. Prostrani pašnjaci pružali su se prema vrhu planine Starac, dok je pogled dalje odlazio prema Hridskom jezeru, jednom od najljepših planinskih bisera Crne Gore. Sve oko nas govorilo je da postoje mjesta koja trajno vežete za sebe.
Stigosmo polako kombijem ispred lijepog i pažljivo osmišljenog kutka u planini, đe se izvorska voda rasipa po zelenim prostranstvima. Pred nama se ukazao prelijep objekat koji nosi naziv Maslo vlasništvo Džemila-Bata Pejčinovića. Međutim, njega toga trenutka nije bilo tu. Odlučih da polako obiđem obližnje šume, probam ukusne borovnice i napravim nekoliko fotografija bogate flore Prokletija. Uz sami put, kao da me planina nagrađuje za pažnju koju joj uvijek poklanjam, sretoh čovjeka koji je ćerao svoja goveda prema višim predjelima.
Nazvah mu selam alejkum i srdačno ga pozdravih. On se prijatno iznenadi, zastade i nastavi da razgovara sa mnom. Ime mu je Džavid Pejčinović, gorštak košćatoga lica, preplanuo od julskog sunca, ali veoma rečit i razgovoran. Upitah ga za zdravlje, da li je umoran i kako je ovaj katun dobio toponim Maslo Pejčinovića. Tada mi ispriča jednu lijepu priču iz prošlosti.
Nekada davno, kazivao je Džavid, na ovim prostorima bilo je mnogo stoke, goveda, ovaca i koza. Sakupljao se veliki bijeli mrs, a nedaleko odatle, na jednom obližnjem katunu, baš na mjestu koje mi pokaza rukom, nalazila se velika drvena brvnara. U njoj su čuvani mlijeko, sir, skorup i ostali proizvodi bijeloga mrsa. Jednoga dana, dok su jedni domaćini bili u polju, a drugi sa svojim stadima po planini, kuću na katunu zahvatio je požar. Brvnara je brzo izgorjela, a tadašnji mještani dugo su pamtili kako se, usljed velike temperature, na sve strane slivalo rastopljeno maslo. Tako je, prema ovom starom predanju, nastao naziv katuna Maslo Pejčinovića. Priča je ostala da živi među ovim gorštacima kao śedočanstvo nekih davnih vremena.
Nakon razgovora sa Džavidom i nekoliko načinjenih fotografija, pozdravih se s njim, nadajući se da ću uspjeti da sretnem i Džemila-Bata Pejčinovića. Ubrzo mi se ta želja i ostvarila. Zatekoh ga u njegovom objektu, srdačno se pozdravismo i sjedosmo zajedno za sofru.
Kazao mi je da je bio u neposrednoj blizini, oko svog objekta, jer uvijek ima nešto da radi, popravi ili uredi, kako bi ovaj planinski kutak izgledao što ljepše i prijatnije za svakoga ko ovuda navrati.
Džemil-Bato Pejčinović dočekao nas je za sofru, u objektu koji je podigao na porodičnom katunu Maslo Pejčinovića. Rođen je u Plavu, a na ove planinske predjele njegova porodica izlazila je generacijama. Život ga je krajem devedesetih godina odveo u Belgiju, đe i danas radi, ali se posljednjih godina sve češće vraća zavičaju i ovđe provodi gotovo polovinu godine. Ideja da obnovi porodično ognjište nije nastala slučajno. Njegov pokojni otac želio je da na ovom mjestu podigne nešto slično, ali mu životne okolnosti nijesu dozvolile da ostvari svoj san. Džemil je odlučio da tu želju ostvari.
Razvoj planinskog turizma, staza Peaks of the Balkans, hajkinga i trekinga otvorio je nove mogućnosti. Ipak, njegova namjera nije bila samo da turistima ponudi smještaj, već da im omogući da upoznaju ljude, običaje i svakodnevni život plavskog kraja. U njegovom domaćinstvu susrijeću se domaći i strani gosti. Stranci ovđe mogu da vide kako se živi, šta se jede, kako se razgovara i kako se gost prima. Upravo je ta neposrednost ono što Džemil smatra najvećom vrijednošću svoga koncepta.
Posebno mjesto u ponudi zauzima Majkina sofra. Jela priprema njegova sestra Satija, onako kako ih je nekada spremala njihova majka. Na sofri se nalaze kukuruza, kačamak, paprika, kajmak, domaći sir, pite, meso pripremljeno na tradicionalan način i pečenje. Gotovo sve namirnice nabavljaju se u krugu od dva kilometra. Džemil vjeruje da strani gost u Crnu Goru ne dolazi da bi jeo suši ili biftek, već da bi probao ono što pripada ovom podneblju. Zato je i objekat gradio u tradicionalnom duhu, sa mnogo drveta, ali sa savremenim i udobnim sobama. Gost tako dobija sve što mu je potrebno, a ipak osjeća da boravi na pravom katunu.
Njegovo iskustvo iz Belgije mnogo mu je pomoglo. Godinama vozi turističke autobuse i obišao je brojne evropske destinacije. Posebno ga je pogađalo kada bi sa grupom proveo sedam dana u nekoj zemlji, a da ne upozna nijednog domaćina. Zato je na Maslu želio da gostima pruži ono što je njemu često nedostajalo na putovanjima. Susret sa ljudima, kulturom, tradicijom, hranom, običajima, lokalnim govorom, toponimima, pričama i starim legendama.
Govoreći o onome što ovaj kraj izdvaja, Džemil posebno naglašava gostoprimstvo.
„Gost se kod nas zove musafir. To nije nešto što se nauči preko noći. To je usađeno u čovjeka od rođenja. Možemo biti siromašni i nemati mnogo, ali kada gost dođe, pred njega se iznosi najbolje što imamo.“
Svoj posao uglavnom promoviše putem društvenih mreža i zadovoljan je interesovanjem turista. Ima podršku lokalne uprave i ljudi iz Plava, ali smatra da bi na državnom nivou trebalo uraditi mnogo više. Kao najveće prepreke izdvaja loš put i složenu birokratiju, koja običnom čovjeku otežava svaki korak. Uprkos tome, ne odustaje. Svjestan je da sama ljepota prirode nije dovoljna ukoliko ne znamo da je predstavimo i sačuvamo. „Ovo što nam je Bog dao ne može biti ljepše. Na nama je da to cijenimo, predstavimo drugima i iskoristimo na pravi način.“
U tim riječima sadržana je i čitava njegova priča. Povratak zavičaju, ostvarenje očevog sna i pokušaj da se od planine, tradicije i poštenog rada napravi mjesto susreta, života i nade.
Nakon razgovora sa Džemilom-Batom Pejčinovićem, zajedno sa svojim prijateljem, profesorom Alijom Redžematovićem, nastavih prema domaćinstvu našeg glavnog domaćina Almira Pejčinovića. Pred nama se otvarao katun Maslo Pejčinovića, smješten u jednom od najljepših predjela Babinog Polja, pod vrhovima Prokletija.
Almir nas dočeka riječima dobrodošlice u kako reče, netaknutu prirodu. Za njega je dolazak učesnika 26. Dana borovnice na ovaj katun bio jedan od naljepših u okviru manifestacije, bio je to znak da su Opština Plav, Centar za kulturu ,,Husein Bašić” i Turistička organizacija prepoznale potencijal ovoga mjesta i višegodišnji trud porodice Pejčinović da ga sačuva, obnovi i otvori prema ljudima.
Almir je kazao da njegova porodica već nekoliko godina organizuje manje ljetnje i zimske programe, pokušavajući da Maslo postane mjesto okupljanja, odmora i povratka prirodi. Ipak, posebno je naglasio da ovaj katun ne doživljava samo kao porodični posjed.
„Mi nikada nijesmo rekli da je ovo samo naš katun. Ovo mjesto pripada svim ljudima Babinog Polja i Bogićevice. Vlasništvo nad njim nije samo pravo, već i velika odgovornost.“
Maslo Pejčinovića nalazi se na izuzetnom položaju. Sa jedne strane pogled obuhvata Babino Polje i Bogićevicu, a sa druge se pruža prema Plavu, Hridskom kraju i planinskim visovima. Iznad katuna uzdižu se Starac i Pasji vrh, dok se u daljini nazire Tromeđa. Kroz ovaj predio prolazili su stočari, planinari, putnici i ljudi koji su se vraćali svojim stadima i domovima. Zaustavljali su se kod česme ili stare kuće, odmarali, jeli i razgovarali. Zbog toga je, prema Almirovim riječima, svako ko je upravljao ovim mjestom imao dužnost da putniku i musafiru pruži gostoprimstvo, zaklon i pomoć.
Dok je govorio, pogled nam je usmjeravao prema livadama, pašnjacima, stadima ovaca i koza, bistroj vodi i planinskim šumama. Govorio je o ljepoti koja se ne može objasniti samo riječima, već se mora doživjeti. Posebno mjesto u njegovoj priči zauzimala je dijaspora. Almir je gotovo tri decenije živio u inostranstvu, a prije nekoliko godina odlučio je da se sa suprugom i petoro djece vrati u zavičaj.
„Povratak se ne može opisati. Za čovjeka koji je dugo bio daleko, to je kao novo rođenje. Kada naši ljudi dođu iz Amerike, Švajcarske, Australije ili drugih zemalja, dvije ili tri sedmice prođu im kao nekoliko dana. Mnogi bi sve ostavili i vratili se na svoje ognjište, ali životne okolnosti nijesu uvijek jednostavne.“
Njegova porodica, uz pomoć braće i sestara, postepeno je razvijala domaćinstvo koje danas poprima obrise manjeg planinskog odmarališta. Almir smatra da zavičaj može ponuditi dostojanstven život kroz stočarstvo, voćarstvo, uzgoj domaće hrane i ruralni turizam. Veliku prednost predstavlja i položaj imanja na stazi Peaks of the Balkans, jednoj od najpoznatijih planinarskih ruta u ovom dijelu Evrope. Stotine planinara svakodnevno prolaze iz pravca Kosova i Albanije, silaze prema Babinom Polju i dolaze neposredno do njihovog imanja. Tu im se mogu ponuditi domaća hrana, proizvodi ovoga kraja, odmor i razgovor sa domaćinima.
Almir je tokom godina provedenih u inostranstvu živio i radio u više evropskih zemalja. Upoznavao je njihove turističke centre, alpske predjele i uređena odmarališta. Ipak, uvjeren je da sjever Crne Gore posjeduje nešto što su mnogi djelovi Evrope odavno izgubili.
„Naša najveća vrijednost upravo je u tome što priroda nije svuda asfaltirana i betonirana. U drugim zemljama postoje veliki hoteli, žičare i skijališta, ali je ovđe sačuvana ona izvorna, divlja ljepota.“
Kazao je da brojni posjetioci iz Francuske, Austrije, Slovenije i drugih evropskih zemalja ovaj kraj svrstavaju među najljepše predjele koje su ikada vidjeli. Neki od njih ovđe dolaze na pripreme, sportske kampove i boravke u prirodi, prepoznajući u Prokletijama rijetko sačuvan kutak Evrope.
Zato Almir smatra da razvoj ne treba mjeriti samo brojem hotela, asfaltiranih puteva i velikih turističkih kompleksa.
„Treba popravljati puteve i stvarati bolje uslove, ali ne smijemo uništiti ono zbog čega ljudi dolaze. Ne treba da kopiramo velike evropske centre. Naša prilika je u katunima, domaćoj hrani, prirodi i ruralnom turizmu.“
U tim riječima prepoznah jasan pogled čovjeka koji je upoznao svijet, ali je svoje mjesto pronašao tamo odakle je krenuo. Povratak Almira Pejčinović zemlji, ognjištu i sa uvjerenjem da se život može graditi tamo đe čovjek najbolje poznaje svaki izvor, put, livadu i planinski vrh.
Dok se polako okupljaju planinari, turisti, predstavnici dijaspore i brojni gosti, katun Maslo Pejčinovića ispunjavaju zvuci tamburaša. Mladost Plava, u raskošnim narodnim nošnjama, igra tradicionalne igre plavsko-gusinjskog kraja. Pjesma se razliježe planinom, odzvanja livadama i pašnjacima, dok igra đece na katunu vraća misli u neka davna vremena.
Dok posmatram tu ljepotu, pažnju mi privlači jedna starica puna vedrine, životne mudrosti i topline. To je Muzafera Pejčinović, (rođena sestra plavskog književnika Ahmeta Pupovića) Almirova majka, žena čije lice nosi tragove planinskog života, ali i dostojanstva koje sa 86. godina nosi. Došla je da zajedno sa porodicom, prijateljima i gostima podijeli radost ovoga okupljanja.
Śedimo zajedno. Pored mene je profesor Alija Redžematović, a uz svoju majku śedi i njen sin Almir, koji joj svakim pogledom i riječju pokazuje duboko poštovanje. Upravo u tom trenutku nastaje jedna od onih priča koje se ne smiju zaboraviti. Razgovor sa Muzaferom Pejčinović zabilježen je i diktafonom kao posebna radijska reportaža, jer njene riječi su śedočanstvo čitavoga vremena.
Govorila je da se čovjek može obogatiti i osiromašiti mnogo puta, ali da nikada ne smije izgubiti vjeru u Boga, poštenje, obraz i dobrotu prema drugom čovjeku. „Čuvajte vjeru, čuvajte jedni druge, jer kada nestane dobrote među ljudima, ni najveće bogatstvo ne može vratiti ono što je izgubljeno. Sve što čovjek stekne ostaje iza njega, a ono po čemu ga pamte jesu njegova riječ, njegovo poštenje i dobro koje je učinio drugima.“ Dok sam je slušao, imao sam ośećaj da ne govori samo svojoj porodici, već svima nama koji smo toga dana śeđeli za istom sofrom.
Za to vrijeme u velikim kazanima lagano se kuvao pasulj i mirisni gulaš. Vrijedne planinke iz porodice Pejčinović neumorno su posluživale goste pitama, mantijama, čistim ovčijim masnim sirom, baklavama, kolačima od borovnice, sokovima i sirupima od borovnice, goveđom pršutom, sudžukom i drugim domaćim specijalitetima. Sofra je bila otvorena za svakoga. Na katunu se toga dana okupilo više od dvije stotine ljudi, prijatelja, planinara, mještana i gostiju iz raznih krajeva.
Posebno dirljiv prizor bili su naši iseljenici. Mnogi od njih, poslije decenija provedenih daleko od Crne Gore, sa suzama u očima pričali su kako su upravo na ovom katunu, kao đeca, trčali po livadama, čuvali stoku i provodili najljepše dane svoga djetinjstva. Njihove uspomene nijesu izblijedjele. Naprotiv, vrijeme ih je učinilo još dragocjenijim.
Takvu priču podijeliše sa mnom i braća Lalić, ljudi koji su već zakoračili u osmu deceniju života. Sa posebnim ponosom govorili su o svojoj majci, koja je navršila 103 godine, rodom iz porodice Gutić. Slušao sam ih pažljivo, bilježio svaku riječ, snimao njihove uspomene i ośećao da prisustvujem trenucima koji prevazilaze običnu reportažu. To su bili trenuci vrijedni pamćenja, dio usmene istorije Plava koji mora ostati zapisan za buduće naraštaje.
Vrijeme je prolazilo gotovo neprimjetno. Polako sam se pozdravljao sa domaćinima, prijateljima i novim poznanicima. Sumrak se spuštao nad katun Maslo Pejčinovića, a planina je ponovo dobijala svoju večernji šarm. Bio je to znak da je došlo vrijeme povratka prema Plavu, prema Plavskom jezeru, nad kojim će uskoro zasjati prve zvijezde.
Odlazio sam ispunjen utiscima koje je teško pretočiti u riječi. Sa sobom nijesam nosio samo fotografije, bilješke i snimljene reportaže. Nosio sam ośećaj da sam toga dana upoznao ljude koji vjeruju da se budućnost može graditi čuvajući prošlost. Među njima posebno mjesto zauzima Almir Pejčinović, čovjek sa jasnom vizijom, dubokim poštovanjem prema svojim precima i iskrenom željom da katun Maslo Pejčinovića ostane mjesto susreta čovjeka, prirode i trajnih vrijednosti.
