Ljerka PETKOVIĆ: Vrijeme će sačuvati ono što je vrijedno

Piše: Objavljeno: 29/03/2022

Ljerka Petković, profesorica je Gimnazije u Beranama. Autorka je velikog broja recenzija i prikaza knjiga, kao i scenarija za školske predstave i programe. Piše kratke priče i poeziju. Izdala je zbirke poezije „Šapat i krik“, (2016), i „Ona“ (2020), te zbirku kratkih priča „Ogledalo“ (2017). Dobitnica je više nagrada na konkursima za kratku priču, odnosno poeziju, a zastupljena je i u zbornicima i antologijama.

Sa Ljerkom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Ljerka Petkovic potpisuje knjigu

Knjiga i Vi?

Imam sreću da je knjiga neodvojivi dio mog života, i privatnog i profesionalnog. Družimo se od prvih naučenih slova do danas i ne bih mogla sebe da zamislim bez nje. Takođe, ne mogu da istaknem šta mi je važnije – njena saznajna ili estetska dimenzija, jer mi na različite načine pomaže da se “nađem i snađem” u ovom svijetu.

Kako je počela Vaša pjesnička priča?

Počela sam rano da pišem, još u školskim klupama da učestvujem na konkursima, i da objavljujem u lokalnim novinama. Ta ljubav prema lijepoj riječi usmjerila me na studije jezika i književnosti, i onda sam postala “tumač” onoga što su drugi napisali, a zanemarila sam vlastito napredovanje u tom pravcu. Usput sam pisala prikaze i recenzije knjiga, scenarije i dramske tekstove za školske potrebe i pokoji stih za svoju dušu. Međutim, u jednom momentu se pojavila želja da svoje misli i pjesme podijelim sa drugim ljudima. Iako je to bilo relativno kasno, ta stvaralačka energija donijela mi je jedan sasvim novi pogled na svijet i pomogla mi da bolje razumijem brojne pojave oko sebe i u sebi.

Koji su Vaši najveći uspjesi? 

Radim kao profesor u beranskoj Gimnaziji i svojim najvećim uspjesima na polju književnosti smatram postignuća svojih talentovanih učenika, kojima sam kao mentor pomogla prilikom prvih koraka na putu stvaralaštva, a u kojima danas imam najbolje saradnike.

Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?

Pišem poeziju i kratke priče i čini mi se da sam u oba žanra zadržala jednu tradicionalnu notu sa elementima modernih postupaka. Možda je najbolje da se poslužim stihovima jedne svoje pjesme: “Čitam jutros/neke moderne/pjesnike./Tužna sam./Ne uklapam se./Volim zareze/više od praznina.”

A što se tiče sadržaja književnih djela, ne samo mojih, citiraću našeg nobelovca Iva Andrića, jer smatram da u svakom vremenu ove njegove riječi treba da predstavljau osnovno pravilo za sve nas:

“Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji prilovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržljom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je mogućno više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno.”

Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?

Svaka umjetnost, pa samim tim i književnost, zahtijeva, prije svega, potpunu slobodu. Ali da bismo došli do nje treba da pređemo određeni put.

Prije svega, onaj ko želi da se bavi pisanjem mora putem formalnog obrazovanja, a zatim i putem individualnog rada na sebi da bude osposobljen za upotrebu standardnojezičkog izraza u svakoj prilici.

Drugi stepenik je stalno čitanje, osluškivanje tuđih riječi i stihova, usvajanje nove leksike, prepoznavanje različitih stilova, otključavanje metafora i razlikovanje onoga što je kvalitet od onoga što nema tu vrijednost. To su samo preduslovi za dalji rad i iskazivanje ličnog talenta i tu, da bi se dosegla autentičnost, treba pobjeći od autocenzure o kojoj govori Borislav Pekić u jednom svom eseju, označavajući je kao najtežu bolest književnosti, jer stid i strah od javnog razgolićavanja često sputavaju i svode djela na neke mjere koje je propisalo društvo ili moralno osjećanje onoga koji piše. Zato sam pomenula slobodu kao vodilju svakog umjetnika.

Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled, i koliko je on važan za vašu profesiju?

Mislim da svako ko se istinski bavi književnošću zrači nekom unutrašnjom ljepotom koja je važna i koja se mora osjetiti. Često se za umjetnike vezuje i  poseban stil u izgledu i oblačenju, i tako je bilo kroz istoriju. Danas je sve jednostavnije, ali opet smatram da je originalna i dopadljiva pojava ono po čemu će nas ljudi prepoznavati i pamtiti.

Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”? Da li vam je ranije objavljivana poezija na nekom od ova dva jezika? Šta vas je posebno oduševilo u ovom projektu? Da li očekujete nastavak ili nešto slično? Da li bi se osvrnuli na nešto posebno kada je u pitanju ovaj projekat?

Poetski jezik je spoj zvučanja i značenja. Uvijek mi je bilo interesantno da slušam i čitam prevode nekih poznatih stihova, i da prepoznam početno značenje odjeveno u novo ruho. To je skoro nova pjesma i zato pozdravljam ovakve projkte koji omogućavaju riječima da se dalje čuju. Moja pjesma je prvi put u ovoj antologiji prevedena na neki strani jezik, i utoliko je ona za mene još značajnija.

Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?

Izdavačka indutrija bi trebalo da ima određenu kulturološku misliju, a ne samo komercijalnu logiku. Savremenim autorima je potrebna podrška i na tom planu je neophodno da se se uvede drugačija vrsta odnosa.

Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio?

Treba stvarati slušajući glas svoga srca, treba uživati u stvaralačkom procesu i razmjeni misli sa čitaocima, ali ne treba biti agresivan i nametati se po svaku cijenu. Vrijeme će sačuvati ono što je vrijedno.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content