U sklopu drugog dana 20. jubilarnog Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja
upriličen je razgovor sa čuvenom književnicom slikarkom i novinarkom Mirjanom Bobić
Mojsilović. U zanimljivom razgovoru sa moderatorkom Jelenom Božović, Bobić Mojsilović je
otkrila kako gleda na poziciju ljubavi u današnjem društvu.
„Ljubav je protjerana sa javne scene, zamijenjena je drugim vrijednostima materijalističke
civilizacije, zamijenjena je seksom, uspjehom, statusom i novcem. Ali, da vam kažem ovo što bih
rekao genijalni Duško Radović – Ljudi koji su voljeli imaju uspomene, oni koji nisu voljeli nemaju
čega da se sjećaju. To isto važi i za poeziju. I ne samo za poeziju, to važi i za umjetnost. Tako da,
živjela umjetnost jer samo umjetnošću možemo da se borimo i pobijedimo u ovoj civilizacijskoj
borbi svjetlosti i mraka, dobra i zla. Imam dobru vijest, a to je da mi pobjeđujemo, ljubav
pobjeđuje. Mislim da smo svi ranjenici i svi smo žrtve ove jedne globalne korporatističke
civilizacije koja nam je uvalila elektroniku, brzinu i mnogo privida da smo voljeni, da smo bitni i
da postojimo, dok nam s druge strane svim raspoloživim sredstvima neprestano šalje poruke o
našoj vlastitoj nedovoljnosti, to jest da nikada nećemo biti dovoljno mladi, dovoljno lijepi,
dovoljno uspješni i dovoljno glavni. A to je u suštini, sve to za posljedicu je imalo ono o čemu ja
mnogo govorim u mom posljednjem romanu „Sazvežđe svitaca“, a to je da živimo u epidemiji
usamljenosti. I moram da kažem da je taj roman nekako sublimisao sve ono u što ja vjerujem i
sve ono što sam pisala i prije toga,“ navela je Bobić-Mojsilović.
Autorka je ukazala na važnost čitanja u savremenom dobu.
„Čovjek koji čita je uvijek i na svakom mjestu, ma gdje da se nalazi i u kom društvu da sjedi, on
je zaštićen knjigama koje je pročitao. Dakle, ljudi koji čitaju imaju bolje živote nego oni koji ne
čitaju, jer onda kada pomislimo, a svi ponekad pomislimo, da u stvarnosti nema ni happy enda,
ni bajke, ni spektakularnog raspleta, ni zapleta, ni ničega, onda se njima koji mnogo čitaju
otvore Aleksandrijske biblioteke koje imaju u svojim glavama, iz njih izađu svi oni pročitani
likovi, poklone im se sa zahvalnošću što su pročitani i pokažu im svjetlo u tami. Tome služi
literatura,“ istakla je Bobić-Mojsilović.
Bobić-Mojsilović se osvrnula i na podcjenjivanje ženskih pisaca.
„Živimo u jednoj fenomenu koji je planetarni, od Indije do Los Angelesa, a to je pojava žena
pisaca. Logično, s obzirom na moju teoriju da svi ljudi koji mnogo čitaju jesu potencijalni pisci, a
žene su u posljednjih 60 godina u apsolutno većem iznosu kupci knjiga, članovi biblioteka, posjetioci književih večeri i pozorišna publika, bilo je logično da se iz tog kvantiteta rodi novi
kvalitet pojave žena pisaca. Problem je u mačističkim kulturama kakva je naša, što je ta pojava
momentalno dobila pežorativnu konotaciju koja se zove „žensko pismo“. Literatura ne može da
se dijeli po hormonima, na estrogensku i testosteronsku. Postoje samo dobre i loše knjige.
Knjige koje ne možete da ispustite iz ruke i one koje ostavljate po sred njene stranice,“ dodala je
Bobić-Mojsilović.
Izvor: Media biro
