Lijene osobe nalaze se svuda oko nas, od nekog porodičnog, prijateljskog, pa do poslovnog okruženja. Koliko fizička lijenost može da bude problematična i vrlo uticajna na sve što se oko takvih osoba dešava, toliko, ako ne i gore, može da bude ona mentalna lijenost, koja je u poslovnom okruženju dosta češća pojava. Ako se imaju u vidu načini na koje se na našim prostorima dolazi do posla, kako u državnom tako i u privatnom sektoru, onda i nije toliko začuđujuće to što se ovakve osobe mogu naći na raznim radnim pozicijama, od operativnih pa do onih najodgovornijih.
Postoji nekoliko obrazaca ponašanja ovakve vrste ljudi, kojima oni značajno utiču na poslovno okruženje u kojem se nalaze, najviše kroz organizacionu kulturu i klimu koju svojim načinima (ne)djelovanja, pretvaraju vrlo često u atmosferu koja je vrlo demotivišuća za sve zaposlene, a često i pogubna po sam posao.
Iskomplikuju i najjednostavniji radni zadatak. Činjenica je da „lenjivci“ vrlo malo koriste svoje mentalne sposobnosti, jer im je, prosto, teško. S druge strane, imaju potrebu da daju važnost onome što rade, te se tako može dogoditi da od, npr., slanja jednog e-mail-a stvore „filozofiju“, kako bi se stekao utisak da je to što rade, za posao vrlo relevantno. Opasnost koja ovdje vrijeba je da neki bitan segment, pa nekada i kompletan poslovni proces može biti stopiran zbog ovakvih stvari, kao i da se oni zaposleni koji zapravo rade svoj, pa često i dio posla koji bi „lenjivci“ trebali raditi, s punim pravom osjećaju ugroženo i nedovoljno cijenjeno.
Vrlo su često nezadovoljni svojim „tretmanom“. Kako se dešava da u okviru svojih dužnosti konstantno „zabušavaju“, tako nekako uvijek i nađu prostora i vremena da iskazuju svoje nezadovoljstvo, koje je uglavnom utemeljeno na subjektivnom osjećaju za nepravdu, nedovoljnu novčanu nadoknadu i sl. Ovim žele da zapravo skrenu pažnju sa svoje neangažovanosti u poslu na njihov lični doživljaj istog, kako bi stvorili kod drugih utisak da su zapravo oni žrtve, što u sopstvenoj percepciji zapravo i jesu, jer im njihova mentalna lijenost jako ograničava pravilno rasuđivanje.
Manipulišu drugima i konstantno komentarišu njihov rad. Svakodnevna je pojava da su oni koji na zadovoljavajući način obavljaju svoj posao, upravo na meti „lenjivaca“. Ovo je još jedan od načina na koji oni pokušavaju da skrenu pažnju sa svog nerada, tako što će omalovažavati rad drugih, naglašavati eventualne greške u njihovom radu, nerijetko se baviti i njihovim privatnim životima, ne bi li ih na određeni način „izmanipulisali“. Ovo često rade jer se, u skladu sa svojim (ne)radnim zalaganjima, plaše za svoje radne pozicije, pa žele da ih zadrže služeći se potuno neetičkim instrumenitima.
Orijentisani su na prošlost i stalno se nečega „prisjećaju“. S obzirom na to da su ovo ljudi bez ikakve vizije i ambicije, vrlo su „nostalgični“ i uglavnom žele da pričaju o nekim stvarima koje su se dešavale, i koje se obično ne zasnivaju ni na kakvim činjenicama, već opet, na njihovom ličnom doživljaju.
Dijele savjete za koje ih nikada niko ne pita. Iako na poslu vrlo malo doprinose, upravo su oni ti koji se, iz nekog samo njima poznatog razloga, osjećaju vrlo superiorno i kompetentno da drugima govore na koji način nešto treba ili ne treba da rade. Ovim opet stvaraju zastoje u poslovnom procesu; često ga i potpuno obesmisle, a sebi, s druge strane, vrlo daju na značaju.
Ovakvi ljudi su kreatori mnogih problematičnih situacija, u svim vrstama okruženja u kojima „funkcionišu“. Kada je riječ o biznisu, jako je bitno identifikovati ih, analizirati na koje sve načine negativno utiču na organizacionu klimu, kulturu, a time i na samu uspješnost posla. Načini daljeg riješavanja problema zavise isključivo od eventualne spremnosti „lenjivaca“ da, na prvom mjestu, postanu svjesni sebe i poslijedica svog (ne)djelovanja, kao i volje da se, možda, promijene.
