Fana DELIJA: Dječiji ugovoreni brakovi su problem ne samo zajednice, već i društva u cjelini

Piše: Objavljeno: 03/01/2021
featured image

Fana Delija je izvršna direktorica nevladine organizacije Centar za romske inicijative iz Nikšića. Ona je pobijedila predrasude i diskriminaciju unutar svoje, ali i šire zajednice i ličnim primjerom ukazala na put kojim bi i druge djevojke iz romske i egipćanske zajednice trebalo da idu kroz život. Bori se protiv ugovorenih dječijih brakova, nasilja nad ženama, diskriminacije i niske stope obrazovanja.

Pedagogiju je diplomirala u Nikšiću, a uskoro završava i magistarske studije. U velikoj egipćanskoj porodici iz koje potiče, petoro djece je završilo osnovnu, troje srednju, a dvoje fakultet, urpkos jezičkoj barijeri i diskriminaciji na početku školovanja. Njen motiv za rad je zalaganje protiv diskriminacije u porodici i društvu i aktivan doprinos poboljšanju položaja žena i djece romske i egipćanske zajednice u Crnoj Gori.

Kako biste sebe predstavili i opisali vaše poslovne početke?

Svaki početak je izuzetno zahtjevan za rad u oblastima kojima sam počela djelovati kao borkinja za ljudska prava. Međutim, motivi koji su se pojavljivali u cilju što kvalitetnijeg života zajednice iz koje dolazim su bili pokretači moje energije koja još uvijek traje. Na putu mog poslovnog uspjeha bilo je i velikih izazova, jer sam uporedo nailazila na brojne probleme od strane većinske zajednice ali i zajednice u kojoj živim. Vjerovala sam da se iskrenim i poštenim odnosom prema svakom problemu romske i egipćanske zajednice mogu postići dobri rezultati. Radila sam na svom ličnom obrazovanju ali i uporedno sam povećavala svoje lične kapacitete koje sam usmjeravala na rad organizacije. 

Na putu mog rada i poslovnih uspjeha jedan broj ljudi davao mi je podršku dok mi je drugi dio činio suprotno. To je meni davalo jaku motivaciju i istrajnost da na putu uspjeha još žešće se borim da mladim djevojkama iz svoje zajednice pokažem da mogu i one da se bore protiv stereotipa, predrasuda, patrijarhata i drugih problema na koje nailaze. Nastavljam da se borim, i u budućnosti ću se posvetiti neprestanoj borbi priotiv neprvade, nejednakosti i diskriminacije i dalje ću da ukazujem na ugrožavanje prava kojima se bilo koja etnička zajednica marginalizuje i ne može me na tom putu spriječiti bilo koji problem koji se pojavljuje niotkuda.

Šta je značajno u vašem životu u ranom djetinstvu što bi ste posebno istakli? O čemu ste maštali? Šta je bio vaš hobi? Čime ste bili okupirani?

Imala sam veoma srećno djetinjstvo. Moja porodica je bila jako privržena međusobno jedni drugima i svi smo živjeli veoma kvalitetan život. Otac i majka su radili mnoge poslove kako bi porodici obezbijedili sigurnost i egzistenciju, tako da nikada nijesmo bili u prilici da ostanemo gladni.  U djetinjstvu sam uvijek maštala da budem osoba koja pomaže drugim ljudima i kao dijete sam razvijala dječiju maštu kako ću jednog dana postati neko ko je odgovoran, poslovan i obrazovan. Na tom putu nailazila sam posebno u osnovnoj školi na određene probleme i diskriminaciju zbog boje kože, ali sam uvijek imala neku rezervnu energiju koja me je gurala ispravnim  putem da istrajem i dođem do svoga cilja.

Nikada nijesam odustajala od ciljeva i borila sam se svim svojim srcem da postanem drugačija od mojih sunarodnica zbog želje da unaprijedim njihov život i smanjim njihove probleme. Jednostavno čovjek se rodi sa ciljem koji sebi postavlja i tada nadograđuje svoju ličnost i djela uvijek, ne samo za sebe već i za druge ljude oko sebe. Postajala sam vremenom sve cijenjenija i u zajednici i u porodici, a to mi je davalo dodatnu snagu. 

Moj hobi je da vodim računa o svom zdravlju i da uvijek kada imam priliku za sebe otpjevam neku pjesmu, jer nekoliko članova moje porodice su danas prepoznatljivi muzačari i pjevači.

Najveća okupacija u mom životu je prijateljstvo sa određenim ljudima koje volim i sa njima provodim svoje privatno vrijeme. Nemam preveliki broj prijatelja, ali one koje imam su dio mene i moga života i posebno ih cijenim, volim i poštujem.

Diplomirana ste pedagoškinja. Koliko je bilo teško pobijediti predrasude i diskriminaciju unutar svoje zajednice i ličnim primjerom ukazati na put kojim treba ići dalje i napredovati?

Smatram da je jedini izlazak iz siromaštva obrazovanje. Obrazovanjem se dolazi do shvatanja i razumijevanja prava koja nas sleduju. Niko ne može tada da manipuliše sa vama. Iza nas je djetinjstvo u siromaštvu, ali je moj otac uvijek radio različete poslove kako bi nama obezbijedio sve za život i podršku za obrazovanje. Podrška roditelja tokom školovanja je bila presudna. Sa 33 godine sam upisala fakultet, podrška bliskih prijatelja i porodice je učinjela svoje i pokazala sam koliko se može postići. Ja sam jedna od rijetkih žena iz egipćanske zajednice koja je diplomirana pedagoškinja i trenutno jedina žena na magistarskim studijama. U mojoj porodici ne postoji niko ko nije završio bar osnovno obrazovanje, dok mi od braće je njih troje završilo srednje obrazovanje i nastavili visoko obrazovanje.

Šta Vas motiviše?

Kad se opredijelimo da posvećujemo pažnju borbi za jednakost svojih sunarodnika više nikada ne možete stati u toj borbi, jer nepravdu i diskriminaciju više ne možete podnijeti, tako da motive pronalazim u svakom otporu prema zajednici Roma i Egipćana, pogotovo kada su žene a i djevojčice ugrožene brojnim problemima.

Uspjeli ste da pokrenete pitanje koje se odnosi na ugovorene i dječije brakove. Možete li nam reći nešto više o tome?

Nijesam neko ko može sve da promijeni, ali sam srećna kada uspijem da jedan brak zaustavim, da ta djevojčica ne zasnuje brak u periodu od 11 do 15 godina, i da joj produžim bar malo duže djetinjstvo. U tom periodu su obično pri završetku osnovnog obrazovanja, čime im se uskraćuje prilika za srednje i dalje obrazovanje, što dovodi do toga da rano postaju majke. Na taj način se stalno vraćamo na stare probleme, jer se samo vrtimo u krug. One, a i šira zajednica moraju znati da postoje i neki drugi putevi i da nije jedina njihova vrijednost da u što ranijem periodu zasnivaju bračnu zajednicu.

Ugovoreni maloljetnjički brakovi su i dalje veliki problem u romsko-egipćanskoj zajednici. Postoje specifični slučajevi gdje su djeca kojima se ugovara brak i manjeg uzrasta što smo registrovali. Najmlađi uzrast u kome je ugovren brak djevojčici je uzrasta sedam godina. Za svaki ugovoren brak se traži ili uzima određena svota novca koja se kreće od 1.000 pa čak i do 20.000 eura. Od ovakve pojave najveću štetu imaju djevojčice, a u konačnosti i šira zajednica. Ovim negativnim pojavama najdrastičnije se krše osnovna dječija i ljudska prava, a takvi postupci mogu izazvati najteže posljedice za samu djevojčicu.

Konstantno se suočavamo sa različitim slučajevima i to je vrlo teška borba za aktivistkinje. Ugovoreni brak po meni nije romska, niti egipćanska tradicija, već se vjekovima manifestuje kao običaj koji se prenosi sa koljena na koljeno, a sličan slučaj je bio i sa drugim nacionalnim zajednicama u Crnoj Gori sredinom prošlog vijeka. Sve pripadnice romske i egipćanske zajednice, bilo da su maloljetne ili ne, ulaze u brak pod ugovorom. Ugovoreni brak podrazumijeva da ona tokom cijelog života ostaje u tom braku. Često čujemo da ugovoreni brakovi nastaju zbog siromaštva, a to nije tačno. Ugovoreni brakovi se događaju i u bogatim i u siromašnim porodicama. Jedina razlika je u iznosu novca koji se uzima ili daje prilikom ugovora takvog braka.

Koji su to problemi sa kojima se mlade Romkinje i Egipćanke najčešće suočavaju?

One se suočavaju sa brojnim problemima, prije svega unutar same romske i egipćanske zajednice, a kasnije i u društvu. Najčešće su to problemi koji se tiču ranog zasnivanja bračne zajednice, potom vrlo rano prekidaju svoje osnovno obrazovanje. Mali je broj onih koje dalje nastave srednje obrazovanje, a još manje fakultetsko obrazovanje, što značajno utiče na integraciju pripadnica u crnogorsko društvo. Glavni problem i dalje predstavlja suočavanje sa socio-ekonomskim uslovima, jer čak i one koje se izbore da napreduju i da se obrazuju, nailaze na problem pronalaska posla i često se vraćaju u siromaštvo.

Kako ocjenjujete odnos medija prema pravima manjina, konkretno Roma i Egipćana?

Odnos medija prema romskoj i egipćanskoj manjini smatramo djelimično zadovoljajućim. Kada je u pitanju pomenuta ciljna grupa, mediji nijesu dovoljno senzibilisani. Bez obzira na događaje koji su kroz medije propraćeni, medijske kuće uglavnom ističu stereotipne slike o Romima. Prilozi najčešće ne prate tekstulanu priču. U nekim emisijama se čak koristila i riječ “cigan” što je pogrdna riječ za samo romsku zajednicu. Ono što smatram takođe problematičnim jeste i to da se uvijek ističe nacionalnost ukoliko je riječ o romskoj zajednici, što za druge nacionalnosti to nije slučaj.

U zadnje vrijme pojedine medijske kuće su počele da prikazuju pozitivne primjere o Romima i Egipćanima, što je za sve pohvale, jer se tako ruše stereotipi i predrasude prema zajednicama Roma/kinja i Egipćana/ki, a ne postoje ni programi posvećeni romskoj i egipćanskoj manjini, pričama i reportažama o uspješnim Romima/kinjama, emisije u kojima se razgovara o mogućnostima prevazilaženja marginalizacije i isključenosti i pospješivanja integracije.

Možete li nam reći koliko ste ugovorenih brakova uspjeli do sada da spriječite?

Centar za romske inicijative od 2011. godine se intezivno bavi  identifikacijom, prevencijom i ulaže značajne napore da se svaka i najmanja sumnja na ugovoreni dječji brak provjeri od strane nadležnih organa. Tom prilikom organizacija pruža nesebičnu pomoć državnim organima, te je do sada identifikovala i procesuirala više od 85 slučajeva dječjeg nedozvoljenog i ugovorenog braka u Crnoj Gori. Tokom 2019/2020 godine, identifikovano je 15 slučajeva od kojih je šest žrtava dobilo status žrtve trgovine ljudima.

Želim da u sekularnoj državi živimo svi ravnopravno, zajedno i da se međusobno uvažavamo i pomažemo.

Smatrate li da su Romi u Crnoj Gori sve osnaženiji da se izbore za svoja prava? Na čemu je potrebno više raditi?

Kada uzmemo za primjer Podgoricu i Konik, može se reći da mi nijesmo integrisali romsku zajednicu, samo smo dodatno stvorili segregaciju. Ne možemo očekivati da će se romska i egipćanska zajednica adekvatno uključiti u crnogorsko društvo.

Poslednjih godina došlo je do većeg stepena angažovanosti institucija i prepoznavanja pojave dječjeg i ugovorenog braka kao stvarnog problema zbog koga se suočavaju pripadnici/ce zajednice. Međutim, najvažniji problem je činjenica da u Crnoj Gori kao i u lokalanoj sredini u kojoj kao organizacija djelujemo jeste da ne postoji nijedno sklonište koje se bavi smještajem žrtava dječijeg nedozvoljenog i ugovorenog braka, i koje bi žrtvama omogućilo da se reintegrišu uz podršku stručnih radnica i saradnica, koje veoma dobro poznaju sistem funkcionisanja same zajednice, institucija sistema i posjeduju najveće iskustvo za rad sa ovim žrtvama,  bez obzira iz koje zajednice žrtve dolazile.

Dječji dom Bijela (Herceg Novi) je mjesto u kome se smještaju djeca bez roditeljskog staranja koja su napuštena od strane roditelja što govori u prilog činjenici da takvo okruženje nije adekvatno za zbrinjavanje žrtava iz naše ciljne grupe. U Danilovgradu postoji NVO Institut za socijalnu i obrazovnu politiku “ISOP” koji ima sklonište za žrtve trgovine ljudima i u kome na žalost mogu biti smješteni odrasli ljudi i djeca koja dolaze iz različitog društvenog konteksta (imigranti, žrtve drugih oblika eksplotacije, izbjeglice i slično) pa se u takvim uslovima boravka može veoma lako nastaviti ekspolatacioni proces žrtava dječjeg nedozvoljenog i ugovorenog braka. 

Pomenuti servisi ne odgavaraju ovoj vrsti problema i ne uvažavaju društveni i kulturološki kontekst kao i viktimološke potrebe žrtava dječjeg nedozvoljenog i ugovorenog braka, što zahtijeva postojanje posebnog skloništa koje će zadovoljiti stvarne potrebe zbrinjavanja, reintegracije i sigurnosti žrtve od dalje eksploatacije.

U čemu vidite rješenje koji bi vodilo ka mnogo manjoj diskriminaciji pripadnica romske i egipćanske zajednice ?

Postoji veliki broj rješenja o kojima sam djelimično i govorila kroz odgovore na prethodna pitanja, ali smatram da je ključ rješenja u rukama obrazovanja. Država treba da prestane da stvara sagregaciju zajednice.

Koji su najčešći problemi sa kojima se suočavate u radu?

Najčešći problem je suočavanje sa otporom zajednice i institucija.  Zajednica vrlo često smatra da je porodica društvena zajednica u kojoj niko ne bi trebao da se miješa u odluke, te da je dozvoljeno da roditelji upravljaju voljom svoje djece i biraju njihove životne partnere po uzoru na modele iz njihove prošlosti.

Na isti način institucije, posebno u ranijem periodu, nijesu prepoznavale ovaj problem kao toliko značajan za njihov rad i nijesu postupali sa dužnom pažnjom u pokušaju da zaustave svaki prijavljeni ugovoreni brak. To je rezultiralo našim iscrpnim aktivnostima koje su se odnosile na analizu senzibilisanosti tih službi i ukazivanje na posljedice koje proizvode ovakve pojave za našu zajednicu, ali i za društvo u cjelini.

Da li ste nekad bili izloženi opasnosti tokom Vašeg rada i aktivizma?

Bila sam nekoliko puta fizički napadnuta. Ono što mi je najteže palo jeste kada su mog brata napali. Bez podrške roditelja, rijetkih predstavnika institucija, uže porodice i drugih aktivistkinja iz neromske zajednice ne bih uspjela da se izborim sa ovako specifičnom pojavom unutar zajednice, jer je podrška presudna kada su u pitanju ovakve specifične stvari. Ali i pored brojnih prepreka sa kojima se romske i egipćanske aktivistkinje suočavaju, nećemo prestati da radimo na suzbijanje ovih pojava i štitimo djevojčice od nedozvoljenog braka.

Pratite li dalju sudbinu osoba koju ste spasili od maloljetnog braka?

To je veoma teško jer, nažalost, roditelji tada najčešće čekaju da se ispune  zakonske mogućnosti za sklapanje vanbračne zajednice ili braka i tada ih udaju, a da tom prilikom nemamo mogućnost da im pomognemo i da ih zaštitimo. Jedino možemo da pomognemo djevojčicama koje nijesu saglasne za sklapanje braka i obrate se nama ili mi dođemo putem rada na terenu do njih.

Nastojimo da održavamo kontakte sa žrtvama u mjeri u kojoj je to moguće, ali veoma često se događa da se žrtve nakon izgrađenog odnosa povjerenja same vraćaju našoj organizaciji i traže različite vrste pomoći i podrške, tako da u suštini mi imamo i pratimo podatke vezano za dalji život žrtava.

Koji su dalji planovi Centra za romske inicijative?

Pored brojnih aktivnosti koje Centar za romske inicijative sprovodi, nastavićemo da suzbijamo dječije i ugovorene brakove kao i da se sučavamo sa ovim problemom, ali i da ukazujemo nadležnim institucijama na moguća rješenja i zahtijevamo njihov puni angažman. Iscrpno radimo na pronalasku donatora koji žele da finasiraju naš rad i aktivnosti kojima se bavimo, a to su: nasilje u porodici, obrazovanje i ekonomsko osnaživanje, sprečavanje nedozvoljenog braka, reproduktivno zdravlje i slično.

Budući zadatak i plan rada organizacije je izgradnja i obezbjeđivanje smještajnih kapaciteta -skloništa za žrtve ugovorenog dječjeg braka koje će obezbijediti da se kroz licencirane programe reintegracije žrtava stvaraju uslovi za dalju integraciju žrtava u crnogorsko društvo. Na tom putu biće nam potrebna značajna pomoć donotora i institucija na lokalnom i nacionalnom nivou.

Vi inspirišete i uzor ste drugim djevojkama i ženama iz svoje zajednice?

Da, jer je to i bio moj cilj. Smatram da samo pozitivnim primjerima se razbija okov tradicionalizma i patrijarhata. Ljudi se najčešće pomire sa činjenicom da ne mogu naprijed i tu staju sa svojom borbom. Zbog toga je potrebno da se razvijaju pozitivni primjeri na kojima ja sada radim i pronalazim druge ljude koji mogu kao ja biti pozitivni primjeri drugima, da se zalažu za najvažnije stvari u svom životu a to su zdravlje, obrazovanje i humanost.

Dobitnica ste prestižne nagrade za unapređenje prava žrtava za 2019. godinu koju svake godine dodjeljuje Viktimološko društvo Srbije. Koliko Vam ta nagrada znači?

Svaka nagrada je prepoznavanje društva i njegov odgovor na nešto što smo dobro radili. Ova nagrada meni znači mnogo jer je još jedan pokazatelj da borba za žrtve ne smije stati. Napominjemo da su CRI ili ja lično do sada dobili niz priznanja među kojima ovom prilikom ističemo „Neznane heroine“  Nagradu Evropske unije za integraciju Roma na Zapadnom Balkanu i u Turskoj 2019. godine, Nagradu za integraciju Roma od strane EU komisije 2014. godine, Ambasadorovo priznanje za građanski aktivizam od strane Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici 2013. godine, Nagradu Anna Lindh za liderstvo i žensko učešće 2012. godine kao i priznanje od strane CRNVO za doprinos razvoju civilnog društva u oblasti prava žena 2019. godine.

Smatrate li da su Romkinje u Crnoj Gori sve osnaženije da se izbore za svoja prava?

Postoje određeni pomaci ali to još uvijek nije dovoljno i smatram da intezivno treba raditi na polju kvalitetnog osnovnog obrazovanja, daljeg školovanja i stvaranja uslova za kvalitetniji život i ekonomsku snagu same zajednice. Neophodan je rad na ravnopravnosti i uključenosti zajednice u sve sfere društva.

Na čemu ste posebno ponosni?

Posebno sam ponosna na to što sam kroz svoj rad motivisala veliki broj djevojaka i pripadnika zajednice da se uključe u sistem obrazovanja, ali i spriječila njihov ulazak u nedozvoljeni brak čime sam posebno ponosna jer produžavam dalje djetinjstvo svakog djeteta kome pokušavaju da zasnuju brak prije punoljetstva. Ponosna sam i na rad organizacije (CRI) koja sa ogromnom energijom radi na brojnim poljima djelovanja i takav rad je doprinio da organizacija bude prepoznata na međunarodnom i nacionalnom nivou. Ponosna sam na svoje roditelje, braću i sestre Šaju i Eminu, kao i sve članove porodice koji me nijesu sputavali na putu uspjeha, već su dodatno doprinosili da se osjećam sigurnom i da nižem uspjehe u svom poslu i privatnom životu. Ponosna sam i na svoja prijateljstva i na njihov uticaj, jer se međusobnim pomaganjem postižu najbolji rezultati.

Šta bi ste poželjeleni čitateljkama našeg portala?

Želim im prije svega dobro zdravlje i lične i profesionalne uspjehe. Želim da vjeruju u sebe i da po uzoru na moj primjer nikada ne stanu sa borbom za svoj bolji položaj u društvu i porodici, i da vjeruju u ono što rade jer samo postavljenjem ciljeva i njihovim osvajanjem krčimo put prema ličnom i poslovnom uspjehu.

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava
Skip to content