Milijana Cica Čabarkapa iz Bijelog Polja pripada onoj rijetkoj generaciji preduzetnica koje su svoj biznis gradile strpljivo, iz temelja i u potpunom skladu sa prirodom. Više od četiri decenije posvećena je pčelarstvu, profesiji koja, kako sama kaže, ne prašta greške i traži potpunu disciplinu, znanje i svakodnevni rad.
Zajedno sa suprugom, porodični posao razvijala je od skromnih početaka u Sloveniji, da bi nakon povratka u Crnu Goru praktično krenuli ispočetka, oslanjajući se isključivo na sopstveni rad i iskustvo. Danas njihovo gazdinstvo broji stotine pčelinjih društava i širok asortiman proizvoda, od meda i pčelinjih derivata do kompleksnih preparata na bazi ljekovitog bilja.
Ono što njen poslovni model izdvaja jeste upravo sinergija tradicionalnog pčelarstva i dubinskog poznavanja ljekovitih biljaka. Ova kombinacija omogućila joj je da razvije prepoznatljiv, autentičan proizvodni identitet, ali i da opstane na tržištu koje je i dalje nedovoljno uređeno kada je riječ o otkupu, distribuciji i valorizaciji domaćih proizvoda.
U razgovoru za naš portal, Milijana govori o realnim izazovima pčelarstva kao biznisa, ekonomici proizvodnje, tržišnim barijerama, ali i planovima za dalji razvoj, uključujući prelazak na organsku proizvodnju i unapređenje preradnih kapaciteta.
Kako biste danas definisali ključnu prekretnicu u razvoju vašeg porodičnog biznisa, trenutak kada ste prešli iz opstanka u stabilno poslovanje?
-U tom periodu nijesmo imali drugih opcija izuzev širenja pčelarstva kao primarnog zanimanja. Mi stariji se sjećamo devedesetih, opšte krize ,galopirajuće inflacije, nestašica, nestabilnog tržišta, i svega onog opšteg haosa. Bilo je ekstremno teško ali budući da smo posjedovali veliko znanje iz oblasti pčelarenja, uspjeli smo u svega pet do šest godina da povećamo broj košnica na blizu 300 kom.
Koliko je bilo teško skalirati proizvodnju sa nekoliko košnica na stotine pčelinjih društava i šta je u tom procesu bilo najzahtjevnije sa organizacione strane?
-Trenutno imamo oko 100 društava. Prevozimo nsšim kombijem na paše, beremo bilje tamo gdje su pčele i radimo polako, neopterećeni koliko ćemo zaraditi. Naša djeca su fakultetski obrazovanabi situirana tako da nama, za sebe, koliko god bude, ima dovoljno. Pošten rad i mir u duši.
Da li ste u nekom trenutku svjesno odlučili da ostanete u okvirima porodičnog biznisa, umjesto progresivnijeg širenja?
-Realno gledano, porodični biznis je bio najbolja opcija, budući da kod Bijelog Polja imamo porodično imanje, na kojem smo počeli , uz pčele uzgajati ljekovito bilje. Elem, uz uzgoj, budući da je tržište zahtijevalo sve raznovrstniji asortiman, počeli smo se baviti i sakupljanjem ljekobilja. Opet, priroda posla i kombinacija pčelinji proizvodi i ljekobilje, doveli si do širenja našeg asortimana, tako da trenutno imamo zavidan broj veoma dobrih preparata za poboljšanje zdravlja, dosta krema i melema, oko sto vrsta čajeva i čaj ih mješavina i reputaciju nekog ko pošteno radi i ko će vam, uz svo znanje koje se akumuliralo u ovih 47 godina preporučiti ono što je najbolje za vas u datom momentu.
Kako danas izgleda struktura vaše prodaje, direktna prodaja, sajmovi, preporuke, online narudžbe i koji kanal se pokazao najisplativijim?
-Prodaja se bazira uglavnom na sajmovima, slanjem putem kurirske službe, mnogi dođu i na kućnu adresu.
Koliko je izazovno formirati realnu cijenu proizvoda u uslovima gdje tržište često ne prepoznaje razliku između industrijskog i domaćeg proizvoda?
-Istina je da je tržište preplavljeno raznom plagijatima, ali dobar proizvod i pored više cijene, nađe put do kupca. Ulogu igra i naša reputacija.
Da li vidite prostor za brendiranje i premium pozicioniranje proizvoda iz Crne Gore na regionalnom ili stranom tržištu?
-Da smo mlađi, sigurno bi išli na brendiranje proizvoda ili organski sertifikat, ali trenutno uživamo u ovom što smo stvorili i u prilici da radimo ono što volimo. Kvalitet prodaje proizvod.
Da li biste danas, sa ovim iskustvom, ponovo ušli u isti posao i pod kojim uslovima?
-Sa ove distance gledano unazad, opet bi se bavili pčelarstvom. To nije samo posao, to je ljubav. Ko ne voli pčele, nikad ne može biti pčelar. Ko ne voli prirodu i život po njenim zakonima, ne može se baviti ljekobiljem.
Koliko je teško biti žena preduzetnica u tradicionalnoj djelatnosti kao što je pčelarstvo?
-Tradicionalno je pčelarstvo posao za mušku populaciju. Budući da sam u tom poslu punih 47 godina, na to muško “šepurenje” gledam “sa visine”. Uopšte me ne zanima, znanje vam niko ne može uzeti, to je ono što uvijek ostaje.
Kako donosite ključne poslovne odluke, više na osnovu iskustva ili analize tržišta?
-Ključne odluke na osnovu trenutne situacije. Iskustvo je presudno ali i stanje na terenu.
