Enes HALILOVIĆ: Poeziju mogu vidjeti u svemu

Piše: Objavljeno: 30/08/2022
featured image

Foto: Matija Krstić/ Laguna

„Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu“ – kaže kineska poslovica. Neshvaćeni engleski pjesnik Volter Sevidž Landor napisao još u 18. vijeku: „Šta je čitanje nego razgovor u tišini.“ A kada je neki pjesnik bio shvaćen u svom vremenu? Dok naš današnji sagovornik u jednoj pjesmi kaže: „Rekao sam mnoge riječi koje nije trebalo reći (biti mlad i hrabar, to je užasno).“ Pa sljedećim stihom kaže: „Umjetnost je kao Halejeva kometa; svi su čuli za nju, neki su je i vidjeli“, Enes Halilović.

Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. Autor je zbirki poezije: „Srednje slovo”, „Bludni parip”, „Listovi na vodi”, „Pjesme iz bolesti i zdravlja”, „Zidovi” i „Bangladeš”, zbirki priča: „Potomci odbijenih prosaca” „Kapilarne pojave” i „Čudna knjiga”, drama: „In vivo” i „Kemet”, romana: „Ljudi bez grobova”, „Ep o vodi” i „Ako dugo gledaš u ponor”. Osnovao je književni časopis “Sent” i književni veb časopis “Eckermann”.

Prema njegovom romanu „Ako dugo gledaš u ponor“ izvedena je predstava u režiji Zlatka Pakovića. Učestvovao je na književnim festivalima Glasovi Mediterana, u Setu, u Francuskoj, na Pjesničkom bijenalu u Moskvi, nastupao u muzeju “Srebreni vek” ,Vilenica u Sloveniji, Dani i noći literature u Konstanci, u Rumuniji, na Goranovom proljeću u Hrvatskoj i Kalimera u Crnoj Gori. Djela sumu prevedena na više od jezika. Dobitnik je brojnih književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Sergije Lajković“, „Zlatno slovo“ i „Zlatna značka“ KPZ Srbije. Interesantno je da je sa 17 godina igrao košarku za klub Novi Pazar. Otac je dvoje djece.

Enes Halilović
Foto: Matija Krstić/ Laguna

Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Halilović je zastupljen u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu.

Nešto mučno, zloslutno, neudobno i zazorno izbija iz stihova nove knjige Enesa Halilovića „Sekvoja“. Šta proizvodi takav utisak?

Naslovljena prema najvišem, najdužem, najširem i najdugovječnijem drvetu na svijetu, ova knjiga već na početku naglašava četvorodimenzionalnost iskustva na koje će pjesnik računati. Njene prostorne koordinate istaknute su i podnaslovom – paralelepiped. Ovo geometrijsko telo, u koje se dimenzija vremena može učitati simbolikom postojanosti sekvoje, obavlja najmanje dvije funkcije na pročelju knjige.

Prva od njih tiče se najviše konstitutivnih elemenata ove zbirke. U njima – u oblicima pjesama, njihovoj dužini, tematici, misaonosti, sentencioznosti i anegdotalnosti – uočava se šest lica paralelepipeda zagledanih u svoje parnjake i ugrađenih poput armature u unutrašnji kavez zbirke. Tako se na nivou strukture ,,Sekvoje“ vidi i ono što je na kraju uvodne pjesme naglas rečeno: da ona „raste u dva pravca“, odnosno da je komponovana iz dva djela. Prvi dio Sekvoje stoga čini prvih dvadeset devet pjesama, dok drugi dio čini poslednjih dvadeset devet pjesama. Važno je razumjeti da oba ova niza idu ka središtu knjige, odnosno da raspon refleksija koji se njima želi iskazati neprekidno rikošetira s početka knjige na kraj i obratno… (Uroš Ristanović)

Kada ste počeli da pišete?
Počeo sam da pišem još 1992. godine, ima tome već 30 godina. 30 godina živim sa literaturom bukvalno svakog dana. Slušam literaturu i od ljudi, pišem je i čitam.

U čemu pronalazite inspiraciju za stvaranje?

Poezija je u govoru najobičnijih ljudi, jer oni često kažu nešto najjezgrovitije što se može reći. Pjesnik, ako to jeste, vrlo često može da čuje teme ali i stihove u govoru neke žene koja prodaje ribu ili govoru nekog putara koji recimo popravlja put.

Poeziju mogu vidjeti u svemu, s tim što nije uvijek lako da iz sirovosti života „isisamo” tu poeziju, da je nađemo i da je stavimo na papir, jer život je ponekad grub, a poezija je, kako je rekao Šekspir „sa snagom slabijom od svijeta”. Za poeziju nam treba opipljivost, tananost. Potrebno je da se grubost života na neki način zaodjene u nježnost, to zapravo rade pjesnici.

Foto: Alen Bešić

Da li Vaše pjesničko iskustvo možemo prepoznati i u Vašim dramama i u proznim djelima?

Ja se nadam da možete, i to bi bilo dobro. Neko je rekao: „Ako je moguće, budi uvijek pjesnik, čak i u prozi.” Ako ima pjesničkog u mojoj prozi, onda sam ja srećan čovjek.

Kako Vi to kao stvaralac prepoznajete? Da li na nekom tematskom planu, konstrukciji rečenice..?

Mislim da poezija jeste ili nije. Ona postoji ili ne postoji. Poezija nekada može postojati i kao jedna riječ, ako se dodaje na nešto. Nekada to može biti i ogromna jedna rečenica od 80 ili 100 strana. Mislim da je teško definisati poeziju. Po logičkom stavu ne treba definisati šta nije, ali pjesnik je zapravo onaj koji dođe u to stanje da je može lako prepoznati.

Ako posmatramo Vašu prvu knjigu iz 1995.godine „Srednje slovo” i Vaš roman iz 2020.godine „Ljudi bez grobova”, da li možemo da nađemo neke teme ili stilske motive koji se i dalje ponavljaju?

Da, naravno. Slučajno ili ne, „Srednje slovo” je oznaka za očinstvo, ime oca. Roman „Ljudi bez grobova” je roman koji traga putevima za očinstvom, za ocem, samim tim predstavlja potragu za identitetom. Otac u literaturi je jedna od najstarijih tema i ujedno tema o kojoj svi možemo nešto da kažemo. Prva pjesma u knjizi „Srednje slovo” predstavlja potragu za sobom. Svako toj temi potrage za sobom danas prilazi iz drugog ugla.

Kako tretirate stvarnost u Vašoj književnosti?

Stvarnost postoji i mi smo neizbježno dio nje, pisac je dodiruje na različite načine. Ja je tretiram kao jedan povod da budem svjedok. Ako pogledamo kroz istoriju, bilo je mnogo lažnih istoričara, koji su to neko vrijeme kazivali onako kako nije bilo. Bilo je mnogo putopisaca koji su lagali u korist vladara neke imperije i predstavljali su situaciju boljom nego što jeste…Vrlo često pisac ispada bolji svjedok od istoričara.

U prozi i poeziji želim da kažem istinu o ljudima koje sam sreo i vidio. Nemoguće je sve reći, ali ako sam imao sreće da živim u literarno doba, koje je jedna velika međa istorije, kada je došlo do jedne velike društvene traume…Ja sam svjedok svega što se događa, vidim da je čovjek ono što jeste: onaj koji voli, koji želi da bude voljen, onaj koji se suočava sa istinom. Želio sam da posvjedočim kakve su bile 90-te, kako je divljao kriminal, želio sam da kažem da postoji zlo, ali postoje i dobri ljudi, ako ništa drugo onda makar kao djetelina sa četiri lista. Dobri ljudi svakako postoje među nama.

Živite i radite u Novom Pazaru. Koliko ovaj grad utiče na Vaše stvaralaštvo?

Vjerovatno da utiče, jer ne znam kako bih pisao da živim na nekom drugom mjestu, ali vjerovatno bih opet ja bio ja. Neko je nekada rekao da je svaka istinska literatura pomalo vezana i za tlo, mjesto u kojem živimo. Živim tu gdje živim i imam šta da vidim. Novi Pazar je grad bogat istorijom, kulturom…Smatram da se ispod svakog kamena krije istorija i potrebno je da je pjesnik vidi. Paradoks je da mi moramo da se izmaknemo da bi bolje vidjeli, jer ono što nam je blizu ne vidimo tako dobro. Godinama sam prolazio pored Ulice Oslobođenja, u kojoj se nalazi zatvor, ali sam jednog dana počeo da se pitam zašto se zatvor nalazi baš u Ulici Oslobođenja… Andrić je govorio da su male sredine pozornice za velika čuda. Novi Pazar nije sada mali, ako znam da posmatram društvo i čovjeka, imam šta da vidim.

Bog mi je dao najveću nesreću koju pisac može imati – da budem iskren“, Mihail Genin. Dok kod Vas je to imperativ, naročito u romanu „Ako dugo gledaš u ponor”?

Bilo bi tužno da niko nije ispričao istinu. Sve što se dogodilo u romanu dogodilo se i u realnom životu, ali moji čitaoci reaguju veoma pozitivno. Kažu mi da je trebalo neko da kaže istinu, jer istina je kao lijek, svima je potrebna.

Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada. Koliko Vam nagrade znače?

Sve su mi drage, jer svaka je nosila neku bitku. Trebalo je živjeti život, nešto raditi, boriti se s nečim, svaka je za mene bila posebna borba.

FOTO: Zoran Jovanovic Maccak/Novosti

Koja istina se krije u Vašem opusu?

Sudbina je takva da nam nudi istinu. Sad, pitanje je da li sâm čovjek želi da ostane daleko od nje, ili da uzme istinu, da je kaže i da je doživi.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?

Najvećim svojim uspjehom smatram to što, vremenom, kako život prolazi, naučio sam da budem strpljiv, tolerantan, da znam da čekam. Smatram da je vještina življenja u tome da naučimo kako da vrijeme prolazi pored nas i kako da mi budemo u njemu i kako da se kontrolišemo.

Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, knjiženog ambijensta i podrške?

Izdavaštvo može biti vrlo unosno za pojedine izdavače, dok neki muku muče sa tim poslom. Tržište je ugroženo mnogim stvarima. Tržište našeg jezika i uopšte cijelog Balkana i svih ovih srodnih ljudi bivše Jugoslavije ugroženo je raznim sitnim i krupnim interesima.

Čitaoci postoje, ali je knjiga ipak uglavnom skupa za naše građane. Ima mnogo loših knjiga koje dosta zbunjuju ljude.Književni ambijent postoji, postoje čitaoci, postoje dobri izdavači, dobri pisci…Podrška – kako gdje…

Negdje dobru podršku književnosti pružaju neki gradovi, države – manje ili više, ali ključna je podrška samog čitaoca koji čita i kupuje knjigu. Ipak je on „motor” izdavaštva. Moram reći da je ključna institucija na Balkanu sajam knjiga u Beogradu, tu se veliki novac „slije” u izdavački sektor i čitaoci imaju veliko povjerenje u knjigu. Iako vrlo često nemaju novca, ali kupuju knjigu. To je velika stvar.

Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju poezija i pisana riječ može to da učini?

Poezija nije moćna da promijeni mnoge tokove, ali može nešto da promijeni. Makar stav nekog pojedinca, a sad da li on dalje može da utiče na šire društvene tokove ili na globalne tokove… Ima svega toga. Imamo poeziju koja je stara dvije hiljade godina…Na primjer dramatičari Grčke, vidimo da su oni imali uticaja na mnoge stvari. Ima knjiga koje su imale uticaja na istoriju, iako ih nema mnogo.

Foto: Tamara Jurisić

Da li su po Vašem mišljenju pjesnici danas nevidljivi na našim prostorima? Na čemu je potrebno više raditi?

Mislim da su pjesnici vidljivi onoliko koliko treba. Bilo bi bolje da su vidljiviji njihovi stihovi. Smatram da je potrebno više raditi na osvajanju modernih tehnologija, da ozbiljni ljudi budu više na internetu.Književnost treba uputiti u šire mase koje su vrlo često zatrpane kičom, a treba im ponuditi istinsku literaturu.

Vaš savjet kao pjesnika bi bio?

Mladim piscima bih savjetovao da ne žure da pošto-poto objave prvu knjigu. Neka sačekaju neku svoju zrelost. Ako bi trebalo da dam savjet bilo kojem čovjeku – to je da se više družimo sa knjigom, da što više razgovaramo, jer moderan čovjek je otuđen od svog komšije, rođaka, prijatelja…Otuđen do te mjere da, čini mi se, sve manje govori, a možda govori više sam sa sobom. Za početak razgovarajmo jedni sa drugima.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content