U decembru prošle godine, pjesnikinja Alma Imamović iz BiH, zaokružila je svoju uspješnu poetsku godinu promocijom u Podgorici, koja je okupila veliki broj zaljubljenika u pisanu riječ. Upravo je na promociji predstavljena njena zbirka poezije “Ako te zaboravim” u koju je utkala pregršt svojih najuzvišenijih emocija.
Alma Imamović rođena je 1978. godine u Tuzli. Završila je Zdravstveni fakultet i po zanimanju je diplomirana medicinska sestra. Piše prozu i poeziju. Autorka je dvije zbirke ljubavne poezije pod nazivom “Bar jednom da mi se diviš” i “Ako te zaboravim”. Dobitnica je književne nagrade “Musa Ćazim Ćatić” 2021, njena prva knjiga je izabrana među 20 najboljih domaćih rukopisa za 2022. godinu u Hrvatskoj, a izabrana je za ličnost godine iz oblasti kulture i umjetnosti za 2022. godinu na području Tuzlanskog kantona. Svoju zbirku pjesama “Ako te zaboravim” promovisala je u Tuzli, Sarajevu, Vogošću i Podgorici.
,,Samo otvoreno srce može voljeti i iskreno osjećati. Ne plašite se pokazati ljubav, jer od toga se ne umire. Čovjek nestaje i polako umire kad nema u sebi ljubavi i kad u sebi ima toliko puno ljubavi, ali se plaši da je pokaže.Sve što sam mogla da učinim je da sačuvam ljubav u pjesmama’’, kazala je autorka.
Sa Almom smo razogovarali o njenim prvim napisanim stihovima, književnosti, inspiraciji, nagradama, daljim planovima…
Foto: Privatna arhiva
Gdje su nastale Vaše prve pjesme? Sjećate li se trenutka koji Vas je naveo da zapišete prve stihove?
Mislim da sam još kao dijete imala potrebu da zapišem svoja najdublja osjećanja i ono što osjećam prema ljudima i svemu što me okružuje. Pisala sam uglavnom dječije priče, izmišljala bajke i voljela da opisujem ljude, prirodu… Poezija se desila mnogo godina kasnije u zrelim godinama kad sam prvi put osjetila ljubav, pravu, iskonsku, onu koja ne prolazi nikada. Kad sam naučila da volim tada sam počela da pišem stihove jer je to bio jedini način da iskažem svoju ljubav. Bio je to jedan februarski dan dok sam se vraćala s posla, vani je bilo hladno, a u duši toplo i riječi su navirale kao bujica. Shvatila sam da moram da ih zapišem, jer je to bilo puno riječi koje su tražile da se izliju i izađu iz mog bića.
Koji je to poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete?
Često kažem da jutro nije moj dio dana, moje misli su najproduktivnije noću kad se smire uticaji posla kojim se profesionalno bavim i kad na površinu isplivaju posebne emocije koje miruju u toku dana. Vremenom sam naučila da osjetim uvijek taj trenutak koji strepi i išcekuje rađanje.
Foto: Privatna arhiva
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Pisati mogu svi ljudi koji imaju razvijenu empatiju prema svemu, osobe koje duboko osjećaju druge ljude i svijet oko sebe. Ostalo je dar koliko će uspjeti i na koji način prenijeti na papir svoja razmišljanja i emocije.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
Vrlo često smo okruženi predrasudama i raznim mišljenjima uopšte o književnosti i knjigama. Ponekad u negativnom kontekstu se govori o čitanju knjige u smislu da ljudi sve manje čitaju i imaju potrebu za istim. Međutim, moje iskustvo kroz obje knjige, njihove promocije i mnogobrojne susrete sa ljudima su me naučili da uvijek postoje ljudi koji na svoj spisak prioriteta i kulturnog uzdizanja imaju potrebu da čitaju. Ljubavnu poeziju drugačije doživljavaju, kao uspomenu na lijepo sjećanje, neku davnu ljubav koja im budi lijepe emocije. Knjigu uvijek vidim u rukama ljudi koji imaju osjećaj za lijepo, plemenitost i ljepši pogled na svijet.
Foto: Privatna arhiva
U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje? Postoji li nešto što je za Vas neiscrpna inspiracija?
U svojim pjesmama vrlo često opisujem prirodu, ulice, gradove, parkove, godišnja doba što nekada samo po sebi utiče na inspiraciju za napisanu pjesmu. Ipak, jedina moja istinska inspiracija koja je temelj svih mojih pjesama je čista, iskrena ljubav.
Kako Vam se čini književna scena kod nas i u regionu? Na čemu je po Vašem mišljenju potrebno više raditi?
Svakako da književna scena zaslužuje bolje mjesto i pažnju prije svega od onih koji se brinu za kulturu u našoj zemlji. Sve dok postoji takav odnos da su nama više potrebni oni koji se zovu nadležnim za kulturu nego mi kao umjetnici njima, vrlo teško će se književnost izboriti za mjesto koje zaslužuje. Ipak, kao neko ko ima uvijek vizije za bolje sutra vjerujem uvijek da većina nikad nije mijenjala svijet. Uvijek je to bio pojedinac. U razgovoru sa umjetnicima iz regiona stekla sam utisak da je generalno potrebno više podrške u ovom segmentu. Mislim da je potrebno puno više volje, upornosti, uzajamne podrške između književnika, raznih projekata a sve u jednom zajedničkom cilju promovisanja književnosti, samim tim i kulture.
Postoji li po Vama neki poseban proces koji prethodi pisanju?
Najljepše stvari se dešavaju spontano i neplanirano, međutim kad je pisanje u pitanju svaki pisac doživljava svoje transformacije, odrastanje i sazrijevanje. Jedini proces koji prethodi pisanju po mom mišljenju jeste spremnost, iskustvo i želja autora da ogoli svoju dušu bez skrivanja i umotavanja u mašne. Jedino iskrenost brzo pronalazi put do srca čitaoca i on je kao sirovu emociju odmah percepira i apsorbuje. Za sve ostalo je potreban duži proces i put.
Foto: Privatna arhiva
Koliko po Vašem mišljenju domaća publika ima sluha za stvaralaštvo u odnosu na region?
Obzirom da pišem ljubavnu poeziju mogu samo govoriti kompetentno o toj vrsti književnosti i mislim da podjednako ljubitelji iste imaju isti sluh i ovdje i u regionu. Poezija je ljubav, a ona se osjeti ili ne osjeti. U zavisnosti od toga nju volimo ili ne volimo, nema ništa između toga.
Kakav je, po Vašem mišljenju, uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
Što se tiče književnosti na društvenim mrežama mislim da je puno benefita imala, od upoznavanja književnika, reklamiranja promocija i samim tim autora. Na jedan pozitivan način moderno doba je osim djela približilo i autora publici, te potencijalni čitaoci imaju priliku da na jedan virtuelan način upoznaju pisca i njegov život. To smo prije imali priliku da čitamo samo na korici knjige autora.
Zbog toga mislim da su društvene mreže kad je književnost u pitanju, napravile neku malu revoluciju u tome, jer čitaoci bliskim doživljavaju autora koji živi npr. na drugom kontinentu.
Foto: Privatna arhiva
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini i navede na promjenu?
Jednom je neko postavio pitanje da li umjetnost može promijeniti svijet. Jedini odgovor na to pitanje bi bio da samo čovjek koga umjetnost oplemenjuje može uticati na svjetliji i otvoreniji pogled na svijet umjetnosti. Kao pojedinci možemo puno uraditi, promovisati, napominjati, koristiti prilike i javne prostore za promociju kulture i književnosti.
Koliko današnji čovjek razumije poeziju u ovom brzom vremenu ?
Današnji čovjek čezne za ljubavlju, često tražeći je na pogrešnim mjestima. Ako je poezija ljubav, on itekako razumije svoju potrebu da negdje prepozna ono što mu leži na duši. Nemaju svi dar da svoje emocije pretvore u stihove, što je sasvim razumljivo, ali većina posjeduje empatiju da se prepozna u nekim stihovima ili pjesmama.
Šta smatrate svojim najvećim životnim postignućem i šta vas u svakom smislu te riječi čini posebnom poetesom?
Svojim najvećim postignućem smatram hrabrost jedne žene koja je slobodna da javno piše ljubavnu poeziju odbacujući sve unaprijed predrasude o kakvoj poeziji žena treba da piše. Smatram da na našim prostorima ima jako puno talentovanih pjesnikinja koje upravo iz tih razloga se ne usude ogoliti dušu. Mi smo društvo koje podsvjesno misli o tome šta će drugi reći i vrlo teško se osobađamo nekih predrasuda nastalih u patrijarhatu.
Ne znam šta me čini posebnom, meni je teško govoriti o tome jer sebe doživljavam kao majku dvije predivne kćerke koja voli da piše ljubavnu poezija. Mislim da je svako poseban na svoj način i da nas naše sklonosti prema nečemu čine drugačijim.
Foto: Privatna arhiva
Dobitnica ste mnogih nagrada. Koliko Vam nagrade znače?
Kad govorim o nagradama uvijek na prvo mjesto stavljam nagrade mojih čitaoca. Jedna rečenica kao komentar na jednu moju pjesmu ” u jedan stih stao cijeli moj život”, je moje najveće priznanje i podsticaj za buduća pisanja. Sve nagrade poslije ovih su potvrde književne struke koja daje mišljenje i ocjenu da ipak radim nešto dobro i kvalitetno. To mi takođe daje vjetar u leđa.
Vaš prvijenac “Bar jednom da mi se diviš”… ugledao je svjetlost dana 2022. godine. Možete li nam reći nešto više o tome i zašto ste toliko čekali?
Zbirka ljubavne poezije ” Bar jednom da mi se diviš” je nastala poslije jedne moje lične katarze, ona u sebi nosi moje prve korake napravljene u poeziji. Njen naziv je simboličan jer nosi dio stiha kojeg sam prvi put pročitala kao dijete koje je naučilo prva slova. Naime, na poleđini fotografije iz 70- tih godina je moja rahmetli majka napisala mom ocu ” Tebi koji mi na srcu ležiš o čijem liku noćima sanjam, bar jednom da mi se diviš stihove ove poklanjam”. Kroz naslov sam željela da sačuvam uspomenu na moju rahmetli majku. A izlazak prve knjige je čekao pravo vrijeme i trenutak, mogla bih reći moje sazrijevanje u svakom smislu.
Vaša druga knjiga ” Ako te zaboravim” izašla je 2023. godine i zauzela zapaženo mjesto. Koliko je bilo teško ili lako objaviti drugi knjigu?
Nakon prve knjige koja je našla svoj put do srca ljubitelja poezije, imala sam osjećaj da jednostavno moram da ukoričim i pjesme koje su se našle u drugoj zbirci. Te pjesme su nastale kao plod mojih iskustava nakon vlastitog preobraženja u duhovnom smislu. Vremenom sam shvatila da je poezija moj način izražavanja najdubljih emocija, bilo sretnih ili tužnih, kao način disanja.
Foto: Privatna arhiva
Koje ostvarenje Vam je najdraže, ako možete uopšte izdvojiti nešto kao posebno?
Mislim da je štampanje oba naslova samo po sebi ostvarenje. Prva knjiga je bila dobitnica mnogih nagrada, bila je među 20 najboljih knjiga domaćih autora za 2022. godinu i nominovana za značajne književne nagrade. Nekad mislim da je prva knjiga napravila put za drugu, ali da svaka za sebe živi onakav život kako je čitalac doživi. Različiti doživljaji napisanog u srcu čitalaca čine moja posebna ostvarenja koja mogu izdvojiti.
Šta biste poručili nekom ko želi da se ‘bavi’ pjesništvom kako bi sebe izrazio, sta je najvaznije? Savjet mladim pjesnicima ili uopšteno čovjeku.
Imam običaj da kažem mladim ljudima koji počinju da pišu da se ne kriju, da se otvore i ne plaše. Poezija se čita otvorenog srca, zatvoreno i plašljivo srce je ne može pisati.
I ono što je najvažnije, uvijek biti svoj i nikad nećeš pogriješiti. Nekome su umjetnici naročito pjesnici neshvaćena bića, ali to nije nikakva prepreka jer smatram Božijim darom imati talenat za pisanje.
Možete li otkriti nešto novo za naše čitaoce, ekskluzivno?
Prije četiri godine sam započela sa pisanjem prvog romana kojeg nisam nikada završila. Razlog zbog kojeg sam ga ostavila po strani je upravo poezija koja mi se desila kao ljubav. U skorijoj budućnosti želim da završim roman koji ima naslov i sredinu. Nedostaje kraj kojeg sam ostavila da sazri i sam se desi. Obzirom da sam osoba koja voli da se stvari dešavaju spontano, mislim da bi se kraj mogao desiti uskoro.
Regionalna kulturna scena je projekat koji je započet u decembru 2023. godine koji se realizuje i u ovoj godini. Možete li nam nešto više reći?
Regionalna kulturna scena je jedan od projekata koji je nešto novo kod nas i u regiji. Mislim da niko do sada nije pokazao toliku želju, volju i ambicuju da kroz ovaj projekat ujedini i poveže umjetnike te na taj način književnost podigne na pijedastal koji ona zalužuje. Smatram ovaj projekat kao izuzetnu investiciju koja je potrebna svima zbog bolje povezanosti i kao jedan put koji ima veliku vrijednost za sve ljubitelje pisane lijepe riječi. Vjerujem da će u skoroj budućnosti imati velikog odjeka i u širem regionu, jer pozitivni i hrabri koraci daleko se čuju.
Foto: Privatna arhiva
Vaši planovi za budući period?
U nekom narednom periodu planiram nastaviti sa promocijom druge zbirke i van granica Bosne i Hercegovine, nešto poput Podgorice. Ono što posebno želim za drugu knjigu jeste prevod na jedan od stranih jezika.
