Ako budeš strpljiv, riječi ti neće nikada naškoditi i niko neće biti narušitelj tvog mira – kaže latinska izreka. To pravilo posebno važi u advokaturi. “Stranka je kao bomba i može svakog trena da vam eksplodira. Eksplodiraće u džepu ili na sudu”, kaže advokatica Nina Radulović.
Sebe opisuje kao ženu od mašte, a pokreću je radoznalost i stalno pomjeranje sopstvenih granica. Smatra da su za rodnu diskriminaciju prevashodno krive žene, jer pristaju na određen način ponašanja društva prema njoj kao takvoj, što prije svega podstiče i dalje prisutnu nejednaku raspodjelu muških i ženskih poslova. Smatra da je društvu potrebno više ženske solidarnosti.
Advokatica dr Nina Radulović bila je državna službenica, kompanijska pravnica bavila se nezavisnim konsaltingom, zatim pravnom naukom, prosvjetom kao univerzitetski profesor… Sada se bavi advokaturom, latentno ostajući i sve ono drugo.
Njeno obrazovanje je impozantno – usavršavala se na Kembridžu, gdje je završila magistarske studije, a doktorske na Univerzitetu “La Sapienza” u Rimu.
Njene oblasti ekspertize su bankarsko i finansijsko pravo, pravo konkurencije, međunarodno komercijalno pravo, korporativno pravo, pravo zaštite životne sredine, potrošačko pravo… Poznavalac je četiri jezika među kojima je i kineski… Među klijentima i poslovnim partnerima se nalaze USAID Montenegro, CHF International, Saatchi & Saatchi, Eurofond, HLT Fond, Ministarstvo ekonomije Crne Gore, Ministarstvo nauke Crne Gore, Mercedes-Benz Crna Gora i mnogi drugi.
U toku karijere djelovala je kao vodeći ekspert prilikom izrade značajnih nacionalnih propisa i strateških dokumenata, počevši od Zakona o zaštiti konkurencije (2005) i Zakona o zaštiti potrošača (2007), pa do novijih uspješno realizovanih projekata kao što su Strategija naučnoistraživačke djelatnosti 2017-2021 kao i Strategija pametne specijalizacije 2019-2024.
Sa njom smo razgovarali o njenim počecima, izazovima u poslu, dostignućima, motivaciji, daljim planovima…
Kako biste sebe ukratko predstavili i opisali?
Sebe opisujem kao ŽENU OD MAŠTE. Stvarno je tako. Iz mašte sve počinje. Ona je motivacija. Niko nikada ništa ne bi postigao da to prvo nije izmaštao kao cilj, a onda pretočio u djela. Sva velika umjetnost, nauka i karijere su nastali tako, a tako se valjda razvijaju i naši mali životi. Na primjer, prvo maštate da kupite auto ili stan, a onda radite na tome. No, život nije samo refleksija naših snova nego i splet realnih okolnosti. Nisam maštala da postanem pravnik. Oduvjek sam imala jak osjećaj pravdoljubivosti, ali je splet okolnosti doveo do toga da upišem studije prava. Završila sam ih sa maksimalnim uspjehom i kao jedan od rijetkih dobila britansku kraljevsku stipendije za magistraturu. To je već bilo ostvarenje sna o školovanju u inostranstvu.
Šta najviše vrednujete kada je riječ o poslu?
Kvalitet je uvijek na prvom mjestu, a nema ga bez posvećenosti. U advokaturi je važan i tajming. Rokove u pravosuđu morate poštovati. Zakasniti znači “izgubiti” s rizikom teških posljedica. Recept dobro odrađenog posla je “najbolji kvalitet u pravo vrijeme”. Stranke to često ne razumiju. Žele da budu prioritet, a njihov slučaj završen sad i odmah. Pravne radnje se preduzimaju tek onda kada su dovoljno “zrele” u skladu sa dinamikom koju diktiraju propisi, sudovi, ali i obaveze prema drugim strankama.
Kakvi su bili Vasi počeci?
Bilo je dosta mojih početaka, jer sam mijenjala i države i karijere. Svaki od njih je osoben i upečatlljiv. To je atipično za Balkan, gdje ljudi, naročito visokoškolci, posle diplome traže stalni posao koji će im trajati do penzije. Nisam takav tip. Izazovi me ne plaše. Uvijek sam se najviše plašila učmalosti života. Zbog toga sam u stalnoj potrazi za nekim novim početkom. Naravno, u pravu koje je moja profesionalna vokacija nema više mnogo prostora za nove izazove, ali ih ima u drugim sferama. Na primjer, učim kineski jezik, bavim se video produkcijom, a interesuju me i neke druge umjetničke forme. To su sada moji “počeci”.
Šta Vas motiviše da postignete više?
Mislim da je u pitanju radoznalost i pomjeranje sopstvenih granica. Mnogi se žale na kolotečinu života, bez pitanja koliko su joj sami doprinijeli. Jendoličnost prirodno vodi ka zasićenju. Naravno, uvijek imamo samo relativnu kontrolu nad sopstvenim životom, ali ne treba da prestanemo da se trudimo da iz njega izvučemo maksimum. Ja sam to uvijek uspijevala isključivo radom i upornošću. Ne kažem da je to jedini put. Ima mnogo lakših puteva. Recimo, rodite se kao princ ili princeza i već vas čekaju moć, bogatstvo i slava. No takvi “srećnici” su rijetki i opet je pitanje da li su zaista srećni.
Da li je bilo teško uspjeti u društvu u kojem živite, je li bilo predrasuda i da li one i dalje postoje?
Naša sredina je konzervativna i voli da funkcioniše na ustaljen način. S druge strane, život i školovanje u inostranstvu trajno su promijenili način na koji razmišljam. Dobijete otvoreni um koji u kontinuitetu preispituje stvarnost i traži rješenja bolja od postojećih. Tako nastaje sukob sa konzervativnom sredinom. Ne bih bila iskrena kada bih prećutala da sam oba puta, po povratku sa britanskog Kembridža i sa talijanske Sapienza-e nakon doktorata, imala veliki problem da nađem posao. Nisam bila ničiji partijski kadar, kćerka ili supruga nekog bitnog, da bih imala prolaz i leđa. Samo slatka “mala” puna znanja i ideja većih od potreba okruženja. Srećom, evropeizacija i globalizacija utiču i na prilike u Crnoj Gori, pa je sada sve lakše.
Činjenica je da žene, globalno, i dalje manje zarađuju od muškaraca. Šta je po Vama razlog tome?
Da, to je tužno, ali istinito. Čak i u USA koja je primjer demokratskog društva žene u prosjeku zarađuju oko 20% manje u odnosu na muškarce na istim poslovima. Brojni primjeri diskriminacije među polovima i dalje su globalno prisutni, negdje u većoj a negdje u manjoj mjeri. Možda ću vas iznenaditi, ali mislim da su za to prevashodno odgovorne žene. Žene pristaju na takav odnos društva prema sebi i ne njeguju dovoljno žensku solidarnost. Ipak se stvari mijenjaju i po tom pitanju. Sjetite se samo podrške diskriminisanim irankama prošle zime. Sigurno je da nadire novi talas feminizma, ali odviše sporo.
Postoji li nešto što još uvijek nijeste ostvarili, a želite?
Što se profesionalnog uspjeha tiče, ostvaila sam skoro sve. Dostigla najprestižnije akademske adrese i titule i uspješno realizovala najzahtjevnije pravne projekte sa međunarodnim elementom. Bio je to težak, ali uzbudljiv životni put. Nisam bogatašica, ali u odnosu na potrebe imam višak konfora. Na primjer, 150 pari cipela u garderoberu od kojih svakodnevno koristim svega njih nekoliko. Tu su putovanja, otmeni prijemi, televizijska gostovanja, generalno društveni ugled.
Nemam ono za šta je potrebno dvoje: ljubav i porodicu. Ispada najteže naći srodnu dušu jer je to stvar slučajnosti. Važni su mi razumijevanje, emocije i dobra energija, pa i dalje vjerujem da ljubav negdje postoji.
Žena danas gotovo da ima sve atribute za maksimalno iskazivanje ličnog potencijala, a čini se i da se mora mnogo toga odreći. Šta je potrebno da žena danas uspije ?
Uspjeh je za mene subjektivna stvar, pa ga je moguće izjednačiti sa srećom. Neko je sa malo srećan, dakle uspješan, a neko je sa puno nesrećan, jer mu nikada nije dovoljno. Generalno smatram da je glavni problem savremenog čovjeka nezajažljivost. Taj konzumeristički mentalitet.
S druge strane ne smatram da je savremena žena dobila maksimum prilike da iskaže sav potencijal. Više bih rekla da je postala maksimalno opterećena, jer nije došlo do srazmjerne preraspodjele muških i ženskih poslova. Danas se od žene očekuje da bude i poslovna i domaćica i baby siterka, a od muškarca je dovoljno da i dalje bude samo poslovan. Ironično, zaista ima žena koje sve postižu sa lakoćom, pa njihovi brakovi pucaju zbog posustalih muževa sa velikim ego tripom. Često mi se dešava da mi takvi klijenti kažu: “Ne bih je nikad oženio da sam znao da će da ganja karijeru”. Još gora solucija su mamini razmaženi sinovi koji nikada nisu uspjeli da odrastu i samo su jednu hraniteljku zamijenili drugom. Interesanto, ali istinito je da zbog toga žene češće podnose tužbu za razvod, iako se pogrešno percipiraju kao slabiji pol. Ispada da je ženi danas potrebno više energije i truda da bi bila uspješna u svakom smislu.
Radite kao advokatica, da li je lako biti žena u biznisu po Vasem mišljenju u toj sferi?
Ni u jednoj sferi nije lako biti žena u biznisu. Žene u advokaturi su i dalje u manjini. Jedno istraživane koje radi mladi kolega Matija Stojanović upućuje u preliminarnim rezultatima da je u advokaturi svega oko 30 odsto žena. Koliko je advokatica samostalno u radu još ne znamo. Advokatura nosi jasan egzistencijalni rizik koji, moguće, ženama nije svojstven. Valjda se zbog toga na taj poziv odvaže samo one najhrabrije pravnice. Sudska i tužilačka funkcija su drugačije. Nose veliku odgovornost, ali zagarantovan društveni ugled i egzistenciju, zbog čega je u relativnim brojevima/procentima više koleginica u tim segmentima pravosuđa.
Sa kojim se izazovima najčešće susrijećete na poslu? Postoji li nešto specifično?
Vjerovali ili ne, najveći izazov za mene kao advokata je odnos sa strankama, a ne njihove pravne situacije ili pravosuđe generalno. Vlada izuzetno nizak nivo poslovne etike u društvu. Stranke nemaju osjećaj za veliki minuli i stvarni rad koji stoji iza svake pravne radnje advokata, jer se rezultat vidi u budućem vremenu kada suđenje bude gotovo. Zato pokušavaju da se “cjenjkaju”, traže odloženo plaćanje i podjelu rizika u sporu, iako je cijena pravne pomoći jasno propisana tarifom koja pred sudom važi za sve advokate.
Ne shvataju značaj odnosa između motivacije i kvaliteta rada. Zato ima neprijatnih situacija kada vam dođu stranke posle pet ili šest kolega koje su ih prethodno zastupale u uvjerenju da će preskočiti lanac svojih obaveza i uspjeti da se sude na tuđi račun, što naravno nije moguće.
Stranka je kao bomba i može svakog trena da vam eksplodira. Ekplodiraće u džepu ili na sudu, gdje će prije ili kasnije na svijetlo dana isplivati činjenice koje je mislila da sakrije i od vas, njenog advokata, i tako vam upropastiti koncept zastupanja, odnosno ugroziti i svoj sopstveni interes.
Kakvi su vam dalji planovi?
Radim posao koji mi daje mogućnost za kreativnost i slobodu u skladu sa mojom prirodom, pa ću i dalje razvijati advokatsku praksu. Iako sam pravnik, nikada nisam mogla da budem samo karika nekog administrativnog lanca, pa sam radila poslove gdje sam mogla samostalno da donosim odluke i preuzimam odgovornost: kompanijski pravnik, univerzitetski profesor, ekspert i autor nekoliko zakona od državnog značaja. Možda bih prihvatila neku upravljačku odgovornost iz želje da doprinesem društvu, mada su takve ponude kod nas malo vjerovatne ukoliko niste politički angažovani. Stručnost nije preporuka. Srećom, doprinijeti se može i bez toga. Zagovornica sam rodne ravnopravnosti, zaštite životne sredine, humanitarka, rotarijanka.
Koja je Vaša poruka našim čitaocima?
Lako je: BUDITE SVOJI! Sačuvajte svoju suštinu bez obzira na uticaj okruženja, uključujući medije. Ljudi se trude da izađu u susret raznim očekivanjima što izgleda teško. U stvari je najlakše. Na primjer, kad se rodite nauče vas da ste crnogorac ili srbin, pravoslavac ili musliman, ako vam je tata advokat i vi ćete biti, navijaćete za sportski tim za koji svi navijaju itd. Na kraju se utopite u konformizam, a da i niste živjeli svoj život. Ne kažem da idući za sopstvenim snovima treba biti sebičan. Naprotiv, one koje nas vole možemo usrećiti samo ako smo i sami srećni, odnosno “svoji”.
