ŽIVOTNI IZBORI KAO NUSPOJAVA VREMENA

Piše: Selma Hurić Objavljeno: 20/02/2020

U djetinjstvu uglavnom maštamo o tome šta ćemo postati kada odrastemo. U tim lijepim bojama mašte, uglavnom vidimo samo one korake koji će nas ispunjavati, puteve koji su pred nama začinjavamo svijetlim bojama, tek ponekad naiđe neka smeđe-sivo-crna tačka, na kojoj se u mašti zadržimo tek toliko da te puteve učini dovoljno avanturističkim.

Ipak, koliko smo zapravo u skladu sa snagom svoje volje, da li izbore pravimo u odnosu na htijenja koja su se formirala u percepciji stvarnosti onakve kakva ona zapravo jeste, ili onakve kakvom nam se, u određenim okvirima, predstavlja? U kojoj mjeri su naše životne odluke definisane voljom onoga što je proizašlo iz naše mašte, iz afiniteta i aspracija koji su se pod njenim uticajem iskristalisali, s tendencijom da postanu još prefinjeniji?

Čini se, ipak, da se većina životnih izbora donese na osnovu nekih drugih, praktičnih stvari. Iako se time indirektno krši osnovno ljudsko pravo, činjenica je da većina ljudi odluke donosi uglavnom pod uticajem faktora koji apsolutno nemaju veze sa onim što čovek u svojoj biti jeste – naprotiv, ono što iz svega „ispadne“ je više nalik nuspojavi nego, eventualnom prototipu.

Kada su u pitanju žene, pogotovo one mlađe, koje se nalaze na pragu riješavanja nekih važnih životnih pitanja, često se odluke o tim pitanjima donose na osnovu nekih praktičnih pobuda. Jedan od primjera za ovo je, recimo, to što se posao u prosveti, smatra isključivo „ženskim“. Kada sam, više puta, tražila objašnjenje za navedenu kosnstataciju, koja se može vrlo ćesto čuti u našim krugovima, uglavnom se odnosilo na „prednosti“ koje žene na tom poslu imaju, a jedna od njih je ta da zbog „kraćeg radnog vremena“ mogu više da se posvete kućnim poslovima, nego kad bi radile po 8 sati dnevno. Na moj komentar da ne vidim prednost u tome što nam ostaje „vrmena“ za još više posla, kao i da bi poslovi u kući trebali da budu podijeljeni u odnosu na mogućnosti a ne na rod, nailazila sam uglavnom na iščuđavanje, koje se graničilo s time kao da sam rekla nešto nerazumljivo, ili praktično neizvodljivo, a nerijetko i na podsmijeh.

Životni izbori bi trebali da budu produkt onog što u stvari jesmo, onoga što smo kroz lični razvoj formirali kao sopstvenu dragocjenost, bez obzira na rod, boju kože, opredijeljenje, invaliditet…Svi navedeni faktori zapravo ograničavaju, pogrešno postavljaju životne smjernice, i odvode nas pravcima nekih drugih životnih puteva, koji nisu naši sopstveni. Zato je vrlo bitno na sve moguće načine baviti se ovim pitanjem.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content