Ženski vs muški poslovi

Piše: Selma Hurić Objavljeno: 05/10/2019

Podijela poslova prema rodnoj pripadnosti svojstvena je čitavom svijetu, ali se može reći da je na našim prostorima možda izražajnija nego bilo gdje drugo. Razlozi tome su brojni, ali se svakako može reći da je najbitniji vladavina patrijarhata, koja u osnovi zapravo i ima „postavljanje svakoga na ono mjesto koje mu pripada“. Zašto je baš to mjesto određeno za ženu, muškarca i ili dijete, u datim uslovima se uglavnom i ne pita, jer se stvari prosto podrazumijevaju i prihvataju, iako često nemaju uporište u logici i zdravom razumu.

Uloga muškarca kao nekoga ko odlazi u lov, snabdijeva porodicu hranom i ogrijevom, a žene kao nekoga ko se za to vrijeme brine o kući i dijeci, slika je koja nas sve prati dok odrastamo u modernoj civilizaciji. Vrlo paradoksalno, s obzirom da je civilizacija i nastala zbog nedostataka primitivnog načina života, odnosno kao rezultat evolucije društva. Pitanje koje se ovdje nameće je, zašto, zapravo želimo da se, svojim postupcima i onim što svakodnevno činimo i govorimo, vratimo nečemu što smo, po zakonima društva i evolucije, davno prevazišli? Da li je realno i moguće da se kolektivno ne shvata da, ako se razvoj društva ne prati jednakim smjerom, onda je prosperitet istog, u najmanju ruku, nemoguć?

U situacijama kada posmatram načine na koje majke i očevi vaspitavaju svoju djecu, i dalje vidim iste stvari. Djevojčice se forsiraju da pomažu majkama u kući, da spremaju hranu i čiste za svojim očevima i braćom, da vode računa o svom izgledu i već u ranim godinama počinju da se šminkaju, da se školuju obavezno, i da svoje obrazovanje posmatraju kao još jedan „dodatak“ svom CV-u za dobru udaju, da kad to ostvare slušaju muževe i da na eventualnim poslovima budu isto tako poslušne i da ne izražavaju svoje mišljenje. Dječaci se forsiraju da u kući apsolutno ništa ne rade, da o svom izgledu brinu do granice pristojnosti, da se školuju i obavezno posvete svojoj karijeri i na tom putu nađu ženu koja će ih u tome podsticati i „čuvati im leđa“, da kao muškarci uvijek kažu ono šta misle i da je njihova poslednja. Zar ovo sve suštinski ne liči na onu sliku koja nas sve prati dok odrastamo?

Naravno da postoje slučajevi (pojedinačni), pa čak i zemlje, gdje ova pravila odavno ne važe. Bilo da se radi o jednom ili o drugom slučaju, ono što daje rezultat je svakako napredak, u svakom mogućem smislu. Kao dokaz tome, zemlje poput Norveške, Švedske ili Finske, koje se smatraju najnaprednijim po pitanju rodne ravnopravnosti, predstavljaju primjer toga koliko jedno društvo može biti uspješno kada se svi njegovi potencijali, pogotovo ljudski (ženski) resurs, maksimalno iskoriste. Poslovi bi, dakle, trebalo da se dijele u odnosu na mogućnosti, odnosno fizičke i intelektualne sposobnosti, i da se u tom duhu grade i snage onih koji dolaze i na kojima društvo ostaje, a ne na rodnu pripadnost. Da se i ženskom dijetetu kaže da je potpuno u redu da jednog dana bude uspješna preduzetnica, jer će kao takva biti zadovoljna sobom i svojim doprinosom društvu u kojem živi.

Težnja jednog društva da, uprkos razvoju i napretku ostatka svijeta, ostaje vjerno tradiciji i konvencionalnom načinu života, može imati za poslijedicu, u najboljem slučaju, tapkanje u mjestu, a u najgorem, totalno propadanje. Koliko smo, kao njegov suštinski dio, spremni da mijenjamo stvari, pokazujemo svojim svakodnevnim aktivnostima, idejama i stavovima koje zastupamo. Zato, prije nego što slijedeći put kategorično budete tvrdili da nešto nije/jeste, ze jednu ženu/muškarca, bar probajte da odbrojite do deset. Možda ćete shvatiti besmislenost onoga što ste upravo htjeli da kažete.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content