U prepunoj sali KIC-a “Budo Tomović” nedavno je održana promocija zbirke pjesama “Mojoj Ljubavi” autorke Vesne Kljajić, objavljene u izdanju Spirit Art Montenegra i Internacionalne kulturne asocijacije “IKA” iz Podgorice.
Ova zbirka predstavlja omaž njihovoj velikoj ljubavi, koja je nastala u trenutku kada je njen suprug upoznao i počeo da joj piše pjesme, a nastavila se Vesninim pisanjem nakon njegove smrti.
“Svaka stranica i svaki stih u ovoj knjizi koji sam ispisala posvećeni su njemu i neka noćas putuju među oblake našem anđelu”, kazala je autorka tokom promocije.
Knjiga je, kako je kazala, posvećena svima koji su voljeli, vole i koji će tek voljeti.
Vesna Kljajić je rođena u Pančevu 1972. godine. Osnovnu i srednju školu je završila u Podgorici, a uporedo i nižu muzičku školu “Vaso Pavić”. Njena ljubav, od malena, su i knjige u kojima je nalazila inspiraciju i kroz koje je, kako kaže, mnogo naučila o životu. Kao odličan đak i velika zaljubljenica u matematiku i fiziku, upisuje Građevinski fakultet. Nakon uspješno okončanih studija, upisuje i master studije koje završava s prosječnom ocjenom “A” na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Ponosna je majka dva sina, Stefana i Jovana. Živi i stvara u Podgorici.
Za portal Preduzetnica.me sa Vesnom smo razgovarali o njenim prvim stihovima, pisanju, književnosti ali i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa njenom nedavno objavljenom zbirkom poezije “Mojoj ljubavi’’…
Gdje su nastale Vaše prve pjesme? Sjećate li se trenutka koji Vas je naveo da zapišete prve stihove?
Prva pjesma koju sam zapisala i koje se sjećam bez obzira što je prošlo više od četiri decenije je pjesma “Mjesec”. Nisam je sačuvala na hartiji, ali i dan danas je znam napamet. Pisala sam poslije toga, ne previše, kada bih imala inspiraciju, ali iz doba djetinjstva se ne sjećam više nijedne pjesme, a zapisi koji su postojali nisu sačuvani.
Pun mjesec me naveo da napišem prve stihove. Često sam ga posmatrajući kroz prozor svoje sobe, smatrala svojim najvećim prijateljem, koji sve moje tajne zna, a nikome ih ne odaje. On nije bio vjerni pratilac samo Zemlji, već je bio i moj pratilac i zaštitnik.
Mjesec je bijele boje,
Sjaji se kada sija i plovi,
Plovi nebeskim oblacima.
Ide po svijetu da pozdravi svu djecu, crvenu, žutu crnu i bijelu.
Taj mjesec kao čovjek,
Ima usta, nos i lice.
Taj mjesec je nebesko biće
Koji je to poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete?
Nikada ne pišem zato što treba učestvovati na nekom konkursu, sastaviti neku pjesmu ili promovisati istu. Moje pjesme nastaju u trenutku, iako nemam olovku ili telefon da odmah zapišem svoje stihove, kasnije ih se ne sjećam. U knjizi “Mojoj ljubavi”, sve pjesme su nastale u trenutku očajanja i bola usljed gubitka voljene osobe, nedostajanja. U pripremi je i druga zbirka poezije, u njoj nije zastupljena ljubavna lirika, u njoj su zastupljene pjesme koje se bave aktuelnom problematikom, o kojoj se ćuti. Moje pjesme žele da opomenu i pomognu da se vratimo na pravi put, jer očigledno da smo kao društvo zalutali. Svejdoci smo da više od hiljadu mladih ljudi piše u Crnoj Gori, umjesto da država prepozna tu vrijednost, finansira njihove knjige, promoviše ih, oni sami pokušavaju da skupe sredstva da odštampaju svoju prvu knjigu. Šta više reći?
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Svi ljudi koji vole da pišu i imaju šta da kažu trebaju da pišu. Malo od onih koji imaju šta da kažu se i usudi da piše. Nije lako pisati, treba biti hrabar, svoj, drugačiji, da bi vas neko čitao. Ne razumijem ljude koji određuju ko može, a ko ne može da piše. Kada bi analizirali pisce: Dostojevskog on je bio vojni inženjer, Haled Hoseini- ljekar, Agata Kristi – medicinska sestra, Gijom Muso – ekonomista, Čarls Bukovski – poštar, ovdje bi sigurno odmahnuli rukom i rekli: “Nema ništa od toga.” Ako volite da pišete – pišite, ne obazirite se na komentare, na posrtanja, na nedobijene nagrade, vaša najveća nagrada je da vas ljudi prepoznaju i čitaju. Vrijeme je majstorsko rešeto, ono izdvoji najbolje, a ne okolina.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
Knjige su bile i ostale sastavni dio mog života. Rasla sam uz knjige i obožavam ih. Svo znanje koje imam sam pokupila iz knjiga. Interesovanje za knjigu je počelo od ranog djetinjstva jer su bile svuda u kući, pa je bilo nemoguće odoljeti im a ne zaviriti između korica.
Sjećam se da sam za dvanaesti rođendan na poklon dobila knjige iz edicije “Plava ptica” i da nisam izlazila deset dana iz sobe dok je nisam pročitala. Posebno sam voljela knjigu “Kralj Artur”, za koju me i danas vežu posebna osjećanja.
Jednostavno volim knjige i tu ljubav sam prenijela i na svoju djecu. Često sam ih vodila u knjižaru i uvijek su mogli dobiti na poklon koju god žele slikovnicu ili knjigu, ali zauzvrat su je morali pročitati. Na taj način stekli su naviku da čitaju i da kupuju knjige i danas naš stan obiluje knjigama ne samo na našem jeziku, nego i na španskom i engleskom što me jako raduje, jer ključ razumijevanja i napredovanja u svim sferama života je knjiga.
Pametni ljudi čitajući saznanja sakupljaju iz knjiga, a ne iz ličnog iskustva. Žao mi je što se danas vrijednost knjige više ne promoviše i što su “zabavni” programi i socijalne mreže skoro pa izbrisali knjige iz života mladih ljudi.
Koliko jak uticaj knjiga ima u našim životima, najbolje opisuje sledeći citat: “Čovjek koji ne čita dobre knjige, nema nikakve prednosti nad čovjekom koji uopšte ne zna čitati“, Mark Tven.
Kako Vam se čini književna scena kod nas i u regionu? Na čemu je po Vašem mišljenju potrebno više raditi?
Nisam bila upućena koliko jaku književnu scenu ima Crna Gora i veoma mi je drago zbog toga. Nepravedno su zapostavljene kultura, književnost i obrazovanje u Crnoj Gori. Da se napravi anketa i pitaju naši građani da nabroje pet naših književnika- savremenika, mislim da niko ne bi uspio. Smatram da treba više raditi na promociji književnosti i u Crnoj Gori i u regionu.
Koliko domaća publika ima sluha za stvaralaštvo u odnosu na region?
Domaća publika ima sluha, i iznenadili bi se koliko ljudi čita poeziju i komentariše istu. Znači da publike ima i uvijek će biti zaljubljenika u pisanu riječ i poeziju i radujem se zbog toga.
Kako gledate na uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
Ako ste nešto radili i pisali, a to nije propraćeno društvenim mrežama, sve što ste radili postaje praktično uzaludan posao. Veoma je bitno biti aktivan na društvenim mrežama, jer one su uzele primat nad svim ostalim medijima.
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini i navede na promjenu?
Kao što ste i sami rekli – pisana riječi, književnost i umjetnost ulivaju nadu i zrače posebnom svjetlošću i signaliziraju promjenu. Iznenađena sam činjenicom da toliko puno ljudi piše i objavljuje djela u maloj Crnoj Gori. Preko 1200 djece se prošle godine prijavilo da učestvuje u projektu Internacionalne kulturne asocijacije “Afirmišimo mlade književne stvaraoce do 18 godina.” Oni su budućnost i sjajne zvjezdice iznad našeg neba. Ono što mene brine je nezainteresovanost kulturnih institucija da podrže te mlade ljude, a imaju i dobijaju sredstva da rade na promociji i afirmaciji te djece.
Ne znam da li poezija ima moć da poboljša ili promijeni društvo, ali smatram da treba reći i napisati sve što nas muči. Ako se glas ne čuje od ljudi, onda ko će da progovori?
Šta smatrate svojim najvećim životnim postignućem i šta vas u svakom smislu te riječi čini posebnom poetesom?
Svojim najvećim dostignućem ne smatram svoje uspjehe, već uspjehe moje djece i djece koju sam edukovala i izvela na pravi put. Hvala na komplimentu, ali ja sam sasvim obična osoba koja je svoja iskrena osjećanja u trenucima bola i nedostajanja zapisivala. Možda ta iskrenost i otvorenost, koja nedostaje u ovom iluzionističkom svijetu je učinila moju poeziju posebnom.
Dobitnica ste mnogih nagrada. Koliko Vam nagrade znače?
Pa definitivno da nagrade podsjećaju na to da neko vrednuje vaš rad, ali one vas istovremeno obavezuju da ih opravdate i podstiču da budete još bolji. U mom domu cijela jedna soba je ispunjena priznanjima i nagradama, ne samo mojim, već cijele moje porodice. Sve te diplome i nagrade su samo dokaz da ste jedno vrijeme bili uspješni, ali ne predstavljaju garanciju za budućnost. Morate raditi na sebi, usavršavati se. Ako stanete i ne nastavite rasti u svakom pogledu to jest ako vam ego dobije na cijeni, nagrade nisu ispunile svoju svrhu.
Foto: Preduzetnica.me
Kako ste zadovoljni nedavnom promocijom Vaše zbirke?
Nakon uspješno završene promocije, prepune sale i objavljene knjige, shvatila sam da sam uradila pravu stvar. Veliku zahvalnost dugujem svojoj prijateljici, književnici, uspješnoj preduzetnici Editi Dautović, koja je i glavni “krivac” što je knjiga ugledala svjetlost dana. Hvala recezentima književnicima Veljku Veljoviću, Milanki Aranitović Rakočević i Editi Dautović, izadavačima – Spirit art Montenegr-u i Internacionalnoj kulturnoj asocijaciji koji su izdali moju knjigu. Veliko hvala i Marini Krstajić prvom doktoru književnosti koja je lektorisala moju knjigu, zajedno sa Veljkom Veljovićem, kao i Aleksandru Popoviću, štampariji Golbi, kao i preduzeću Merkator koje je zaduženo za distribuciju moje knjige. Knjiga je završena 2016. godine, a objavljena je 11.09. 2023.godine, na rođendan mog sina Jovana.
Smatrate li da je to možda i najbolji način- prenijeti emocije koje su nastale iz iskustva na papir?
Mislim da jeste. Ljubavna poezija nastaje u trenucima čežnje ili iz uspomena na veliku ljubav. Tako da sve ove moje pjesme su napisane u tom trenutku. Kad vam srce krvari, olovka najljepše piše.
Možete li podijeliti sa nama kako je nastao Vaš prvijenac „Mojoj ljubavi“?
Nakon smrti supruga Ratka, osjetila sam potrebu da podijelim svoja osjećanja sa nekim. Kako je previše bolno bilo razgovarati i sa najbližima o tome, papir je trpio i podnosio sve moje patnje i boli, čuvao moje najbliže, sve ono što je bilo previše teško izgovoriti ili podijeliti sa nekim, prenešeno je iz srca na papir. Odlazak sinova u inostranstvo, usamljenost, bol sa kojim sam se borila svakodnevno, su me natjerali da preusmjerim moje misli i energiju na pisanje i slikanje. Išla sam na časove crtanja kod akademske slikarke Marine Radulović i prvo što sam nacrtala je bio je Ratkov portret, a istovremeno sam pisala i pjesme. Tako su i nastale: Amanet, Svijeće, Mojoj ljubavi, Poruka sinu, itd…
Dijeleći stihove sa ostalima, željela sam da podijelim svoja osjećanja i ohrabrim ljude koje prolaze kroz slične patnje, da im kažem da nisu jedini, da svi sa sobom nosimo određeno breme i da baš zbog toga treba da naučimo i sebe i druge da se radujemo svakom novom danu, jer niko ne zna šta mu već sjutra život nosi, a život je samo jedan i trebamo ga iskoristiti na najbolji mogući način.
Zbirku sačinjavaju tri ciklusa ljubavne poezije. U prvom ciklusu zastupljene su pjesme koje su posvećene poetesi, a koje su izraz duboke i iskrene ljubavi njenog životnog saputnika.
Sve pjesme koje sam pisala Ratku su za mene posebne. Naša ljubav je bezvremena i ovom knjigom sam je na neki način nanovo oživjela. Kao što sam i napisala “Ljubav nije spavati u nečijem zagrljaju, već ostati budan u nečijem srcu.” Kroz ovaj omaž mom Ratku sam željela poslati poruku svim mladim ljudima da ukoliko su voljeni i vole oni su blagoslovljeni i da uživaju u tome, ukoliko nisu da potraže ljubav svog života i da se ljubavi prepuste.
Prozom mogu ispisati stotine stranica, a sa četiri stiha sam rekla sve u pjesmi:
“Niko sa ovoga svijeta neće ponijeti ništa“:
“Džaba novci, dżaba sve,
Gdje ljubavi nema polako se mre,
Sve gubi smisao i sjaj,
Zato budi voljen i ljubavi daj.”
Možete li nam otkriti nešto novo i ekskluzivno za naše čitaoce?
Volim sebi da postavljam izazove i na taj način izlazim iz zone komfora. Svi koji me znaju, znaju da ne pravim planove i nemam jasno istaknute ciljeve. Čvrsto vjerujem svojoj intuiciji i slijedim je. Toliko bih toga imala za reći, napisati i ostaviti u amanet budućim generacijama, tako da sam postavila sebi izazov da počnem da pišem prozu, iako je poezija moj favorit.
Savjet mladim pjesnicima ili uopšteno čovjeku?
Savjet svakom mladom piscu je da vjeruje u sebe, da radi i nadograđuje svoj stil, ali i da bude jedinstven, originalan, da ne bude loša kopija. U svakom polju, pa i u poeziji, je veoma važno da mladi izrastu u dobre ljude, jer poeziju i književnost ne vole i ne pišu rđavi ljudi.
Vaši planovi za budući period?
U pripremi je nova zbirka poezije “Gdje žuriš?” Nadam se da nećemo čekati nekoliko godina da je objavim. Pjesme koje će se naći u ovoj zbirci će biti potpuno drugačije, jedinstvenog poetskog izraza koje nose jaku poruku.
Foto: Preduzetnica.me
