Današnja gošća našeg portala preduzetnica.me, Vesna Barac je jedna svestrana umjetnička duša: pjesnikinja, slikarka, virtuoz asamblaž tehnike i članica Udruženja” Slikarski uranak” iz Podgorice.
Rođena je u Titogradu, gdje je završila osnovnu i srednju školu – smjer visokogradnje i, kako kaže, promašena škola i promašena investicija njenih roditelja. Za Boan, rodno mjesto svoga oca, kaže da je najljepši kraj i raj na zemlji u koji rado i često odlazi da napuni baterije i svoju dušu.
Po završetku srednjeg obrazovanja ubrzo se udala i rodila četvoro djece, danas je baka sedmoro unučica o kojima s ljubavlju i pononosom priča. Sada, već daleke 2012. se spustila do mora u potrazi za poslom, zaljubila u morsko prostranstvo, talase i obale i ostala u Petrovcu do današnjih dana. U njenoj duši se desio spoj gorštačkog korijena i šum Jadrana i pokrenulo sve njene talente, njenu ljubav iz mladosti i povelo je na put na kome je otkrila svoju strast, sreću i ljepotu života. Tehnika, asamblaž, kroz koju je našla svoj izraz, i osjetila čudesno spajanje, sklapanje, kolažiranje različitosti u jednu savršenu trodimenzionalnu kompoziciju.
Na njenom platnu se nađu u jednoj skladnoj cjelini: kamenčići, školjke, sunđeri, biseri, pera od krila ptica i drvo koje su oblikovale morske struje. Ova tehnika nije puno prisutna kod nas, zapravo mali broj umjetnika je koristi, mada je i u svijetu mlada, tačnije počeci datiraju iz prve polovine 20 vijeka, počev sa kubističkim kolažima, preko Pikasovih konstrukcija.
Vesna Barac je članica udruženja “Slikarski uranak ” koji okuplja oko 180 članova ( slikara, vajara, pjesnika, naučnih radnika, estradnih umjetnika i javnih radnika).
Kako biste sebe ukratko predstavili?
Jedna obična žena iz naroda. Majka koja je podigla svoju djecu, i Bogu hvala, koji su postali dobri ljudi. Kad su djeca odrasla, ja sam našla malo vremena za sebe i posvetila se svom djevojačkom hobiju.
Slikarka ste, pjesnikinja, vajarka asamblaž tehnike… Da li uspijevate da se svakoj oblasti interesovanja valjano posvetite?
Oprobala sam se prvo u pisanju poezije. Nisam još ništa objavila, ali imam poveći broj pjesama, ali nikako da je objavim. Kada je slikanje u pitanju, prvo sam slikala akril i ulje na platnu. Puno vremena sam ostavljala na izradi neke slike. Iako su mnogima izgledale odlično, meni je uvijek nešto falilo na njima. Imam na desetine slika, a dosta sam ih i poklonila. Sasvim slučajno sam otkrila asamblaž tehniku i tu sam se pronašla.
Možete li nam približiti tehniku asamblaža i otkud interesovanje za nju?
Tehnika asamblaž je nastala na početku 20. vijeka, počev od kubizma, preko Pikasa, pa sve do nove realnosti šezdesetih godina prošlog vijeka. U nekom bukvalnom prevodu bi značila slaganje raznih vrsta materijala na platnu, panelu, drvenoj podlozi, u 3D tehnici. Može se koristiti bilo koji materijal i to zavisi od ličnih ideja i mašte. Uvijek sam na plažama skupljala kamenčiće, školjke, grančice koje je oblikovalo more, stakliće… I slagala ih po peškirima. Tako sam došla na ideju da to pretvorim u slike. Ta ideja mi se ustvari rodila u periodu korone i lokdauna. Od skupljenog materijala sa plaže sam počela praviti slike čisto da mi prođe vrijeme.
Šta je u toj tehnici tako posebno, po Vašem mišljenju?
Posebnost ove tehnike, po mom miŝljenju je, što sve ovo nabrojano kad sklopite po svojoj mašti, počinje i ima svoju priču, a priča o ljubavi, čežnji, jačini i bezvremenosti, o povezanosti, porodici, sreći …
Koliko je zahtjevno raditi ovom tehnikom i koliko vremena je potrebno za izradu nekog komada ovom tehnikom?
Nije mnogo zahtjevno. Kad vidim neki poseban oblik kamenčića, odmah sklopim i imam sliku u glavi. Dođem kući i ,,oživim” sliku. Materijali se, naravno, moraju oprati od soli, osušiti, zalijepiti i lakirati. Za dječije slike kamenčiće većinom oslikam akrilnim bojama. One mi traže malo više vremena. Iskreno više volim da slažem prirodni kamen koji lakiranjem dobije svu onu ljepotu ,,mokrog” kamena. I to kamenje tako složeno govori više od hiljadu riječi. Što se vremena tiče, sve zavisi… Za neke slike mi trebaju tri – četiri sata, a za neke čak i tri – četiri dana. Zavisi od veličine slike, od zamisli, od složenosti…
Jeste li zadovoljni potražnjom i interesovanjem za Vašim kreativnim radovima?
Uglavnom da. Recimo Englezi i Francuzi mnogo vole ovu umjetnost. Rusima je takođe interesantna, jer oni vole da imaju nešto drugačije. Gosti iz bližeg okruženja većinom kupuju slike za djecu. Crnogorci ne cijene mnogo ovu vrstu umjetnosti, mada me to i ne čudi. Od naših gostiju na moru najviše kupuju ljudi iz Srbije, i to većinom oni iz Vojvodine koji vole naivu iz Kovačice i slike od slame od poznatih subotičkih umjetnika. Dosta mojih slika je otišlo u Englesku, Francusku, Njemačku, Rusiju, Albaniju, BIH, Srbiju, a po jedna je našla svoje mjesto u Čikagu i Sidneju.
Koji se sve motivi mogu pronaći u Vašim radovima?
Motivi su more i sve vezano za more, zalasci sunca, ribari, kuće pored mora, motivi starog grada u Budvi, Sveti Stefan, petrovačka ostrva Katič i ostrvo Svete Neđelje. Radila sam i most na Rijeci Crnojevića. Nađu se i portreti žena, cvijeće, likovi iz crtanih filmova, knjiga …
U čemu pronalazite inspiraciju za stvaranje?
Za većinu mojih radova inspiracija je ljubav. Ljubav prema porodici, ljudima, prirodi, moru, životinjama… Pogledam sa terase zalazak sunca i dobijem ideju da napravim sliku srećne porodice na plaži. Radim i po narudžbi. Traže se slike cvijeća od školjki i kamenčića, slike parova na plaži i slično.
Član ste ”Slikarskog uranka”. Možete li nam reći nešto više o tome? Da li ste imali do sada neku samostalnu izložbu?
Da, članica sam ,,Slikarskog uranka” od 2006 god. To je organizacija koja okuplja umjetnike svih profila: slikare, glumce, književnike, pjesnike, vajare… Članova ima iz svih krajeva svijeta. Dok sam devedesetih radila u dječjem odmaralištu na Lovćenu, “Uranak” je imao slikarsku koloniju desetak dana. Stidljivo sam pročitala svoju pjesmu ,,Pogled na Boku” predsjedniku Milošu Uskokoviću koji se oduševio i odmah donio pristupnicu za prijem u njihov savez. Poslije njegove smrti, predsjednik je bio akademski slikar i likovni pedagog Bato Brajović. Na žalost, ni on nije više među nama.
Danas kada sam u penziji, imam više vremena da se družim sa njima. Sada je predsjednik akademik Nikola Nenezić, koji se maksimalno trudi da ne pravimo pauze i da imamo često izložbe po Crnoj Gori i okruženju. To su kolektivne izložbe na kojima redovno učestvujem. Nisam imala nijednu samostalnu izložbu, jer ne mogu skupiti toliko slika, pošto ih većinu prodam u sezoni, poklonim ili dam u humanitarne svrhe.
Imate li problema kada je riječ o nabavci materijala?
Nemam. Materijal većinom nabavljam u knjižarama ili u specijalizovanim prodavnicama slikarskog materijala. Obzirom da radim i priveske od školjki, repromaterijal nabavljam u Novom Sadu i Zagrebu. Druge materijale imam na crnogorskim plažama.
Jeste li imali ponudu za saradnju sa nekim brendom ili šopom?
Nisam imala ponudu za saradnju sa brendovima i šopovima, mada ni ja nisam davala ponudu. Nedavno sam imala jedinu ponudu od nekih stranaca preko instagrama, ali nisam prihvatila.
Može li se od ovog posla živjeti?
Ne može se živjeti od ovoga, bez obzira što većinu slika prodam na moru u sezoni, ali to traje dva – tri mjeseca. No, svakako se može fino dopuniti budžet, a što je najljepše u svemu ovome je da je ovo ljubav kroz koju upoznajem divne ljude i sklapam nova prijateljstva.
Da li spremate možda zbirku poezije?
Moju poeziju mogu opisati onom makedonskom ,,Žal za mladost”… Poeziju pišem samo onda kada me obuzmu jaka osjećanja, sreća ili tuga. Kod mene više pjeva tuga. Moji idoli među pjesnicima su Sergej Jesenjin i Desanka Maksimović. Desanki sam za njenu godišnjicu smrti posvetila i jednu pjesmu ,,Mirno spavaj divna poetesa”.
Stidljiva sam da ponudim poeziju nekome da je pročita, mada imam podršku od gospodina Stojana Mandića – autora knjiga ,,Duhovne oči Vladike Njegoša” i ,,Odkrovenje Njegoševo”. Naime, pročitao je neke moje pjesme prije desetak godina i rekao da obavezno trebam objaviti zbirku. Zato, mislim da ću, nakon ovog razgovora sa vama, ozbiljno poraditi na pripremi jedne zbirke.
Kakvi su Vam dalji planovi što se tiče Vašeg kreativnog rada i stvaranja?
Planiram da ne prekidam da radim ovo što volim i što mi uistinu dobro ide. Vjerujem da će se kod nas pojaviti više interesovanja. Ako ne bude tako, ostaje mi dosta mojih zidova koji vape za slikama, a i prijatelja koje mogu uvijek obradovati.
Šta biste poručili ženama koje razmišljaju da pokrenu svoj biznis ovog tipa ili slićnog? Šta je potrebno za uspjeh?
Ženama koje bi pokrenule bilo koju vrstu biznisa, poručujem da prate svoj san, da osluškuju svoju dušu i ne odustaju. Kada sam počela ovo da radim naišla sam na podsmjeh i izrugivanje i uglavnom od ljudi iz okruženja. Međutim, kada je počela prodaja, brzo su zaćutali i shvatili da vrijedi to što radim.
Za uspjeh je dovoljna vjera u sebe, u zov svog srca, u maštu, kreativnost …
Ovo kao hobi je lijek za dušu. Ne dozvoljava razmišljanje i opterećivanje negativnim stvarima, a to je danas benefit. Ostati pozitivan i uživati u onome što radiš. Kada završim sliku, toliko sam ponosna na sebe, zadovoljna sam i srećna. A kada neko moje djelo izmami osmijeh i sreću u oku nekog djeteta, to za mene nema cijenu.
