Uspješne žene odavno nijesu tabu tema. Emancipacija, ili bar način na koji se taj pojam u javnosti predstavlja, doprinjela je slobodi žene na svim poljima, od njene društveno određene uloge u domaćinstvu, pa do one koju ima na radnom mjestu. Ipak, koliko je zapravo žena u biznisu stvarno vrednovana, koliko se njen rad društveno verifikuje odvojeno od njene rodne pripadnosti? Da li je moguće da, u društvu u kakvom živimo, posmatramo bilo koju osobu u domenu djelovanja koji je predmet posmatranja, bez stavljanja te osobe u rodne okvire?
Biti preduzetnica na Balkanu zaista je krupan zalogaj, i prednosti koje dolaze s tom „titulom“, budu vrlo brzo stavljene na sekundarno mjesto u odnosu na sav onaj teret koji svaka žena, ukoliko se odluči za takav korak u svojoj karijeri, svakodnevno podnosi. Analizirajući ovaj, slobodno mogu reći, fenomen, pokušala sam da shvatim koji bi to „tip“ žene bio podoban za preduzetnicu, a da ne nailazi na kritike i osude društva. U kontekstu toga, navešću nekoliko tipova osoba ženskog pola koje svakodnevno srijećem u svom okruženju, i dati im „titulu“ preduzetnica.
- „Solo“ preduzetnica. Ovo je prvi i najčešći primjer žene koja se odluči da započne sopstveni biznis. Obično su ovo osobe koje od starta znaju šta hoće, u godinama rane mladosti se posvećuju karijeri i strpljivo rade na tome. S obzirom na urođenu odgovornost žena u većini slučajeva uspiju da ostvare dati cilj, i vrlo brzo postaju uspješne. Ono što je karakteristično za ove žene je da se rijetko ostvare u ulogama koje su im društvenim obrascima dodijeljene: vrlo se teško odlučuju na brak i djecu, što ih čini vrlo „čudnim“ i, u krajnjoj liniji, neprihvatljivim za društvo u kojem egzistiramo. To što je ovakva odluka, uglavnom, stvar ličnog izbora iz, opet, vrlo ličnih razloga, kao i doprinos tih žena koje daju tom istom društvu, potpuno su nebitne stvari u odnosu na to što se, eto, nijesu udale, a pogotovo što nijesu rodile.
- „Porodična“ preduzetnica. Ovo su obično žene koje su se u određenom momentu svog života našle na birou za nezaposlene, i onda su, nakon godina „uljuljkanog“ života, uz brak i djecu, bile prinuđene da, iz nužde, započnu sopstveni biznis. Nije rijetko da uspiju i da se čak vinu vrlo visoko, i budu jako uspješne u svom poslu. Ono što njima društvo zamjera je to što kao porodične žene provode dosta vremena na poslu, što „žrtvuju“ svoju djecu i supruga svojim ambicijama i karijeri. Vrlo je čest slučaj i žaljenja „dobrog muža“ koji je, eto, takvu trpi, pa čak i mora, daleko bilo i poslove po kući da radi i vodi računa o djeci.
- „Freelance“ preduzetnica. Jedan od češćih primjera u novije vreme su i ove, slobodne preduzetnice koje se usuđuju da probaju neke nove stvari na tržištu, rizikuju bez mnogo straha, ulaze u neke nove poslove, suočavaju se sa izazovima i spajaju nauku i inovaciju u svijetu biznisa. Ovo su obično milenijalke, djevojke i žene novije generacije, koje se ne plaše promjena i noviteta. Brak, djeca, razvod – nijesu im strani, ali ono sa čime se ove osobe suočavaju je svakako: podsmijeh. Što su ove žene uspješnije sve su više izložene ismijavanju sopstvenih ideja, koje su, zapravo, u većini slučajeva, vrlo korisne istom tom društvu koje ih podsmijeva. IT svijet je obično njihov domen, pa im je u skladu s tim društvena osuda neminovnija, jer su društvene mreže sve nezaštićeniji prostor.
Ono što svakakako čini navedene argumente još bizarnijim su sledeće činjenice: „solo“ preduzetnik je, uglavnom, od društva okarakterisan kao vječiti šarmantni neženja, „porodični“ preduzetnik je neko ko se „muči“ da zaradi i tako obezbijedi svoju porodicu, „freelance“ preduzetnik je primjer inovativnog predstavnika nove generacije … I tako u nedogled.
Pravi tip preduzetnice, ili žene koja je u bilo čemu uspješna, a da u tome ne mora da podnosi besmislene žrtve, jasno, ne postoji. Potpuno neadekvatna, čudna, kolektivna želja društva da omalovaži uspjeh žene po svaku cijenu i dalje ostaje nejasna, jer nikako ne ide u korak sa evolucijom.
