Nepovjerenje u institucije i otežan pristup pravdi, kao i arhitektonska nepristupačnost,
najveće su prepreke sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori,
pokazalo je istraživanje predstavljeno na završnoj konferenciji projekta „Prepoznato pravo
= stvarna jednakost“, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore.
Istraživanje je pokazalo da više od polovine ispitanika smatra da postoje značajne prepreke u
pristupu sudovima, dok je arhitektonska nepristupačnost prepoznata kao dominantna barijera
u radu institucija.
„Ovo istraživanje potvrđuje da i dalje postoji veliki jaz između zakonskih normi i stvarnog
položaja marginalizovanih grupa u Crnoj Gori. Zahvaljujući partnerstvu sa Savezom slijepih
Crne Gore prikupili smo odgovore 158 osoba s invaliditetom i dobili empirijski utemeljenu
sliku njihovog položaja. Posebna vrijednost istraživanja je upravo u tome što su ispitanici bile
osobe s invaliditetom“, kazala je predstavnica CEDEM-a Milena Ranitović.
Ranitović je predstavila rezultate istraživanja čiji je cilj bio da pruži uvid u položaj osoba s
invaliditetom, njihova iskustva sa diskriminacijom, pristup pravima i institucijama, kao i da
identifikuje ključne prepreke i preporuke za unapređenje javnih politika.
Iako je 28,1 odsto ispitanika navelo da je doživjelo diskriminaciju, samo 12,5 odsto prijavilo
je slučaj nadležnim institucijama. Najčešći razlog neprijavljivanja je nedostatak povjerenja u
institucije, što, prema rezultatima istraživanja, ukazuje na potrebu jačanja mehanizama zaštite
i povjerenja u njihov rad.
Više od 60 odsto ispitanika arhitektonsku nepristupačnost prepoznaje kao najveću prepreku u
radu institucija, dok više od polovine smatra da postoje ozbiljne prepreke u pristupu
sudovima. Kao ključne prioritete za unapređenje položaja osoba s invaliditetom izdvojili su
dosljednu primjenu zakona, uklanjanje fizičkih i komunikacionih barijera, unapređenje
materijalne sigurnosti, razvoj inkluzivnog tržišta rada, sistemsku edukaciju institucija i
aktivnije uključivanje osoba s invaliditetom u kreiranje politika.
Istraživanje je pokazalo da osobe s invaliditetom najpozitivnije ocjenjuju odnos zdravstvenih
i prosvjetnih radnika, dok su najniže ocjene dobili sudovi, tužilaštva i rukovodioci privatnih
kompanija. Istovremeno, najveće povjerenje ispitanici imaju u organizacije koje se bave
zaštitom prava osoba s invaliditetom, dok političke partije i državne institucije bilježe najniži
nivo povjerenja.
Sa druge strane, rezultati pokazuju da 82,3 odsto ispitanika svoj nivo lične sreće ocjenjuje
kao visok ili umjeren, ali istovremeno smatra da je diskriminacija prema osobama s
invaliditetom i dalje izražena.
Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović kazao je da je projekat bio
usmjeren na prepoznavanje prepreka sa kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno
suočavaju, ali i na jačanje kapaciteta institucija da na njih adekvatno odgovore.
„Željeli smo da upravo osobe s invaliditetom kažu u kojim oblastima osjećaju najveću
nejednakost i koje prepreke ih sprečavaju da ostvaruju svoja prava. Cilj projekta nije bio da
utvrđuje ko je odgovoran za postojeće stanje, već da zajedno sa institucijama gradimo
partnerstvo zasnovano na modelu ljudskih prava i adekvatnom pristupu osobama s
invaliditetom. Ovo je bila prilika da glas osoba s invaliditetom bude polazna osnova za
unapređenje javnih politika“, rekao je Macanović.
Da zakon ne treba da postoji samo na papiru, već i u praksu, poručila je na predstavnica
Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Jelena Đuršić.
„Pravo dobija punu vrijednost tek kada ga osoba može ostvariti bez diskriminacije i prepreka.
Prepreke nijesu u osobi, već u arhitekturi, procedurama, stereotipima i društvenim stavovima,
zbog čega je važno da osobe s invaliditetom budu ravnopravni partneri u kreiranju politika
koje ih se tiču. Samo na taj način možemo graditi društvo u kojem jednakost nije samo
zakonsko načelo, već stvarnost“, naglasila je Đuršić.
Konferencija je zaključena panel-diskusijom „Od prepoznate diskriminacije do stvarne
jednakosti: kako unaprijediti zaštitu prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori“.
Predsjednik Saveza slijepih Crne Gore Andrija Samardžić ukazuje da društvo nije dovoljno
edukovano kroz obrazovanje, kada je riječ o odnosu prema osobama sa invaliditetom.
„Ovo nije samo priča o ljudskim pravima. Ovo je priča odgoja. Osoba sa invaliditetom može
biti uspješnija od prosječnog građanina Crne Gore. Mislim da takva percepcija u društvu ne
postoji“, istakao je Samardžić.
Predstavnica Ombudsmana Milena Krsmanović navodi da u instituciju Zaštitnika ljudskih
prava i sloboda najčešće stižu žalbe na diskriminaciju u oblastima rada, zapošljavanja i
obrazovanja.
„Mi ne možemo danas govoriti o inkluzivnom obrazovanju. Sistem se ne prilagođava
osobama sa invaliditetom. Sistem obrazovanja je segregirajući za djecu sa smetanjama u
razvoju, za osobe sa invaliditetom. Kada govorimo o inkluzivnom obrazovanju, najčešće se
pozivamo na asistente u nastavi, na neke elemente u pristupačnosti, didaktički materijal, ali to
nije naravno dovoljno. To je ono što ustanove i resorno ministarstvo najčešće ističu kada
govore o dostignutim rezultatima u oblastin inkluzije“, kazala je Krsmanović.
Milena Ranitović iz CEDEM-a podsjetila je da je rađeno i istraživanje prije tri godine o
stavovima građanima Crne Gore o diskriminaciji osoba sa invaliditetom. To istraživanje je
pokazalo, navodi, da je obrazovanje na prvom mjestu po diskriminaciji, zatim zapošljavanje i
na trećem mjestu sport. Ono što je zabrinjavajući podatak novog istraživanja je, kaže, što
skoro 90 odsto ispitanika nije prijavilo diskriminaciju.
„Sa druge strane imamo podatke da 64 odsto ispitanika koji su osobe sa invaliditetom je vrlo
dobro upoznato sa zakonskim okvirom Crne Gore, a 69 odsto njih je vrlo upoznato sa
Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom, što će reći da nijesu neinformisane. Sa
druge strane, imamo i onaj podatak da osobe sa invaliditetom imaju najveće povjerenje u
njihove organizacije. To znači da upravo civilni sektor nosi najveću ulogu u obrazovanju OSI,
ali i ostalih službenika i službenica u državnim institucijama“, ukazala je Ranitović.
Predstavnica Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Jelena Đuršić ističe da je donošenje
zakona samo prvi korak, te da je cilj tog resora da osobe sa invaliditetom osjete da su njihova
prava u svakom trenutku zaštićena.
„Pravi izazov je njihova dosljednja primjena u svakodnevnom životu. Rezultati ovog
istraživanja upravo nas podsjećaju da moramo nastaviti da radimo na uklanjanju prepreka,
unapređenju pristupačnosti, podizanju svijesti i jačanju kapaciteta svih institucija. Za
Ministarstvo su ovakva istraživanja izuzetno važna, jer predstavljaju vrijedan izvor
informacija prilikom kreiranj javnih politika. Samo na osnovu stvarnih podataka i iskustava
osoba sa invaliditetom možemo planirati mjere koje će dati konkretne rezultate“, naglasila je
Đuršić.
Advokat Luka Stijepović upozorava da se pravni sistem nije loš, ali da diskriminaciju treba
naučiti prepoznati. Posebno kao opasnu navodi posrednu diskriminaciju.
„To je stvaranje pravnog okvira koji omogućava diskriminaciju. Zastupao sam u nekoliko
takvih predmeta. Ništa nijesam uspio. Išli smo čak i do Strazbura. To ne prepoznaje čak ni
Strazbur. Ticalo se prava na ličnu invalidninu. Najmanje 20-30 ljudi je odustalo od takvih
sporova zato što nijesu bili spremni da plate troškove gubitka spora koji nijesu mali“,
upozorio je Stijepović.
Zaključeno da zakonske garancije nijesu dovoljne ukoliko se ne primjenjuju u praksi, te da su
dosljedna primjena propisa, pristupačnost i uključivanje osoba s invaliditetom u donošenje
odluka ključni preduslovi za ostvarivanje stvarne jednakosti.
Izvor: Media biro
