Pejaković: Fraza “Batine su iz raja izlašle” su dovele da imamo previše preadaptiranih osoba

Piše: Objavljeno: 06/09/2023
featured image

Kao što se dosta toga promijenilo, tako su se neke stvari i kod roditeljstva izmijenile.Danas imamo potpuno suprotne obrasce odnosa prema djeci nego što su ih imali naši roditelji.Za naš portal na ovu temu govori poznata psihološkinja Adrijana Pejaković.

Kako se današnje roditeljstvo razlikuje od onog ranije.Fokus na tadašnjem nepokazivanju ljubavi i strogoj disciplini nasuprot današnjem pokazivanju ljubavi i nedostatku discipline iz strah da se dijete ne truamatizuje. Kako objašnjavate ovu pojavu?

Vaspitanje je oduvjek bila važna tema koja je zaokupljala pažnju kako stručnjaka tako i samih roditelja.Možemo reći da postoje neke značajne razlike između modela ranijeg vaspitanjakoje je bilo dominantno prije nekih četrdesetak godina i ovog koje je danas aktuelno.Prije nekih četrdesetak godina su se djeca vaspitavala po modelu koji je podrazumijevao da postoji puno discpline a malo pokazivanja ljubavi, što ne znači da ona nije postojala.Postojala su jasna pravila ponašanja za djecu, strog odnos roditelja prema djeci i često možemo čuti da se tada “znao red”.

Roditelji nisu bili zbunjeni kao danas po pitanju vaspitanja djece i možemo čuti da djeca nisu bila razmažena kao što je danas slučaj.Ipak, strogo vaspitanje bez pokazivanja ljubavi uz tadašnje popularne izreke da:

“ se djeca ljube samo kada spavaju da se ne bi razmazila” ili “ batina je iz raja izašla” su dovele do toga da imamo generacije preadaptiranih osoba tj. osoba koje jako poštuju pravila ali suštinski ne vole sebe dovoljno jer nisu naučile kako da vole sebe jer im to niko nije pokazao.

Ovakvi problemi mogu da dovedu i do neurotskih poremećaja, problema sa samopoštovanjem, samoprihvatanjem itd.Batine, vika, prijetnje nisu zapravo disciplina već zastrašivanje djece.Ko od nas nije čuo čuvenu rečenicu da ako ne budemo dobro će doći baba Roga ili slično? Takođe često se pominjalo da ako djeca nisu dobra će ih uzeti neki čiko, što je sve izazovalo strah od odvajanja kod djece koji predstavlja jedan od najmoćnijih strahova koje dijete može da ima obzirom na to da su roditelji izvor njegove sigurnosti i egzistencije.

Danas znamo da ove metode često nisu dobre, ali su roditelji zbunjeni kako da vaspitaju dijete a da ono ne bude razmaženo.Ipak, pokazivanje ljubavi, pohvale upućene djetetu, odnos povezanosti sa djetetom bez izazivanja straha i stida kod djece zapravo čine da se ona osjećaju bezbjedno sa roditeljima i voljeno.

Sada imamo dominantni model pokazivanja ljubavi djeci ali uz zbunjenost roditelja šta adekvatna disciplina jeste i kako im postaviti granice.Danas možemo vidjeti i razmaženu generaciju djece koja su dobila puno pohvala na ličnost, od koje se nije zahtijevalo da budu posebno angažovana kod kuće ali koja često i predstavljaju produžetak roditeljskog narcizma, obzirom da smatraju da su centar svijeta i sve im je dopušteno.

Rešenje je naći model koji će djeci dozvoliti da dožive roditeljsku ljubav, a da disiplina bude pozitivna u smislu izgradnje dječjeg ponašanja bez vike, batina, ucjena.Ove metodesu efikasne u smislu da mogu da zaustave dječje loše ponašanje ali su ujedno i traumatična za djecu i ostavljaju dugoročne posljedice.Samo razumijevanje dječjeg razvoja, njegovih faza, dječjih mogućnosti nam pruža uvid u to kako da se povežemo sa djecom.Malo dijete ne može da raumije da ne bi trebalo da baca stvari na pod ili da ne stavlja prst u utikač i ne vredi da vičemo na njega već je važno da ga sklonimo iz opasne situacije a objasnimo mu čak i više puta kada malo odrasle zašto je nesto opasno.Djeca ne rade stvari namjerno, nisu bezobrazna, nedokazana itd.već naše ponašanje utiče na njih pa je dijete koje ima problematično ponašanje zapravo emocionalno neregulisano dijete, što znači da sa regulacijm moramo prvo početi sami kao roditelji.

Dijete uči na primjeru i ako mu pružamo dobar primjer dugoročno, usvojiće i dobre navike.Dakle, ljubav je važna a disciplina bi trebalo da je pozitivna što njeno i izvorno značenje jeste.

Šta je razmaženost i kako nastaje? Koji mitovi o razmaženosti postoje?

Razmaženost je česta kod djece kojoj je pokazivana ljubav ali im nisu postavljane granice ili se ljubav pokazivala npr.kupovinom materijalnih stvari.Često su djeca koju percipiramo kao razmaženu dobijala puno pohvala koje su nekada bile i neadekvatne u smislu da su bile pretjerane pa ako su djeca navikla da ih nazivamo fantastičnim, najboljim, niko nije kao oni ona usvajaju jednu narcisoidnu sliku sebe koja se često u kontaktu sa realnim svijetom urušava.Ipak, razmaženo dijete nije zapravo ono kojem je pokazivano previše ljubavi jer se ljubav pokazuje na razne načine pa i postavljanjem zdravih granica.To je zapravo dijete koje je zapostavljano jer roditeljinisu prepoznali prave potrebe djeteta za disciplinom, nisu provodili vrijeme sa djetetom već su mu kupovali materijalnestvari, nisu ga navikavali strpljivo i postepeno na životne frustracije.Dakle, razmaženo dijete nije dobilo previše nečega već premalo granica ili posvećenosti.Dijete koje je imalo balansirano vaspitanje je dobijalo ljubav ali su mu i pokazivane granice i ključ je u nježnom ali čvrstom roditeljstvu.To je npr.situacija kada dijete želi još jedan kolač nakon večere i nekada nam je lakše da mu popustimo.Tako se granice gube.Umjesto toga važno je da mu objasnimo zašto ne može da dobije kolač ali i da razumijemo dječju frustraciju povodom toga.Dijete nije odrasli i neće nas odmah razumijeti niti naše vaspitne metode jer je za dijete princip zadovoljstva primaran i ono često misli da ako mu nešto branimo da ga ne volimo.Naše je da ga uvjerimo da nije tako i da razumijemo da se osjeća loše što ne može da dobije npr.kolač ali da mu ga ne možemo sada dati.Smiren roditelj koji ne gubi vezu sa djetetom i tokom kriza uči dijete kako da se emocionalno balansira iznutra i istrpi frustraciju.Tako se stvara ljubav prema sebi i samoregulacija.

Šta je prezašticivanje djece i koje su posljedice?

3.Prezaštićivanje djece nastaje onda kada smo kao roditeljisuviše uplašeni za djecu, da se ona u svijetu neće snaći, da njihove sposobnosti nisu dovoljne i želimo da ih zaštitimo.Ipak, ako ptretjeramo u tome dijete će se osjećati nekompetetno i usvojiće stav da ono nema sposobnosti da se nosi sa svijetom i može postati osoba koja je povišeno anksiozna i očekuje da će joj se nešto loše desiti.

Kada radimo stvari umjesto djece koje bi ona mogla da rade, na taj način im ne činimo uslugu već im šaljemo poruku da nisu sposobna.Mnogim roditeljima e teško da gledaju kako se dijete izlaže nekom naporu ili stresu pa rade domaće zadatke umjesto njih, ne daju im da pomažu u kućnim poslovima, brane im da se penju na drveće itd.

Moramo znati da određen nivo frustracije mora da postoji i da glavni zadatak roditelja nije da dijete uvjek bude sretno već da postane jedinka sposobna za odrasli život.Djeca zapravo vole da se osjećaju korisnim i možemo ih uključiti u razne aktivnosti u kući i van nje.Nekada su roditelji prezaštićujući zbog sopstvenih trauma, bolesti djeteta i sl.i važno je svoje razloge prepoznati i raditi na tome.

Najcesci mitovi o roditeljstvu: djeca se ne nose na ruke da se ne razmaze; dijete se pusta da plače da ne bi manipulisalo roditeljima itd. Kako nismo u stanju da prepoznamo dječije potrebe i zašto je važno da djecu od malena učimo povezanosti?

Jedan od najčešćih mitova roditeljstva je da će se dijete razmaziti ako se nosi na rukama dok je malo i da se  mora pustiti da plače da bi se samo umirilo i zaspalo.Istina je zapravo da blizina i fizički kontakt roditelja direktno stimulišu dječji mozak i utiču da se nervni sistem djeteta reguliše i smiri.Dakle, za dijete je zapravo od vitalnog značaja da bude u blizini roditelja i da zna da je roditelj tu da ga umiri.

Djeca ne znaju da se sama umire i kada se iscrpe plačući ona nisu naučila da se umire sama već su prihvatila činjenicu da niko neče doći da ih umiriti što može biti opasno za kasniji razvoj u smislu stvaranja uvjerenja da dijete nije bezbjedno u svijetu, da ga niko ne voli itd.Mi često kažemo da smo i sami bili tako podizani pa nam ništa ne fali ali zapravo ne umijemo da povežemo svoje traume i probleme sa svojim vaspitanjem.Djetetu neće biti ništa ako par puta zaplače ali ovdje govorimo o kontinuiranom zanemarivanju dječjih potreba za bliskošću.Sada imamo i eksperimente koji potvrđuju tezu da je za dijete afektivna vezanost za roditelja od vitalnog značaja.

Odrasla osoba kojoj od početka života nije bila pokazivana ljubav može iskusiti razne probleme u odnosima sa značajnim drugima, u odnosu na sebe i mora ponovo učiti da voli sebe i sebi pokazuje ljubav.

Kako djeci zdravo postavljati granice i sta je pozitivna disciplina?

Pozitivna discplina je stav da smo kao roditelji saradnici sa djetetom u procesu vaspitanja i da kada se povežemo sa djetetom i njegovim potrebama možemo ostvariti rezultate u vaspitanju.To znači da ne koristimo  viku, batine, prijetnje, da želimo da saradjujemo sa djetetom, da ga razumijemo, da učimo šta dijete na kojem razvojnom stadijumu može i da ova saznanja koristimo.

Uzmimo npr.dječje tantrume ili izlive bijesa i frustacije.Malo dijete kojem je osujećena neka želja se baca na pod, udara glavom o pod, vrišti i plače.Ranije bismo dijete u toj situaciji izgrdili ili čak istukli jer je bezobrazno, po našem mišljenju.

Zatim je postojalo uvjerenje da dječje tantrume treba ignorisati da se takvo ponašanje ne bi učvrstilo kod djeteta.Dakle, ne vikati na dijete već igonisati.Sada znamo da dijete koje ima tantrum je zapravo preplavljeno emocijama i da njegov nervni sistem nije dovoljno zreo da ove emocije obradi i da to što nije dobilo čokoloadicu zbog koje plače jeste za njega smak svijeta iako za nas nije.Zato je važno da ga zagrlimo, utješimo, pokažemo da smo tu za njega i dijete tako usvaja sposobnost emotivne regulacije.Ovo ipak zahtijeva da je sam roditelj smiren i da nema uvjerenje da dijete manipuliše njime.Djeca to ne rade već nemaju zrele načine da komuniciraju sa nama a naše je da ih učimo da svoje emocije iskazuju slobodno ali adekvatno.Djetetu nećemo reći da nije u redu da se ljuti već da je sasvim ok da bude ljuto ali da nije u redu da udara druge zbog toga.

To je pozitivna disciplina koja zahtijeva znanje, smirenost i svjesnost prije svega o sebi kao o roditelju i rad na sebi da bismo mogli da pomognemo i djetetu.

Zasto su batine, vikanje, prijetnje i podmocivanje djece dugorocno stetne strategije?

Sve ove strategije su loše jer iako mogu kratkoročno vrle efikasno da zaustave dječje ponašanje koje ne želimo, dugoročno ostavljaju traumatske posljedice na dijete koje može razviti širok spektar problema zbog ovakvih metoda sve do poremećaja mentalnog zdravlja kao što su depresija i anksioznost.Dijete koje tučemo jer ga volimo uči da je ok da udara druge, jer i samo to vidi i osjeća na svojoj koži.Ako trpimo zlostavljanje kao mali, možemo kad odrastemo da i sami postanemo zlostavljači ili i dalje žrtve zlostavljanja jer je to bio dominantni model vaspitanja u porodici.Zato je važno razvijati svjesnost o tome koliko je štetno vikati na dijete, kako to utiče na njegov nervni sistem, na njegov odnos prema sebi i svijetu.Djeca kojoj je bila pružana ljubav i poštovanje su naučila da poštuju i vole druge i sebe.

Ljubav se ne povezuje sa batinama, niti važi izreka da ko se bije taj se voli.Eto koliko je kod nas ukorijenjen stav da su nasilje i ljubav povezani i to često možemo vidjeti i u pop kulturi kao obrazac partnerskih odnosa, npr. u muzici.Dijete koje trpi nasilje će razviti uvjerenje da se ljubavi pokazuje nasiljem i mnoge svoje probleme često ni neće povezati sa nasilnom sredinom u kojoj je odrastalo.Problemi sa samopoštovajem, zloupotrebom supstanci, hroničnim stidom, problemi u partnerskim odnosima često mogu nastati upravo jer smo kao djeca bili izloženo ovakvim modelima vaspitanja.

Posljedice kažnjavanja na djecji mozak i koji su bolji nacini saradnje sa djecom?

Kažnjavanje ima i poljedice na razvoj dječjeg mozga i nervnog sistema koji se nakon traumatskih iskustava nalazi u stanju borbe, bijega ili zamrznutom stanju kada osoba nije u stanju da osjeća svoje emocije već ih odvaja od sebe.Surovo kažnjavanje djece može dovesti i do stvaranja posttraumatskog stresnog sindroma kod djece, anksioznosti i depresije.

Neka su istraživanja pokazala da adolescenti koji su bili strogo ili surovo kažnjavani kao djeca su imali manje razvijenprefrontalni korteks mozga i amigdalu a ovo su moždane strkture odgovorne za emocionalnu regulaciju i  razmišljanje.Dakle, nježno i povezujuće roditeljstvo zaista čini da djeca rastu i cvjetaju u svakom smislu i da se njihov mozak bolje razvija.

Kako reagovati na djecje izlive bijesa-tantrume?

Tantrumi kao izlivi bijesa su zapravo emocionalni izlivi kod djece što je nekada sasvim normalno ponašanje kada su djeca frustrirana jer ona nemaju razvijen nervni sistem, ne znaju kako da upravljaju emocijama i ne znaju često kako da emocije iskomuniciraju.Nekada su stanju povišene frustracije djeca znaju da se bace na pod, udaraju glavom o pod, vrište.Sve ovo je frustrirajuće i za roditelje, posebno ako se dešava na javnom mjestu.Važno je da kao rodittelji znamo da dječji tantrumi ništa ne govore o nama kao o roditeljima, da nismo loši roditelji ako dijete ima napad bijesa već da je to normalna dječja pojavatokom koje je dobro da reagujemo smireno, da se spustimo na nivo djeteta, čučnemo, zagrlimo ga i kasnije popričamo o tome što se desilo ako je moguće.

Djeca dobro reaguju na smirene roditelje jer im je potreban model kako da se smire a ona to ne znaju sama niti to možemo od njih očekivati.Ako kontinuirano nastupamo smireno, dijete će učiti da se i samo smiri i tantrumi će biti ređi ili će nestati.

Naravno, ne možemo ni mi biti uvjek smireni kao roditelji niti savršeni roditelji i ako se desi da budemo nervozni ili da viknemo, možemo da se izvinimo djetetu, da mu kažemo da ono nije krivo zbog našeg ponašanja, da nam treba minut da se smirimo ali da smo tu za njega.

Sasvim je revolucionarno da se roditelj izvini djetetu ali tako dijete uči da veza koja se pokidala u tom trenutku može da se reparira.Ako želimo dijete koje će pokazivati ljubav i zahvalnost mi i sami moramo ova ponašanja pokazivati pa možemo reći djetetu koliko smo sretni što smo upravo njegov roditelj, koliko ga volimo i koliko nam znači.Pozicija moći roditelja nije poligon za demonstraciju moći i surovosti već odgovornost da upravljamo prije svega sobom i da znamo da dijete nije ni krivo ni odgovorno za naše ponašanje a još manje bezobrazno i manipulativno.

Ako djetetu lijepimo ovakve etikete ono će ih nesvjesno i prihvatiti i može postati odrasla osoba koja o sebi ne misli ništa lijepo jer ništa lijepo o sebi nije imala prilike da čuje od roditelja.

Djeca koju roditelji surovo kažnjavaju ne prestaju da vole roditelje već prestaju da vole sebe i ova mudra misao koju sam čula može biti i vodilja i opomena za odnos sa djecom.

Zašto je, u roditeljstvu veoma vazna sposobnost samoregulacije emocija koju onda prenosimo na djecu?

9.Ako smo u stanju da razumijemo spostvene emocije kao roditelji, da upravljamo njima da ne dozvolimo da nas preplave i da ne projektujemo svoja loša stanja na dijete onda možemo reći da smo emocionalno regulisani ili da u susret frustracijama reagujemo zrelo i promišljeno.Ova je osobina važna i za nas same i za odnose među odraslim ljudima a veoma je važna kada vaspitavamo djecu jer ih na taj način učimo kako da uspješno upravljaju sobom.

Djeca i odrasli koji su emocionalno regulisani shodno uzrastu će znati da mirno riješe konflikte sa drugima, će znati da prepoznaju svoje emocije i šta im one poručuju i neće reagovati burno i nezrelo.

Naravno, ovo je ideal i svi nekada odstupamo od njega ali je važno da radimo na sebi i da težimo tome.Roditelj može učiti da prepozna okidač ili triger kod sebe kada dijete ima neko ponašanje koje mu smeta i može da se zapita zašto mu baš to smeta baš tada.Ako npr. se dijete ljuti i nama to smeta zašto je to tako? Da li nama samima nije bilo dozvoljeno da se ljutimo kada smo odrastali pa tumačimo dječju ljutnju kao bezobrazluk? Ako je dijete tužno da li nam to smeta jer smatramo da bi trebalo da uvjek bude sretno?

Emocije su naši vodiči u odnosu na svijet i sebe i znanje o njima i njhovoj funkciji nam pomaže da se u svijetu snađemo. Nema zabranjenih emocija već postoje ponašanja koja nisu u redu i trebalo bi da učimo i sebe i djecu kako da zdravo, bezbjedno i na povezujuć način koristimo znanje o emocijama, da bismo svi živjeli kvalitetnije kao pojedinci i kao porodice.

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava

Ostavi komentar

(Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *)

Skip to content