Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Drage moje Petnjičanke, dragi moji Petnjičani,
Neka vas ovoga 4. avgusta 2026. godine obasjaju najljepše boje Bihora, neka Dan opštine probudi u
vama najdublja i najplemenitija ośećanja, neka vas podśeti na sve puteve kojima ste prolazili, na sve
prepreke koje ste savladavali i na sve godine tokom kojih ste strpljivo, dostojanstveno i postojano
čuvali pravo da Petnjica ponovo bude svoja, da vrati svoje ime, svoju opštinu, svoj glas i mjesto
koje joj pripada na mapi Crne Gore. Prešli ste dug i težak put da biste povratili ono što vam je
pripadalo, ne kao dar bilo koje vlasti niti kao milost prolazne politike, već kao istorijsko pravo
jednoga kraja koji je vijekovima znao ko je, čemu pripada i koliko vrijedi, kraja u kojem su se
ljudsko poštenje, riječ, obrazovanje, gostoprimstvo i ljubav prema zavičaju prenosili s oca na sina, s
majke na šćerku, s učitelja na učenika i s jednoga pokoljenja na drugo.
Petnjica je živo srce Bihora, riječ izgovorena s ponosom i u rodnom kraju i daleko od njega, ona je
miris miris toploga doma kada se čovjek, poslije dugoga puta, vrati pod krov pod kojim je prvi put
otvorio svoje oči tu đe su kućni pragovi, mezarja predaka, školska dvorišta, stari putevi, njive,
livade, šljivici izvori, rijeke i virovi u kojima se ogledalo djetinjstvo mnogih generacija i đe su zrela
žita i najljepši mirisis karamanki i senabija. Petnjica je hljeb na soframa koje nikada nijesu pitale ko
je musafir (gost) i odakle dolazi. Ona je majčina ruka, očev savjet, miris starih avlijsskih česama i
svjetlost koja predveče pada preko bihorskih planina i dolina, pretvarajući ih u prizor koji čovjek
može napustiti, ali koji njega nikada ne napušta.
Na ovaj dan treba da se śetite svojih učitelja i učiteljica, onih predanih graditelja Bihora koji su po
snijegu, kiši i neprohodnim putevima stizali do udaljenih škola, često bez dovoljno knjiga, ogrijeva
i nastavnih sredstava, ali nikada bez svijesti da u svojim učionicama čuvaju budućnost čitavoga
kraja. Śetite se profesora koji su učili mlade ljude da misle, da razlikuju dobro od zla, da poštuju
druge i da obrazovanje ne doživljavaju kao put do uspjeha. Śetite se svih prosvjetitelja, imama,
književnika, kulturnih stvaralaca, dobrotvora, neimara i čestitih ljudi koji su decenijama u Petnjicu
ugrađivali sebe, često bez priznanja, nagrada i velikih riječi, vjerujući da je najveća čast ostaviti iza
sebe školovanoga čovjeka, obnovljenu kuću, podignut most, sačuvanu knjigu, zasađeno drvo,
pomirenoga komšiju i dobro djelo koje će nadživjeti njegovoga tvorca.
S posebnim pijetetom poklonite se uspomeni na šehide i na sve nevine ljude čiji su životi utkani u
bolnu istoriju Bihora, na one koji nijesu dočekali da vide spokoj kojem su se nadali, ali čije žrtve
obavezuju žive da nikada ne pristanu na mržnju, nepravdu i zaborav. Njihova moraju biti opomena
savjesti, škola dostojanstva i zavjet da se budućnost Petnjice gradi na istini, miru, međusobnom
poštovanju i pravu svakoga čovjeka da živi bez straha, u svojoj vjeri, kulturi i identitetu.
Danas se treba śetiti i bihorske dijaspore, svih Petnjičanki i Petnjičana rasutih širom Evrope i
svijeta, koji su odlazili noseći u koferima malo ličnih stvari, ali u srcima čitav zavičaj. Oni su gradili
živote u tuđim gradovima, učili jezike, podizali porodice, radili najteže poslove i osvajali nova
znanja, ali nijesu zaboravili put prema rodnoj kući. Njihove su ruke pomagale da se podignu
domovi, obnove putevi, sačuvaju porodice, školuju djeca, podrže bolesni i siromašni, izgrade
vjerski, kulturni i društveni objekti i održi veza između Bihora i svijeta. Posebno mjesto u toj
velikoj i snažnoj vezi sa zavičajem pripada Zavičajnom klubu „Bihor“ u Luksemburgu, je postao
jedno od najprepoznatljivijih centara bihorske solidarnosti, kulture, humanosti i odgovornosti prema
rodnome kraju. Jednako poštovanje pripada i svim drugim zavičajnim klubovima, udruženjima i
zajednicama Petnjičana i Bihoraca širom Evrope i svijeta, koji su postali najljepša spona sa
zavičajem.
Vaša dijaspora i njen glas u Luksemburgu, Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Sloveniji,
Skandinaviji, Americi i u svakom drugom kraju u kojem neko, kada ga pitaju odakle je, s posebnom
toplinom izgovori ime Petnjice i Bihora. Zato Petnjica mora ostati dom i onima koji u njoj žive i
onima koji joj se vraćaju, mjesto u kojem će djeca dijaspore prepoznavati svoje korijene, čuti
(bosanski) govor i bosanski jezik svojih đedova i nana, naučiti imena sela, rijeka i planina.
Čuvajte svoju posebnost, ali budite otvoreni prema drugima. Čuvajte bošnjačku kulturu, (bosanski)
jezik, običaje, pjesme, predanja jer Bihor je dovoljno snažan da bude svoj i dovoljno plemenit da
poštuje tuđe. Upravo je u toj mjeri između ponosa i širine sadržana njegova najljepša ljudska
dimenzija i vrijednost. Budite ponosni na put koji ste prešli, ali još više na put koji tek treba da
izgradite. Neka u vašim domovima bude zdravlja, sloge i dječjega smijeha, na vašim poljima
berićeta, u školama znanja, u ustanovama odgovornosti, među ljudima razumijevanja, a nad cijelim
Bihorom neka se dugo razlijevaju njegove najljepše boje, one koje ne nastaju samo od sunca, šuma,
rijeka i planina, već od dobrote, poštenja i ljubavi ljudi koji mu pripadaju.
Nek vam je hairli Dan opštine, drage moje Petnjičanke i dragi moji Petnjičani.
Izvor: Božidar Proročić
