Milanka Aranitović RAKOČEVIĆ: Lijepo je znati da ne postoji nepogoda u plodu moga srca i u srcu moga ploda

Piše: Objavljeno: 01/11/2023
featured image

Foto: Privatna arhiva

Milanka Aranitović-Rakočević je rođena u Malim Krćama kod Pljevalja. Školovala se u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću, živjela i radila u BIH.

Nakon izbijanja građanskog rata i dolaska iz Novog Travnika u Podgoricu, pokrenula je i uređivala list za djecu “Đetelina”, vodila novinarsku radionicu, kulturno umjetničko društvo “Pokaži šta znaš”, formirala biblioteku “Knjiga za druga” u izbjegličkom kampu “Vrela”.

Pokretala je humanitarne akcije pomoći djeci bez roditelja i  učestovovala u mnogim.

Sve vrijeme u “Dan” – u i “Reviji D” pisala je reportaže sa tematikom iz izbjegličkog života za koji je dobila plaketu, kao i priče o ljudima sa margine.

 Objavila je do sada: tri zbirke poezije: “Poezija” “April” i “Iskrale se ptice”, romane: “Više od života”, “Kad zažmuriš niko te ne vidi”, “Pucaj, puče mi duša” – koji je preveden na njemački jezik i uvršten u “Antologiju svjetskih antiratnih romana”, potom romane “Ne kradi mi sebe” i “Čovjek bez adrese”. 

Uskoro su joj je u štampi – zbirka poezije ” Pjesmu vam dugujem” i roman “Na ivici noža”.

Njena poezija je zastupljena u mnogim zbornicima, počev od zbornika bivše Jugoslavije, preko zbornika Crne Gore i okruženja, do Australije.

Njeno prozno stvaralaštvo je ušlo u monografiju “Minervinim tragom – prozno stvaralaštvo crnogorskih književnica” i u “Izbor crnogorskih književnica”.

Prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju u porodici i o toj temi napisala roman. 

Na osnovu romana “Kad zažmuriš niko te ne vidi” koji je pretočen u dokumentarni film crnogorski novinar – P. Tomović je dobio drugu nagradu na evropskom konkursu dokumentaraca u Njemačkoj.

Počasni je član “Udruženja bosanskih umjetnika”, član Udruženja “Isak” iz Goražda, Udruženja “More” iz Tivta, Udruženja književnika CG iz Podgorice i predsjednica Skupštine Internacionalne asocijacije “IKA” iz Podgorice.

Dobitnica je međunarodne plakete za književnost “SREBRNA PLAKETA”, “NAGRADE ZA POSEBAN STIL”  i više manjih povelja i nagrada. Majka je tri sina.  Živi, radi i stvara u Podgorici. Piše osvrte i recenzije o djelima drugih autora.

Foto: Privatna arhiva

Knjiga i Vi? 

Fakat je, da bi život bio i tužan i ružan da nema knjige. Ne razumijem ljude koji ne osjećaju važnost čitanja. Knjige su mi oduvijek bile prije igračaka, prije izlazaka u kafiće. Uz knjigu se opuštam, rješavam nesanice ( ako ih imam), prevazilazim stresove… Knjiga me motiviše, inspiriše, edukuje, pruža mogućnost da upoznajem život i svijet oko sebe. Kroz čitanje svoju “mentalnu higijenu” dovodim u perfektno stanje. Kud ćeš više od toga!?

Koji su Vaši najveći književni uspjesi ? Na šta ste posebno ponosni?

Za mene su moji uspjesi svaki napisani roman, iz jednostavnog razloga što je svako to djelo po jedna istinita životna priča (čak i autobigrafska) koje su bile moje ili terapije za junake mojih romana, što su katarze i preporodi, jedinstvene po temama i stilu pisanja. 

Kad kažem po temama, napomenuću da su tu: nasilje u porodici – “Kad zažmuriš niko te ne vidi”, tema o kojoj sam prva pisala u CG a i šire, stradanje žena u logorima nekog rata – autentične priče junakinja koje sam upoznala – “Pucaj, puče mi duša” – tema o kojoj nije poznat primjer u svjetskoj literaturi, potom virtuelna ljubav kroz roman – “Ne kradi mi sebe”, takođe ne previše obrađivana. 

U ovom smislu poznato mi je da je par filmova snimljeno na ove teme, ( “Paklena postelja” i još neki, ali ne i napisane knjige).

Na šta sam posebno ponosna, kada je u pitanju moje stvaralaštvo? Svakako na PLAKETU od Udruženja Bosanskih Umjetnika. Priznanja svakome prijaju i znače. Meni su, ipak, najveće priznanje čitaoci i njihove reakcije na moja djela.

Ponosna sam i na roman “Pucaj, puče mi duša” i njegovo mjesto u Antoligiji na njemačkom jeziku. Inače, taj roman je na stolu jednog producenta u namjeri da se u dogledno vrijeme snimi film.

Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzirana na trendove?

U pisanju nema pravila. Pisanje, samo po sebi, uzdiže ljudsku dušu u Univerzum toliko čudesan da se teško da opisati. Volim da kažem da je pisanje strast, potreba, krik, misija i svrha. U pisanju je sve moguće, nema ograničenja, zabrana, dogmi, osim ako ih sami ne postavimo. Pisanje je nagrada i kazna, put i promašaj. Sami čin zapisivanja je svečanost. Cilja nema, ima samo igre i slobode! Za mene nije potpuna sreća u napisanom, već u pisanju… 

Postoje razni žanrovi, stilovi…

Ja, recimo, gajim neki jednostavan, pitak, razumljiv stil pisanja. Ne trudim se da svoje pisanje pretvaram u ekskluzivu, prosto dijelim, poklanjam, moje rečenice i misli su jednostavne i razumljive, crpim sentence iz sopstvenog i života mojih junaka i trudim se poentu staviti na poruku iz napisanog. 

Naš književnik, Budo Simonović, je moj stil svojevremeno nazvao Andrićevski – gdje je riječima komotno a mislima tijesno. Zapravo pišem jasno i slikovito. Volim da kažem da su knjige drugih kao vino a moje kao voda – čitaju ih svi…

Foto: Privatna arhiva

Koji su danas trendovi u pisanju?

Ne znam, osim trenda da je književnost definitivno preseljena na društvene mreže, što svakako ima dobre strane.  Neke od njih su povezivanje ljudi istih čitalačkih ukusa, promovisanje, razmjena mišljenja i stavova po pitanju knjiga i slično. 

Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?

Knjige – kao knjige, su danas, na žalost, sve više ukrasi na policama – ličnim a i bibliotekarskim. Ispunjavaju neki prostor, kupe prašinu i vape za čitaocima.  Za mene je knjiga kao živo biće, neko ko je na mom jastuku, sa kojom pijem jutarnju kafu i ko miriše na putovanja, upoznavanje svijeta, poziva na druženje i avanturu.

Postoji li neki poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete? Šta je po Vama najbitnije u tom procesu?

Da, postoji, ne bih rekla trenutak, već vrijeme a to su kasni noćni sati kada noć otvori kapije i tišina se spusti. Nekada ja, olovka i papir dočekamo zoru. Naglašavam olovka i papir, jer ja sam od onih koji prvo pišu na papiru a potom prenosim u kompjuter.

Šta je najbitnije? Da se nađemo na istom putu, na istom zadatku ja, ideja i sloboda. Za razliku od nekih za koje je pisanje posao, za mene je pisanje uživanje, strast, ljubav…

Foto: Privatna arhiva

Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?

Onaj ko je rođen, Bogom dat kao pisac, kao i onaj koga život stvori. Život može da “porodi” pisca, život posrnuća, sunovrata, velike patnje i bola ali i život nadahnuća, zaljubljenosti i uzleta…

U kojem trenutku je pisanje postalo dio Vašeg života?

Sa sedam godina sam napisala prvu pjesmu koju je pročitao moj stric Dobrilo (najpoznatiji bibliograf Jugoslavije) i pitao me znam li ko je Đura Jakšić a ja mu izrecitovala pjesmu “Mila…orilo se, dok je Mila ovdje bila…” Naravno, oduševio se i ohrabrio me riječima da ću jednom biti poznata kao Đura Jakšić.

Drugu pjesmu sam napisala tek u dvanaestoj godini ( “Očeve ruke”, za koju sam dobila prvu nagradu na nekom konkursu u “Pljevaljskim novinama”). U međuvremenu sam pročitala sve knjige koje je striko imao u svojoj bibliiteci. Što me je vjerujem i opredijelilo, tj trasiralo moj put i ljubav prema pisanoj riječi.

Još jedan mali detalj želim pomenuti. Naime, negdje u osmoj – devetoj godini života ocu sam dala obećanje da ću napisati knjigu o njegovom životu. Može se reći da sam ispunila obećanje, jer, moj prvi roman je zapravo moj ( i njegov) život. I ne samo to. Naslov romana su njegove riječi koje su sudbonosno odredile moj život koji se slio u metaforu “kad zažmuriš niko te ne vidi”.

Dalje, sjećam se da sam u studenskim danima uređivala rubriku “POEZIJA” – dodatak “Univerzitetske riječi”, bila član mladih pjesnika i ušla u zbirku poezije “38 pjesnika – poezija studenata Univerziteta “Veljko Vlahovič”, nekih osamdesetih godina.

Potom slijede zbirke “Pjesme”, “April” i “Iskrale se ptice”… No, sve to je bio moj put ka ovome što danas imam kao svoje stvaralaštvo. Mislim, prije svega, na pet, uskoro i šesti roman.

Tek sa proznim stvaranjem shvatam da sam “rođena da budem književnica” i da je pisanje moj život i moja misija na ovom svijetu.

Foto: Privatna arhiva

Kako vidite književnost u budućnosti?

Književnost mora imati život i budućnost. Nastupio je neki izazovan period za knjigu i  književnost kod nas.  Književnici su prepušteni sebi – snalaze se kada je u pitanju objavljivanje djela, promocije i publikovanje. 

Nema konkretnog programa ni plana koji bi zaštitio dobre stvaraoce. U nekim zemljama u svijetu određen broj primjeraka svakog objavljenog djela otkupljuje resorno ministarstvo, (daje novčanu nadoknadu), vrši publikaciju i medijski proprati. Kod nas se pisci snalaze, u granicama svojih mogućnosti, da odštampaju to što su napisali a nekada to i ne uspiju.  Vjerujem da upravo zbog toga ima vrijednih rukopisa koji čekaju da ugledaju svijetlo dana.

Kakav je uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?

Činjenica je da, mnoge opšteprihvačene društvene mreže vraćaju, prije svega, poeziju u žižu interesovanja i na dohvat čitaocima, što je svakako jedan od benefita svemoćnih novih tehnologija. U korak sa vremenom, proizvodi se virtuelna stvarnost, koja je mora se priznati, iskrena, čista i realnija od bilo koje druge koja nam se servira svakodnevno.

Posebno poezija u okrilju nove, virtuelne stvarnosti, obnavlja i utvrđuje staru sintagmu da je esencija književnosti. Neki, opet, društvene mreže smatraju velikim zlom, ne samo u književnosti, već i u drugim sferama života. Vjerujem da je istina na pola puta, tj negdje po sredini.

Da li su po vašem mišljenju književnici kod nas nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?

Ne bih rekla da su nevidljivi. Vidljivi su itekako, u smislu da je veliki broj književnih stvaraoca prisutan na našem nebu i da “imaju oči” za sve što se dešava i što boji našu stvarnost. 

A sa druge strane “nevidljivi” su pomalo za društvo u smislu da su prepušteni sebi, bez nekog sistematskog uvida, pomoći i promocije. 

Foto: Privatna arhiva

Smatrate li da ima dovoljno projekata koji bi podržali nove književnike kod nas?

Ako se pod projektima nazivaju klubovi književnika koji ih okupljaju i pored par priča za koje znam, smatram da smo jako tanki, da ne kažem siromašni, po tom pitanju. 

U čemu pronalazite inspiraciju za stvaranje? Koji proces prethodi pisanju kod Vas?

Moja inspiracija je život, ljudi, događaji…Svako moje djelo je autentična ispričana životna priča. Moji junaci su stvarni i njihove priče su samo malo romansirane. A pisanju prethodi želja i potreba da pomognem sebi, drugima, da olakšam situaciju, budem motivacija da neko promijeni svoj život, da inspirišem na dobro djelo, na neki iskorak, akciju…

Koje Vam je najdraže ostvarenje?

Ovo pitanje je kao ono za majku – Koje dijete ti je najdraže? Draga su mi sva moja, kako književna, tako i druga životna ostvarenja. Za mene je sam život ostvarenje, blagoslov i dar, putovanje ovom pozornicom, film u kome sam u glavnoj ulozi i čiji sam producent i režiser. Volim život, tako i svako svoje djelo. 

Koja istina se krije u Vašem opusu?

Istina da sam svjetlost Univerzuma, sveznajuća snaga i sveukupna ljubav, da je ljubav najveća snaga Univerzuma, da smo svi jedno i dio velikog životnog okeana, da “Nema te rane koja ne može da procvjeta i zamiriše i nema te patnje koja ne može zasijati kao biser!”

Foto: Privatna arhiva

Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini?

Koja vremena nisu bila teška? Kažu: “Teška vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju laka vremena. Isto tako – jaka vremena stvaraju slabe ljude, slabi ljudi stvaraju teška vremena.” Pisana riječ jeste i može biti i mač i melem, usud i odbrana u svim vremenima.

Foto: Privatna arhiva

Vaš savjet kao književnice bi glasio?

Nisam od onih koji daju savjete bilo kome, volim reći da podijelim mišljenje, sugerišem, predložim. U tom smislu, kao književnica svakom, posebno mladim ljudima, sugerišem da knjigu imaju kao svakodnevnog saputnika. Jer ako želite “uništiti kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.” 

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava

Komentari:

  1. Milankino pisanje jeste kao pitka voda uz koje se progutaju gorke pilule istinitih životnih priča. Priča za koje je ljudima lakše da vjeruju da su fikcija i da postoje samo u knjizi ili na filmu, daleko od stvarnog života. Ali nije tako. Realne su, a Milankino pisanje ih zaista čini podnošljivijim. Zašto je to tako znaju oni koji je poznaju lično: ima izuzetno ČISTU dušu koja filtrira prljavštinu realnosti! To već nije talenat, nego poseban DAR.

  2. Svaka njena knjiga, mene je takla. Nisam neko ko se posebno razume, ali znam šta mi se dopada, šta mi drži pažnju, a Milanka je jedna od osoba koje ljudima drže pažnju, privatno i knjigom. I dotiče u najdublje delove duše ❤️Čekam novu knjigu ljubavi ❤️

Ostavi komentar

(Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *)

Skip to content