Karijerni uspjeh: Samoostvareni ljudi ne potiskuju svoje potrebe

Piše: Milanka Ćorović Objavljeno: 17/03/2021

Piše: Sanja Maraš, psihološkinja

Svako je bar jednom u životu sebi postavio namjeru: “Želim biti uspješna osoba”. Ovu rečenicu svako je drugačije i nastavio. Želim biti uspješna osoba da bi me drugi više cijenili, jer ne želim nikada više osjetiti siromaštvo, jer ne želim zavisiti od nekoga, jer će to usrećiti mamu/tatu, jer se to od mene očekuje, da bih obezbijedila sigurnost, nezavisnost…

Porivi su različiti, kao i rezultati. Pokušaću kroz tekst demistifikovati pojam karijernog uspjeha, odgovoriti na pitanje šta on jeste, a šta nije, koju cijenu plaćamo, zašto uprkos trudu uspjeh izostaje. Ako polazimo od tvrdnje da je” čovjek biće neostvarenih želja”, tonemo u pesimizam, jer kao takav čovjek je osuđen na vječito nezadovoljstvo. Da bi se izbjegle ovakve pesimističko/nihilističke generalizacije, radije postavljam pitanja i tražim odgovore. Neostvarene želje potiču od neostvarenih potreba. Zato se ne treba baviti željama već potrebama. Odakle one izviru i na koji način se smjenjuju, najbolje je objasnio Abraham Maslov u svojoj “Hijerarhiji ljudskih motiva”, 50-ih godina prošlog vijeka. Njegova teorija je objeručke prihvaćena u korporativnom svijetu i bila je polazište za osnivanje sektora “Human resorces”.

Prema Maslovu, ljudi se rađaju sa porivom za samoostvarenje to jest da ostvare pune potencijale. To postižu postepeno, krećući se od nižih ka višim nivoima, što je simbolično predstavljeno piramidom. Na dnu piramide su biološke potrebe (glad, žeđ, san..). One su najprioritetnije jer obezbjeđuju preživljavanje. Potom slijedi potreba za sigurnošću. Kada je ova potreba zadovoljena, javljaju se socijalni motivatori – potreba da volimo i budemo voljeni. Ako čovjek ima zadovoljene fiziološke potrebe, osjeća se sigurno, voli i voljen je, on će težiti da postigne poziciju samopoštovanja i uvažavanja od strane drugih ljudi. To obično postiže gradeći uspješnu karijeru ili posjeduje neke visoko vrednovane kvalitete. Potom se motivacija usmjerava ka višim duhovnim i kognitivnim motivima, javlja se potreba za samospoznajom kroz proširenje svjesnosti.

Sledeći nivo pripada čovjekovim estetskim potrebama (kreativni potencijali). Na samom vrhu piramide, razvija motive koji su od opšteg značaja za društvenu zajednicu, postižući samoatuelizaciju.

Vrlo mali broj ljudi dođe do samog vrha piramide. Obično zapnu na nekom od nižih nivoa. Čovjek ne može težiti višim ciljevima ako nije zadovoljio potrebe na nižim nivoima. Ovo objašnjava statističke podatke da su ljudi iz niže statusnih sredina i porodica manje predodređeni za uspjeh. Ako su “gladni i žedni” manja je vjerovatnocća da će biti zainteresovani za svoj rast. Što je bogatije društvo, ono svojim pojedincima pruža bolje uslove za razvoj, a time i sšanse za uspjeh u karijeri. Dobri menadžeri su svjesni da zaposleni pored dobrih primanja žele da osjete poštovanje i uvažavanje. Oni vrlo dobro znaju da je zadovoljstvo zaposlenih prediktor produktivnosti i uspješnosti poslovanja.

Sa psihoanalitičkog stanovišta, uspješna osoba je srećna osoba. Mnogi su uspješni, ali nisu srećni. Onda teže većem obrazovanju, novcu, boljem autu, ali poenta je da se moraju vratiti na niže/preskočene nivoe, osvijestiti neispunjenu potrebu i zadovoljiti je. Često je to potreba da se voli i bude voljen, psihoanalitički rečeno “da bude viđen i prihvacćen u očima najbližih”. To je ujedno i korijen lošeg samopouzdanja koji se pokušava prekriti nadkompenzacijama kao što su dobar izgled, auto ili karijera. Problem je sšto ljudi ne žele da kopaju po svojim emotivnim ranama. Međutim, ako to ne urade, postaće biće neostvarenih želja, robujući istima kroz razne oblike zavisničkog ponašanja.

Neki ljudi se puno trude, a nikako da uspiju. Nikako da stanu na svoje noge i budu ekonomski nezavisni. Oni obično ne vjeruju da uspjeh zaslužuju. Razlog može biti identifikacija sa porodicnim statusom “mi smo porodica neuspješnih”, ali i pretjerana vezanost za roditelje, od kojih nisu dobili podršku niti potvrdu kompetencije jer bi to značilo njihovo napuštanje.

Uspješni ili, kako bi Abraham Maslov, rekao samoostvareni ljudi su oni koji su u stanju da zadovolje sve svoje potrebe, ne potiskujući ih. Danas ima puno žena koje jure karijeru, zanemarujući svoje emotivne potrebe (i svojih najbližih). Nazivaju to žrtvom zarad karijere. Međutim, ništa nam uspjeh ne znači, ako ga nemamo sa kim proslaviti. To je suštinska razlika između autentičnog uspjeha i onog koji to nije.

S druge strane, imamo žene koje su se previše dale porodici i zaustavile svoj razvoj. One to nazivaju žrtvom iz ljubavi. Nikada nije kasno da same nastave tamo gdje su stale, nastave obrazovanje, poboljšaju porodične i prijateljske veze, započnu mali biznis, rade na sebi ili imaju neki kreativni hobi. Ako nađemo mjesto na kojem stojimo srećni, iz tog mjesta možemo zaista i biti uspješni.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content