U vremenu kada su površnost i, uopšte, spoljašnost i privid mnogo bitnije pojedincu od onoga što zapravo jeste, izdvojila se pojava uniformisanosti, odnosno ukalupljenosti, kao vid pronalaženja svog mjesta pod suncem. Nevjerovatna je činjenica da, pored toliko ispričanih priča, napisanih knjiga, ispjevanih pjesama, izrečenih mudrosti, a sve na temu veličanja originalnosti i osobenosti ličnosti, većina ljudi bježi u formu kao vid zadovoljenja osjećaja pripadnosti nečemu, ili možda bojazni da se ne „ispadne iz kolosjeka“, što svakodnevno svi slušamo.
Na taj način su se formirali i društveni obrasci ponašanja žena, odnosno onoga što se od njih očekuje, a isto tako i muškaraca. Ipak, stvar je u tome što su muškarci zapravo ti koji i jednima i drugima određuju pravila po kojima će živjeti, utičući na taj način na oba pola tako da često nesvjesno, pa i svjesno, i jedni i drugi donose odluke sa kojima se suštinski i ne slažu, ali u želji da se bude dio mase, pripada određenoj formi, te odluke donose bez obzira na unutrašnja neslaganja.
Suštinski, svakome ko je iole rodno osvješćen jasno je da zbog navedenog najviše tereta podnosi ženski pol, ali se nikako ne može zanemariti činjenica da postoji dobar dio muške populacije koji, vođen nekim „pravilima“ premudrih glava čiji preinteligentni govori svakodnevno ,,iskaču iz frižidera“, jako trpi zbog svega toga. Postoji nekoliko bitnih činjenica koje govore u prilog ovome.
Muškarci skoro pa nemaju pravo na pokazivanje emocija. Koliko god bili zaštićeniji od dјevojčica kroz odrastanje, u smislu maženja od strane svojih majki, činjenica je da je većina očeva alergična na bilo kakvo pokazivanje emocija svojih sinova, osim što ih neki podstiču na agresiju u smislu toga da „niјеsi muškarac ako se ne pobiješ“. Koliko smo samo puta u svojoj okolini čuli „ti si muško, a muškarci ne plaču“, koliko god da se dijete, ili bilo koja druga osoba, povrijedilo ili na neki drugi način osjeća bol. Koliko je samo akumulirane agresije ostalo u dječačkim glavama jer ih je 1.000 puta boljelo a nijesu smjeli, ili htjeli, da plaču jer su, eto, muškarci i nemaju pravo da osjećaju ni da dato osjećanje izraze.
Muškarci u prosjeku imaju slabija postignuća u školama od svojih vršnjakinja. Kroz osnovno obrazovanje, često ćete čuti nevjerovatno „temeljne“ stavove da djevojčice treba da budu urednije, redovnije, marljivije i ne znam ti ni ja šta još „ije“….Niko od „tih“, čije tvrdnje imaju takvu intonaciju da vam je i više nego jasno da im ne možete nikad objasniti da stvari malo drugačije stoje, nikada nije obratio pažnju na individualnost djece sa kojom rade, na činjenicu da itekako ima urednih i marljivih dječaka, kao i buntovnih i živahnih djevojčica, ali da im startne pozicije koje im se daju izrazito umanjuju sazrijevanje, pogotovo dječacima. Ovo se dešava upravo zbog postavljanja suštinskih razlika između njih po pitanju mogućnosti, jednih i drugih, te tako imate situaciju da će djevojčica zbog svoje urednosti biti pohvaljena, dok će dječak biti izložen podsmjehu. Tako se dogodi da u srednjoj školi 90 % djevojčica ima uredne i pregledne sveske, dok isti procenat dječaka uglavnom ima samo jednu, i to za sve predmete. Ovo je samo jedan vid načina sazrijevanja i prihvatanja odgovornosti u životu, putem slabijeg sticanja radnih navika.
Muškarci su procentualno više žrtve kriminala (više su u zatvorima, više ginu u ratovima …). Hrabrost se može definisati prvenstveno kao ljudska osobina, ali je svakako i osjećaj pojedinca, koji ga navodi na određene postupke i akcije kroz život. Mnogo pogubno postaje kada se upravo taj osjećaj nametne kao imperativ za muški pol, pogotovo u situacijama kada potrebe za njim predstavljaju samo način za ostvarenje ciljeva opet nekih premudrih glava, koje nam masonski kroje svima sudbine, a da toga nijesmo ni svjesni. Tako imate situacije da se muškarci sistematski organizuju u grupe koje često imaju nacionalističke i šovinističke ideje i zbog kojih završavaju u zatvorima ili ginu, do onih u svakodnevnom životu gdje je nužno da, ako ste „pravi“ muškarac, imate puno pravo da započnete kavgu gdje god da se nađete, ako neko ne priča ili ne izgleda onako kako vam se dopada. Činjenica je da ove stvari zapravo nimalo nemaju veze s hrabrošću, više su vezane za onu akumuliranu agresiju s početka teksta, koja se očigledno negdje mora ispoljiti, organizovano ili individualno.
Nakon svega navedenog, nameće se logičan zaključak da je rodna neravnopravnost, i jednima i drugima mnogo više oduzela nego donjela. Zbog svih nametnutih „pravila“ ponašanja kojih se ljudski rod, iz neobjašnjivih razloga, grčevito drži, sustižu nas posledice sa kojima se svakodnevno suočavamo. Razlika u ljudima je, pak, ta da se jedan dio miri sa njima i prihvata ih, ali postoji, srećom, i onaj dio nas koji imamo dovoljno hrabrosti (ali prave), kao i instrumenata da se sa njima borimo.
