Kaća ĐURIČKOVIĆ: Protekla sedmica je vrvila od događaja na temu položaja žena

Piše: Objavljeno: 22/06/2021

Online konferencija, pod nazivom ,,Ravnopravnost u srcu uprave”, održana je 16.juna 2021., u organizaciji Kancelarije Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Tokom konferencije prezentovani su nalazi istraživanja o stavovima, percepcijama i praksama zaposlenih u javnoj upravi o rodnoj ravnopravnosti.

Konferenciji su prisustvovale stručnjakinje i stručnjaci koji su diskutovali o dosadašnjim iskustvima i praksama kada je u pitanju rodna ravnopravnost u radu javne uprave.

Kaća Đuričković, programska menadžerka u UNDP-u , kako je navela, aktivno je bila uključena u tri događaja: na regionalnoj konferenciji ODIHR-a na kojoj je govorila o nasilju nad ženama u politici, potom na konferenciji UNDP-a o rodnoj ravnopravnosti u javnoj upravi, i konferenciji UMHCG – a, na kojoj su se učesnice podsjetile koliko su žene s invaliditetom NEVIDLJIVE da ih čak ni u bazičnoj statistici nema, a projekti podrške namjenjeni ovoj populaciji jedva da i postoje.

Ona je na svom Facebook profilu dala osvrt sa održane konferencije, koji prenosimo u cjelosti:

,,Sva tri događaja povezuje ista poruka – živimo retrogradne procese koji predstavljaju direktnu opasnost od narušavanja emancipatorskih dostignuća. Prava žena su postala dio opšte „buke“, što obeshrabruje jer „što je potok plići, više buke pravi“.
Danas, više niko ne može reći da „tema žena“ nije prisutna u javnom diskursu, ALI, retrogradno vrijeme učini svoje, pa i same žene postaju skretničarke feminističke ideje i službenice patrijarhata, a evo i kako:

ZAMJENA TEZA

Retrogradno vrijeme pojam „žena“ najčešće zamjenjuje sa pojmom „majka“ i preko noći ključne teze i inicijative o pravima žena okreću se dominantno ka majčinstvu. Političke agende utvrđuju materinstvo kao prioritetnu temu, vraćaju fokus dominantno na teme u vezi sa djecom ili majčinstvom. Obavezujuće zakonske norme za prava žena sve više smjenjuju one opcione, neobavezujuće, deklarativne. Ovim emancipatorski proces dobija novu (staru) političku definiciju koju nameće neumoljivi poredak patrijarhata, dok brojne političarke karakteriše pristajanje, a druge sve ostrašćenije dokazivanje vjernog sljedbeništva u brisanju socio-kulturnog prostora na kom počivaju ljudska prava, pa i ona njihova – ženska. Ujedno nasilje nad ženama u politici uzima sve više maha, kao izraz repatrijarhalizacije u kojoj se rodne uloge moraju znati.

„POŠTOVANJE“

Krize uvijek pojačavaju autoritete, režime, pa i one patrijarhalne rodne režime. A patrijarhat uvijek ženama naglasi odrednicu pripadanja – nečija žena, nečija majka, nečija… Biti „nečija“ ženama je kao legitimacija. Kao nečija – ona postaje vidljiva. Patrijarhat znači red, a red zahtijeva poslušnost (pristajanje) pred poretkom „bratstva i očinstva“, dok je ćutanje ženama prosto zadato. Tako, bilo koja ženska pobuna, ženski zahtjevi – iritantni su, izazivaju bijes, nasilje. Zato patrijarhat ima tačnu mjeru za „poštovanu ženu“. Ta zna red. Ne talasa. Ne traži, razumije i opravdava. Nečija je. Jer ako nije „nečija“, onda je „svačija“, a za to opet ima i mjera i naziv… LGBT zajednica u patrijarhatu ne zaslužuje ni pomen, a kamoli bilo kakvo poštovanje.

DIHOTOMIJA

Kad krene točak retrogradnosti najbolje se snaga patrijarhata oslikava u prepjevanoj misli da – ćud je feministička smiješna rabota! Ovo je izvrsno vrijeme da se skrene pažnja na ukrasni feminizam, lišen svakog značaja i transformativne moći, dakle lišen suštinskog otpora retrogradnostima. Kao što je Simone de Beauvoir rekla: “Tlačitelj ne bi bio tako snažan da nema saučesnike među potlačenima.

Ukrasni “feministi/kinje” lako se upuste u izdaju. Uz feminizam je lako biti drugačiji, vidljiviji u javnosti, a i naplativo je. Takve feministe ćete prepoznati po puno lične samopromocije, po servilnosti nekom centru moći, toleranciji repatrijarhalizacije, po ćutanju i selektivnom ćutanju, po vrlo brzom prijekoru drugih žena. Jedan autoritet zamijeni se drugim, jer su kognitivne sljedbeničke matrice ostale iste. Sve je svedeno na ličnu korist….

Sa druge strane, autentični feministički otpor nekako subverzivno najviše raste u vrijeme krize, buja na akumuliranom iskustvu, znanju i osjećaju komemorativne solidarnosti. Otpor jača zbog prepoznavanja traume patrijarhalnog normiranja, koji je istovjetan matricama prisilnog normiranja nacionalnih kolonija koje se prepoznaje u cijelom regionu. Zato taj autentični feminizam s lakoćom detektuje patrijarhat, dekonstruiše konzervativizam, instinktivno preispituje autoritete, govori kad drugi zaćute, pruža otpor mržnji, ne podnosi nepravdu.

Ovaj feminizam je civilizacijsko, a ne lično dobro. Podrazumijeva sve rodne identitete, ne odustaje niti od jednog jedinog ljudskog bića. Dihotomiju feminizma sasvim slučajno dijagnostifikovao je jedan sarkastični performans bogougodnih žena, koje su neobično uzbudile i one ukroćene, i one otupjele, i one angažovane javnosti te pozicionirale feminizam na jedan novi nivo. I kao što bi rekla Simone “novina podstiče nadu” pa da vidimo kuda ova novina ide”, zaključila je Đuričković.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content