Ilma Karađuzović rođena je 1992. godine u Baru, u porodici turskog porijekla, u kojoj se i dan danas govori jezik osmanlijskih turaka, dok je njena majka Albanka, od koje je i naučila albanski jezik.
Majka je jednog dječaka, a ljubav prema pisanju je krunisana njenim prvijencem – knjigom ,,Mama, sada razumijem”. Posljednjih deset godina živi i radi u Podgorici.
Sa Ilmom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Ljubav prema knjigama je neodvojivi dio mog života. Knjige su oduvijek moji prijatelji i saveznici, način da pobjegnem i razlog da ostanem. Uz knjige se leti i one mi unose mir, pružaju mi odgovore i čine me življom. “Dio sam svake knjige koju sam pročitao. “
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Moja pjesnička/književna priča je počela još u srednjoj školi, kada su se neki moji tekstovi i pjesme počeli objavljivati u određenim novinama i zbirkama. Oduvijek sam voljela da pišem i jako sam srećna kad god to uspije da stigne do ljudi.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Prvo moja porodica, iako je to možda malo pretenciozno nazivati sopstvenim uspjehom. Ponosna sam na dom, život i uspomene koje stvaram sa svojim suprugom i sinom. Nakom toga moj veliki uspjeh je izdavanje knjige ” Mama, sada razumijem ” i tiraž rasprodat u samo devet dana. Ispunila sam svoj san da moja knjiga krasi police knjižara i biblioteka.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Bez obzira što određene teme imaju bolju prolaznost kod publike, možda je malo sebično i reći, ali ja uvijek pišem za svoju dušu. Da zarobim vrijeme, da upamtim, da ulovim trenutke čiste sreće, da nekome pokažem koliko ga volim …
Kada ljudi osjete iskrenost i da ne pišete nešto samo da bi se njima svidjeli – pronađu se u vašim tekstovima i osjete ih na pravi način.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Ne znam da li baš postoje tri pravila, ali jedno od njih bi sigurno moglo biti da se ne ograničavamo pravilima previše. Za mene je pisanje sloboda.
Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled, i koliko je on važan za vašu profesiju?
Kad se osvrnemo oko sebe – sve se svelo na fizički izgled. U takvom dobu živimo. Serviraju nam se savršena lica, savršena tijela, savršeni životi.
Što se izgleda tiče, ubjeđena sam u ono da je to kako čovjek izgleda zapravo odraz njegove unutrašnjosti. Kad god sam srećna – lijepa sam. Sreća je po meni najbolji ” filter “.
Kako ste zadovoljni učešćem u trojezičnoj zbirci “Pjesnička svitanja”?
Drago mi je što sam bila dio ovog projekta, naročito jer nisam računala da će u ovom periodu pored tekstova i priča koje pišem i dio moje poezija naći svoje mjesto. Dugo je vremena prošlo od mojih posljednjih objavljivanih pjesama i uvijek sam ih pisala na društvenim mrežama za svoju dušu. I zato mi je baš drago da je i taj dio moje duše pronašao svoje mjesto među nekim projektima.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Jako je teško uspjeti kao pisac na našim prostorima. Izdavačka industrija je prilično surova i krajnje nezainteresovana za nove pisce. Sve morate sami, da oformite publiku, stignete do tržišta, predstavite svoju knjigu, komunicirate sa ljudima … Na kraju, najlakše je izdati knjigu. Sve što dolazi posle – to je na vama i zahtijeva mnogo rada i truda.
Da li po Vašem mišljenju poezija moze da osvijetli mračna vremena u kojima trenutno živimo?
Pisana riječ uvijek može da razvedri život. Makar je meni uvijek uspijevala. Zahvaljujući njoj mogu da živim u još hiljadu života, hiljadu drugih stvarnosti, mogu da odem gdje god želim, a da se sa mjesta ne pomaknem. Knjige su moji najdraži prijatelji i saveznici.
Kako vam se čini književna scena u regionu?
Književna scena u regionu je sjajna. Ima mnogo kvalitetnih pisaca i spisateljica na našim prostorima. Treba im dati šansu i malo ih ” jače ” gurati u svijet. Kad kažem svijet, mislim među publiku, ljude, medije. Vrijednosti se jesu nažalost malo poremetile i prosto je tužno ko je i na kakav način ,,poznat” danas, ali prave oči će nas uvijek vidjeti i prepoznati. Na nama je samo da se osvrnemo ka svim tim ljudima koji nas vide i doživljavaju na pravi način.
Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio?
Ne odustajati. Od snova, od želja, od mašte, od planova. Sve to jednom dođe na svoje.
