Sanela Ramadanović Softić, rođena je 1981. godine u Beranama, gdje je završila osnovnu školu, kao i srednju medicinsku školu „Dr Branko Zogović“. Pisanjem poezije se bavi još od srednje škole. Više je aktivna zadnjih par godina. Iza sebe ima dvije objavljene zbirke poezije, pod nazivom „Šapat srca“ i „Putevi života“.
Sa Sanelom smo razgovarali o poeziji, pisanju, književnosti kao i o njenim utiscima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Često u društvu, kad mi vrijeme dozvoli.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Ljubav prema pisanoj riječi, kao i prema knjigama počela je još u osnovnoj školi..
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Veliki uspjesi – moje dvije zbirke poezije.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Volim kada pjesma ima rimu i kad ima dušu.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Mislim da je među prvim pravilima, da neko ko se stvarno razumije u pisanu riječ, ocijeni to i onako bez pristrasnosti kaže svoje mišljenje, kako bi to pisanje bilo korektno procijenjeno.
Potom da bude gramatički ispravno napisano i da stvori povezanost između pisca i čitaoca.
Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled, i koliko je on važan za vašu profesiju?
Kao i za svaku profesiju, važno je da osoba drži do sebe i do svog izgleda, prvo da je sama zadovoljna sobom, a i da se drugima dopadne.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”?
Jako sam zadovoljna i ovo je jedan lijep projekat, na kojem se zahvaljujem dami Editi Dautović, na samoj ideji i realizaciji istog. Ako bude nastavka, bilo bi mi zadovoljstvo biti dio tog tima.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Smatram bi trebalo da pisana riječ dobije malo više značaja i vrijednosti, da svi koji žele i vole pisanje dobiju neki vjetar u leđa od društva koje može i želi da pomogne.
Trenutno vladaju teška vremena. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte je neophodna da nam bar malo razvedri život. Da li po Vašem misljenju poezija to može da učini u ovom trenutku?
Nadam se da može. Učestvovanjem u mnogim grupama na društvenim mrežama, gdje se većinom piše na svom maternjem jeziku, shvatila sam da i pored svih tih prepreka, poezija je jezik koji svi razumiiju i uživaju čitajući objave svih članova.
U kojem trenutku je poezija postala dio Vašeg života?
Onog trenutka kad je prvi put izašla sa običnih papira i našla put do srca čitaoca.
Kako Vam se čini književna scena u regionu? Da li su po Vašem mišljenju pjesnici nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?
Moglo bi se reći i da jesu… Bilo bi lijepo da ima više književnih udruženja koja bi izašla u susret svima koji pišu, pogotovo mladim talentima, koji žele da se posvete pisanju i da u tome pronađu onaj dio sebe, koji ih pisanjem upotpunjuje.
Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio? Moj savjet svima koji pišu i vole pisanu riječ jeste da budu uporni, istrajni i kao kod svih drugoh želja, koje žele da ostvare – da ne odustaju, već da nastave da pišu i da uživaju u tome.
