Ženski i muški stav – percepcija suštine ili roda

Piše: Selma Hurić Objavljeno: 23/05/2019

Međusobno sukobljavanje stavova svakodnevna je pojava, od neformalnih razgovora do rasprava o bitnim profesionalnim i li političkim pitanjima. Koliko je izražavanje ličnog stava o nečemu relevantno za datu temu, često nije pitanje same suštine istog, pa čak ni činjenične zasnovanosti, koliko je, izgleda, bitno „ko“ je izrazio/la, dato mišljenje, odnosno da li je osoba muškog ili ženskog roda.

            Do navedene konstatacije došla sam iz više pozicija, kako posmatrača, tako i kao učesnice u razgovorima, raspravama…Ono što se primijeti kao prvo kada je ova tema u pitanju, jeste doza određene „ozbiljnosti“, u slušanju i načinu percipiranja, kada je u pitanju izlaganje sagovornika, odnosno, u prilično sličnoj mjeri, „neozbiljnosti“, ili bolje rečeno, „nebitnosti“ u istom, kada je u pitanju izlaganje sagovornice. Ovo, naglašavam, nije vidljivo na „prvu loptu“, često se stiče utisak da je situacija čak i suprotna. Iz tog razloga ću navesti nekoliko situacija koje idu u prilog navedenoj konstataciji.

            Prvi i najčešći slučaj, čiji sam često i sama akter, jeste rasprava o određenim temama koje su vezane za feminizam ili pitanja rodne ravnopravnosti. Koliko god ženska osoba argumentovano pristupi datim temama, često nailazi na „zid“, o koji se sve izložene informacijue, uglavnom, odbijaju. Prvo, zbog osjetljivosti date teme, a drugo, zbog toga što se stiče utisak da sa povlačenjem bilo kojeg od navedenih pitanja, žene žele nešto što im „po društvenoj selekciji ne pripada“, te stoga tu nemaju šta ni da traže. Često nemaju priliku ni da izlaganje dovedu do kraja, jer je shvatanje slušaoca o datoj temi, u najmanju ruku, besmisleno.

            Drugi slučaj odnosi se na političke stavove, kao i mišljenja o pojedinim društvenim pitanjima. Kada slušamo izlaganje pojedinih političarki na televiziji, ili putem bilo kojeg medija, stiče se utisak o sigurnosti stava koji se zastupa. Međutim, kada su u pitanju svakodnevni razgovori neformalnog karaktera, ono što je činjenično stanje ja da stavovi žena, uglvnom ne budu ozbiljno percipirani i shvaćeni, izključivo zato što su ih one izgovorile. Nekoliko puta sam i bila svjedok situacije da je žena, iz razloga što muškarac koji je učestvovao u raspravi s njom (u pojedinim prilikama i partner), nije mogao adekvatno da joj se suprostavi jer nije imao argumente, zanijemela pred jednom glasnom i neopozivom riječju:“Ćuti!“.

            Treći slučaj odnosi se na muško-ženske relacije koje vladaju u osnovnoj ćeliji društva – porodici. Koliko god stavovi majki po pitanju bračnih odnosa, vaspitanja djece i svega onoga što porodica sa sobom nosi, bili ispravni i u skladu sa moralnim i društvenim kodeksima, često su odluke o njima prepuštene upravo očevima. Na majke se, uglavnom, prebacuje onaj fizički dio posla koji porodica sa sobom nosi, što je često slučaj i sa ženskom djecom. Od malena im se izražavanje sopstvenog mišljenja i stava predstavlja kao nešto što je isključivo muško pitanje, a njihove uloge brižnih majki i poslušnih žena kao jedine relevantne.

            Koliko će ovakvi slučajevi ostati većina sa kojom se svakodnevno susrećemo, zavisi isključivo od našeg daljeg razvoja i evoluiranja u društvenom smislu. Da li smo, i koliko, spremni da se otvorimo da stavove bilo koga prihvatamo ili ne, isključivo u odnosu na njihovu relevantnost ili irelevantnost, a ne u odnosu na to da li su rečeni od strane osobe muškog ili ženskog pola, zavisi sključivo od nas samih.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content