U borbi za pravilnu društvenu selekciju, kako u rodnom kontekstu, tako i u bilo kojem drugom, često mi se dogodi situacija, pred kojom se sva borba čini uzaludna. To, zapravo, i nije situacija, već indikator nečega što se konstantno dešava, ali se, eto, tek s vremena na vrijeme ogoli i prikaže takvim kakvim jeste.
Nikada nisam voljela da čujem da su, za stanje rodne neravnopravnosti, i svih onih, brutalnih i manje brutalnih, posledica koje ono nosi, krive žene. Oduvjek sam vjerovala da, pozicija kojoj težimo, nije nešto za šta se borimo „istim oružjem“, da smo hendikepirane po mnogo osnova u odnosu na muškarce. Mnogo kolumni sam na ovu temu napisala, u mnogo rasprava na ovu temu učestvovala, neke sama potencirala, u nekima, izazvana raznim vrstama napada, branila dostojanstvo, sebe ili određene grupacije žena. Ipak, dešavalo se da me neke od njih, u određenim grupacijama čak i većina, baš u momentima dok to radim, gledaju malo „ispod oka“. Neke sa čuđenjem, neke sa podsmijehom, a neke čak i sa sažaljenjem. O da, to itekako jesu, nažalost, one žene koje pristaju da budu na nižem položaju u odnosu na muškarce i koje, iz nekih neobjašnjivih, ali nevjerovatno čvrstih ubeđenja, prihvataju takvo stanje kao prirodno i normalno.
Primijetila sam nekoliko tipova ovakvih žena. Iako generalizaciji ne pribjegavam kada je u pitanju ljudski rod, ova se, prosto, nametnula sama. Izazvana, vjerovatno, mojom upornošću da uvijek, u svakoj situaciji, branim dostojanstvo žena, koliko god me to koštalo. A koštalo me je.
Zadovoljne. Definitivno, moj omiljeni tip, zato sam i krenula od njih. To su one koje svuda i u svakoj prilici, demonstriraju svoju sreću i zadovoljstvo, od društvenih mreža, preko porodičnih ili sličnih okupljanja, zatim ispijanja kafa dok se djeca bacakaju po igraonicama, društvenih dešavanja i sl. Njihovi su muževi uvijek najpažljiviji, djeca besprekorna, ručak im nikad ne zagori a torta uvijek uspije, i naravno, nikada nisu osjetile da su „njihova prava ugrožena“ i nije im nikako jasno „za šta se te feministkinje pobogu bore“. Nakon bilo kakvog kontakta s ovakvim osobama, obično mi treba bar pola sata „fine tišine“, jer se u glavi prilično zadrži čudna „galama“ koja iz njih, prosto, izbija.
Mučenice. Ovaj tip žena je sušta suprotnost, one se, uglavnom, konstantno žale na sve što ih je u životu zadesilo. Muž je konstantno odsutan, ili psihički ili fizički, djeca ne slušaju, svekrva, zaova ili neka jetrva stalno nešto zvocaju, posao dozlogrdio, komšiluk ogovara…Ipak, ono što mi je kod ovih žena fascinantno je nevjerovatna izdržljivost da sve ovo godinama podnose, svaki dan o tome pričaju, a da se nikada, ali baš nikada, ne pomjere sa tačke na kojoj su. Za njih je borba sinonim za strah, kako u svom bližem, tako i u daljem okruženju, te na feministkinje često gledaju kao na potencijalnu opasnost, čija borba za krajnji rezultat ima izlazak iz zone komfora. Potpuno nelogično, jer taj „komfor“, zapravo, i ne postoji, a pogotovo ne u situaciji u kojoj se one nalaze.
Old school (stara škola). One koje za svaku situaciju imaju savjet (koji im uglavnom niko ne traži), ili riješenje (često problema koji prvo same naprave). Pored „zadovoljnih“, ove su u društvu najglasnije, upadaju u riječ svima, odgovaraju same sebi na pitanja, nemaju sluha za bilo šta što neko drugi kaže, i razgovor s njima se često svodi na monolog (njihov). O današnjim ženama često misle da su se previše okuražile, da je nekad bilo mnogo bolje nego sad jer se znalo đe je čije mjesto, da hoće da se „ravnaju“ sa muškarcima, da im je bolje bilo dok su u rukama držale varjaču nego knjigu, i, što mi je najstrašnije ali i najtužnije, da mnoge ne mogu da dođu do pameti dok ne dobiju „šakom“. Ovakvo žalosno shvatanje tumačim mogućnošću da su i same tako „učene pameti“, te da su taj način prihvatile kao efektan jer im je to, na silu, nametnuto kao ispravno.
Kvazi feministkinje. Žene koje, definitivno, spadaju u grupu „najopasnijih“. To su one koje se, prividno, bore za ženska prava, i uglavnom se nalaze na nekim važnim društvenim pozicijama, do kojih su, obično, došle političkim putem. Rodna ravnopravnost je njihov domen onoliko koliko njihovim partijskim kolegama odgovara, i to je surova istina zbog koje je, nažalost, još uvijek nedostižan cilj. O tome moraju da govore, prvenstveno, zbog međunarodnih odnosa i interesa koji iz njih proizilaze, nikako iz realnih pobuda. Ipak, one su u prvim redovima kada je ova borba u pitanju, i to je razlog zbog kojeg se ona i dalje vodi sa umanjenim kapactetima. Često i zbog saradnje sa „protivnikom“.
Ono što je najtužnije u ovoj priči, je da svaka od ovih žena, kojem god tipu da pripadaju, sigurno na svojoj koži osjeti rodnu neravnopravnost, bar u nekom od segmenata svog života, a često i u više njih. To saznanje me još više rastužuje, a nerijetko i razbijesni.
Borba za ljudska (ženska) prava, itekako ima smisla. Ima, zbog svih onih žena koje rade u Sigurnim ženskim kućama, SOS službama, zbog policajki koje su blagonaklone prema ženama koje se privode u policijske stanice i štite ih, zbog socijalnih radnica koje saosjećaju sa žrtvama porodičnog nasilja i bave se njima, bez da ih „proslijeđuju dalje“. Ima, zbog preduzetnica koje se, pored mukotrpnog svakodnevnog rada, bore i za pozicije drugih preduzetnica, zbog poslovnih žena koje ne pristaju na to da svojim muškim kolegama kuvaju kafe, već se bave svojim pozicijama na poslu koji obavljaju, zbog šefica koje omogućavaju zaposlenim majkama ili ženama koje se brinu o bolesnima, fleksibilno radno vrijeme. Ima, zbog mojih koleginica koje pišu za portal i njima sličnih, zbog Udruženja i Mreža žena širom svijeta, zbog ideje da je ženska solidarnost ključ uspješne borbe. Ima, možda, i zbog nade da će se žene koje sam opisala u gornjem dijelu teksta, na neki način, probuditi, shvatiti, razumjeti, i „preći na drugu stranu“.
Na stranu, koja je, zapravo, njihova.
