Željko Jovović je crnogorski književnik, pjesnik, pisac, dramatičar, rođen krajem sedamdesetih u Podgorici. Autor je više knjiga poezije: ,,Vidici“ 1994, ,,Na krilima feniksa“ 1995., ,,Mandala“ 1997. ,,Apokrif podsvijesti“ 2000. ,,Neprofesionalno ponašanje“ 2000. ,,Replika“ 2012. ,,Snovište“ 2015. ,,Grad suicid“ 2017 „Mrtvi koraci“ 2019.
Objavio je romane: ,,Who“ 2001. ,,Snovi Meri Džejn“ 2003. ,,Nesanica“ 2007. ,,Snovi Meri Džejn“ (izmijenjeno i dopunjeno izdanje) 2013. Napisao je i dramu ,,On“ 1998. , koja je i scenski adaptirana. Radio drame: ,,On“ 1998. ,,On“, (drugo izmijenjeno izdanje) 1999.
Djela za poetski teatar: ,,Neprofesionalno ponašanje“ 2000. ,,Barouz“ 2000. ,,Čarls Bukovski“ izabrane pjesme 2001.
Poezija, proza i književna kritika Željka Jovovića zastupljena je u raznim časopisima, zbornicima, izborima naše savremene književnosti, panoramama… Poezija mu je prevođena na engleski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Sa Željkom smo za portal Preduzetnica.me razgovarali o njegovom književnom stvaranju, procesu pisanja, o tome kako vidi i u kojem pravcu će se kretati književnost u modernom dobu, te ima li simbioze između nauke i umjetnosti, uticaju društevnih mreža na književnost…
Knjiga i Vi ?
Družimo se dugo. Ko će tražiti boljeg prijatelja od onog kakav može biti knjiga? Sa strpljenjem da me sasluša, sa strpljenjem da mi dozvoli da budem objektivan u razmatranju bilo kakvog odnosa između pisca, čovjeka i knjige. Sve dozvoljava knjiga, ali samo u okviru poetskog, proznog i bilo kojeg drugog stvaralaštva. Tu je i drama jedinstvena. Odavno se družim sa knjigom. U nekim teškim situacijama u kojima sam se nalazio, knjiga mi je puno pomogla, na neki način mi dala volju da idem dalje. Prošlosti nema, sadašnjosti nema, samo nam ostaje budućnost i u budućnosti zajedno moj put ide sa knjigom.
Kada ste počeli da pišete?
Prilično davno sam počeo, iako ne mogu precizno odrediti period. Znam da sam oko 18-e godine počeo da razmišljam o tome kako da skupim tih nekih dvadesetak pjesama za koje sam smatrao da vrijede i objavim ih u jednom solidnom prvijencu, sa puno motiva, prvenstveno onih koji te tjeraju da istražuješ. Smatram da je pisana riječ blago do kojeg se teško dođe, a kad se i dođe, onda ne može da se od tog blaga pravi pisac vrati.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
Knjiga je radoznala koliko i sam pisac, to jeste koliko pisac istražuje –toliko istražuje i knjiga. Ona pokazuje šta neko radi ili govori. Malo je pored ostalog motivisano intuicijom i instiktom, radnja i govor su pobuđeni ponašanjem. Čovjek se ispoljava u određenom trenutku, ponašanje je kontradiktorno i to izaziva iznenađenja ili neočekivanosti. Značajne pozorišne i literarne vrijednosti, sve nam to knjiga daje i sve to mi dajemo knjizi. Kod mene ima puno od onoga što se misli da je rečeno, pa su pauze veoma značajne u sklopu dijaloga. Dakle, dosta toga nije eksteriorizovano, već ostaje u mentalnoj strukturi pa je ustanovljavanje samog značenja otežano. Ali to je samo nivo nekog prostora u kojem bitiše duh knjige i duh pisca. Naravno da imamo cijeli jedan niz krugova u kojima svaka knjiga i svaki pisac prave neku svoju različitu atmosferu i to je ono što ih čini prepoznatljivim ili…
Šta smatrate Vašim književnim uspjesima?
Zadovoljan sam sa onim što radim, bilo da je to proza ili poezija. Mnogi ljudi koji prate moj poetsko-književni rad su jedni od najvećih, kako književnih kritičara, tako i pisaca ili pjesnika. Istakao bih Vlatka Simonovića i pok. prof Sekulića. On je, spomenuo bih i to, Tomas u jednoj drami, koji je bio glavni i jedini lik… Tako da to su moji književni uspjesi. Književni uspjeh je takođe ako napišete i 20 knjiga ili jednu, pa sve te knjige podrže kompetentni ljudi, to je za mene veliki uspjeh.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate, bez obzira na trendove?
Nemam pravila po kojima bih pisao. Jedino i jednostavno pravilo po kojem bih pisao je sloboda pisane riječi. Tu su najviše uticali pisci ili generacije na čelu sa Barouzom i mnogim drugim, gdje su oni uzori drugima.
Ne znam gdje se fikcija obično usmjerava, ali se dobrovoljno „obraćam” čitavom području koje nazivamo „snovi”. Snovi su jako bitan motiv, od njih ne odstupam. Oni mogu napraviti čuda velika, i ako bi ulazili sada u tu priču, precizno da kažem šta je san, Barouz je rekao: „To je naporedno postavljanje riječi i slika.”
Postoji li neki poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete? Šta je po Vama najbitnije u tom procesu?
Ne postoje za mene neka određena pravila, jednostavno sjednem ispred računara i počnem da pišem. U jednom trenutku to bude automatsko pisanje, puno toga kasnije se i ukloni iz tog teksta. Emocionalna stabilnost je jako bitna iz ugla jer je neophodna za dobro pisanje. „Mogu da pišem dobro samo kada sam zaljubljen” – to kaže većina pisaca i pjesnika, ja to ne kažem za sebe.
Može se pisati kad god te ljudi ostave na miru i ne prekidaju te. Uglavnom pišem kad sam tužan, ali ipak se najbolje piše kad je čovjek zaljubljen. Ako je ovo nekome sve svejedno, onda tu više nema šta da se objašnjava.
Možete li nam reći nešto više o procesu koji prethodi Vašem pisanju ?
U posljednje vrijeme mnogo eksperimentišem sa knjigama, sa nalijepljenim isječcima. Pročitam u novinama nešto što me podsjeća na nešto što sam napisao ili ima veze sa nečim što pišem, isiječem sliku ili članak i nalijepim ih u knjigu sa isječcima, pored riječi iz moje knjige ili prošetam ulicom i iznenada vidim prizor iz moje knjige i fotografišem ga i stavim ga u knjigu sa ulijepljenim isječcima. Komplikovan proces- složićete se, ali generacija je odradila svoje, ne samo kod pisaca koji su bili aktivni u Bit generaciji ili renesansa San Francisko, kako su se ranije i nazivali.
Primjenjujem mnogo, ono što ja nazivam putovanje kroz vrijeme, usklađivanje onoga što sam fotografisao, recimo iz voza, sa onim o čemu sam mislio u to vrijeme o čemu sam čitao i pisao. Sve ovo da bih vidio koliko cjelovito mogu da se prenesem u tu vremensku distancu.
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Ako se dogodi da rano zavoliš život, isto koliko i rad, potreban je jak karakter da bi se odoljelo iskušenjima. Onda kad pisanje postane najveći porok i najveće uživanje jedino ga smrt može zaustaviti. Finansijska sigurnost je neophodna jer osobađa pisca od briga. Briga uništava sposobnost za pisanje. Slabo zdravlje je loše utoliko što stvara brige koje napadaju podsvijest i uništavaju elan.
U kojem trenutku je pisanje postalo dio Vašeg života?
Ja se zaista ne mogu sjetiti trenutka kad sam postao pisac, jer ne mogu da ,,želim da postanem pisac“, to dolazi samo od sebe. I to u jednom određenom vremenskom intervalu kod čovjeka se pokrene pa traje i traje. Onda ako je dobro prepozna se i dobro čuva i radi se na tome. Raditi oko jedne pjesme je kao oko nekog cvijeta koji vas opija mirisom ili bilo šta od onoga sto vas čini srećnim.
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju poezija i pisana riječ može to da učini?
Teško da književnost, pjesnik, književnik ili pisac može da osvijetli teška vremena. Najpoželjnije stanje u tom formatu vremena je u jednom smislu posebna upotreba riječi i slika, što može da vodi ćutanju. Dobro nam je poznato svima šta se dešava i kakve sve posljedice ostaju ako pisac sve više i više ćuti.
Citiraću velikog Barouza, gdje on kaže da „riječi, bar onako kako ih mi upotrebljavamo mogu da stoje na način koji naziva netjelesno iskustvo.“ Vrijeme je da počnemo da mislimo o tome, da se manemo tijela. Sa tijelom samo brige.
U kojem trenutku je književnost postala dio Vašeg života?
Onda kada sam pronašao ili došao do velikog Ezra Paunda. Bilo koji narativni pasus ili bilo koji pasus, recimo poetskih slika, je podložan velikom broju varijacija, od kojih svaka može da bude interesantna i vrijedna sa nekog svog aspekta. Ovdje dolazimo do onoga da nema pravila u književnosti.
Šta bi bio paradoks svakoga ko „radi” sa riječima i slikama- to je ono što pisac još uvijek čini, slikar takođe – umeci ustanovljavaju nove veze između slika i raspon vizija se prema tome širi.
Smatrate li da su pjesnici kod nas pomalo nevidljivi?
Jesu. Ovo je prvi put da budu ovoliko nevidljivi. Većina njih i nas, ne primjećuje šta se događa oko nas.
Kako vidite književnost u budućnosti?
Ovjde je bitno reći šta će se dogoditi sa neposrednim zapletom u literaturi, jer zaplet je uvijek imao određenu funkcju u režiji, na pozornici, ali nove tehnike kao što je umetak je obuhvatio mnogo više od ukupnog kapaciteta gledalaca.
On obogaćuje ukupno estetsko iskustvo i proširuje ga. Umeci su djelovi proznog teksta raznih umjetnika. Džojs, Šekspir, Rembo… Neki pisci o kojima se nije čulo. Kad počente da pravite umetke, izgubite trag. Žene naravno u tome mogu puno pomoći, fleskiblinije su i spretnije u toj fleskibilnosti, tako da su one jedan veoma bitan drugi stubac koji može pomoći da se sačuva književnost koliko god je to moguće.
Postoji li, po Vašem mišljenju, simbioza nauke i umjetnosti uopšte? Hoće li u tom dijelu doći do nekih većih promjena?
Za nekih 25 pa i 30 godina, mislim da će na prvom mjestu doći do spajanja umjetnosti sa naukom. Naučnici već proučavaju kreativni proces i mislim da će se zid između nauke i umjetnosti srušiti.
Nadam se da će naučnici postati literarno kreativniji, a pisci „naučniji”. I ne vidim razloga zašto se umjetnički svijet ne bi mogao približiti ili eventualno spojiti sa naukom. Pop art je potez u tom pravcu, još odavno. Zašto recimo ne bismo mogli da imamo oglase sa lijepim riječima i lijepim slikama? Primjećujem da se već neke veoma lijepe fotografije pojavljuju u reklamama za određena književna djela. Nauka će nam takođe otkriti kako se asocijativni blokovi stvarno formiraju.
Kakav je uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
Društvene mreže su nanijele veliko zlo, ne samo u književnosti, već i u drugim sferama života. Tamo imate svega i svačega, ali opet ljudi objavljuju i rijetko se može naći nešto zanimljivo, nešto što bi vrijedilo da se nađe u kućnoj biblioteci svakog pijednica. U suštini smatram da su društvene mreže ipak književnost odvele na pogrešnu stranu.
Koliko Vam nagrade znače?
Svaki pisac bi lagao ako bi rekao da mu književne nagrade ne daju podsticaj za dalji upješniji i kreativniji rad.
Vaši planovi za budući period? Imate li nas nečim posebno obradovati?
Da, naravno mogu vas obradovati novom knjigom koja treba da ide u štampu.
Možete li nam otkriti nešto o knjizi koja ide u štampu…. Recimo naziv, žanr ili nešto slično?
Da mogu, otkriću, mada, nije to nikakvo spektakularno otkriće. Kako jedan lijep život, pun ljubavi, emocija, podrške u bilo kom smislu može da se tragično završi. Ljubavni trougao nekoga vodi u smrt, nekoga u zatvor, i treću osobu iz tog trougla, takođe u smrt. Velike ljubavi ostaju u glavama skoro do samog kraja života onih koji su u toj priči. Ali, onog trenutka, kada se pojavi treća osoba, dolazimo do strašnog zaokreta… Radni naziv knjige je Šuplja kost. Izdavač CDNK, urednik Milorad Popović i Vlatko Simonović, recenzent knjige. U pitanju je psihološki triler, sa kraćim sentencama horora, imaginacije, mašte, ali i straha…
Vaš savjet kao književnika bi glasio?
Otvorite oči, registrujte šta se događa oko vas.
