U plejadi onih koji su svojom poezijom i stihovima, ali nadasve svojom skromnošću, izgradili neizbrisiv trag na prostoru Sandžaka, Crne Gore i šireg zapadnog Balkana, posebno mjesto zauzima Hamdija Kalač. Njegovo umeće prevođenja osjećanja života u stihove svjedoči o dubokim decenijama melanholije, borbi i skromnosti, koje su obilježile njegovu poetsku putanju.
Rijetke riječi koje dijeli s prijateljima i dugotrajne pauze u izdavanju knjiga svjedoče o tišini u kojoj Kalač gradi svoj svijet poezije. Između stihova Kalača odzvanja odjek Hajle i pejzaža koji ga okružuju, a njegov rad, koji premošćava vrijeme i prostor, neopravdano ostaje u sjenci.
Kao dobitnik nagrade „Zaim Azemović,“ Kalač ostavlja tragove đe se skromnost spaja sa umjetničkom snagom, osvajajući prostor ne glasnoćom nego suptilnošću i dubinom. Za mene Hamdija Kalač nije samo pjesnik Sandžaka; on je tiho svjetlo koje prosijava kroz tišinu planina, nosilac svjedočanstva o borbi u kojoj riječ postaje više od izraza – ona postaje zaklon i dom, iskra koja gori bez obzira na zaborav vremena, piše Božidar Proročić, književnik i publicista.
Pisati i stvarati kroz decenije koje su za njim predstavlja svjedočanstvo borbe i pobjeda, upornosti i unutrašnje snage, nepokolebljivog duha i sposobnosti da iz tame i tišine izvuče najiskrenije osjećaje i pretoči ih u stihove. To je priča o neumornom traganju za istinom, izražavanju najdubljih emotivnih stanja, suočavanju sa surovom realnošću, ali i o snazi da se sačuva nada, vrijednosti autentičnog života i postojana veza sa korijenima i zavičajem. Kalač nam svojim djelom pokazuje kako poezija može biti svijetlo u najmračnijim trenucima, vječna inspiracija koja živi iznad vremena i prostora.
STRUČAK DIMA
A. Fiji
Sa istekom šestog kruga
voljom Božjeg Provi
đenja
bi mi data na uzdarje
dûga meka nedodirna
da je gledam
da je imam
Anatemni
grabežljivci
iz oka mi otimaju
parče neba ozvjezdalog
Znam kudaće
znam šta mi je
da je predam
al je ne dam
Il do Pakla
il do Raja
odvode me puti neki
vidite li no
ćne tmine
kud je vode
te uhode
Iz ognjišta mojih sanja
izmigolji stručak dima
I dodirnu modro nebo
Još u meni vatra tinja
još me ima
još me ima.
Pjesma „Stručak dima” Hamdije Kalača oslikava bogat unutrašnji svijet autora, kroz igru simbola koji govore o borbi, vjeri i unutrašnjoj snazi. Početni stihovi, kroz motiv „šestog kruga,” asociraju na pojam životnog ciklusa, složenog puta ili čak iskušenja koje čovjek prolazi do trenutka susreta sa Božijim proviđenjem. „Dûga meka nedodirna,” koja mu je darovana, predstavlja unutrašnju ljepotu i svjetlost, nešto što je izvan opipljivog, ali izuzetno značajno. Ona je poput svjetlosti koja mu se nudi kao inspiracija i ideal, ali je prisutna kao podsjetnik da ono najvrijednije uvijek ostaje krhko i dragocjeno. Kontrast dolazi u nastavku, đe autor uvodi „anatemne grabežljivce” kao simbole spoljnih sila koje se nameću njegovom svijetu. Grabežljivci oduzimaju „parče neba ozvjezdalog,” čime dolazi do sukoba između čistoće njegovih ideala i grubosti stvarnosti koja želi da mu ta osjećanja i ljepotu ukrade. Ovo otimanje neba otkriva stalnu borbu između duha i svijeta koji ga ugrožava, čineći da autorova poezija dobije ton rezistencije i odlučnosti. Pjesnik potom izražava svjesnost o svom putu i izborima: „znam šta mi je da je predam, al je ne dam.” Ovđe se ogleda njegova čvrsta odlučnost da ne ustupi ono što je suštinski dio njegove duše. Bez obzira na neizvjesnost koja ga može odvesti ili u Raj ili u Pakao, on jasno bira da ne posustane. Puti koje slijedi nisu određeni, ali postaju pozornica na kojoj se odvija njegova unutrašnja borba s iskušenjima, uhode iz „noćne tmine” su stalna opasnost koja prati njegovu težnju ka višim ciljevima.
Kulminacija pjesme dolazi kroz sliku „stručka dima” koji se izdiže iz „ognjišta sanja” i dotiče „modro nebo.” Ovaj trenutak je simboličan prikaz snage ljudske duhovnosti i inspiracije da se uzdigne iznad prolaznih ograničenja. Dim, kao krhak, ali uzvišen element, predstavlja trenutak prosvjetljenja ili postizanja onog što je iznad svakodnevice. Modro nebo, sa svojom dubinom, označava cilj, a pjesnik kroz ovaj simbol pokazuje kako san i težnja ostavljaju trag, makar na trenutak, na beskonačnosti. Posljednji stihovi – „Još u meni vatra tinja, još me ima” – zrače istrajnošću i snagom duha. Čak i nakon svega, pjesnik naglašava da njegov unutrašnji plamen opstaje, tinja kao dokaz njegove postojanosti i dubokog uvjerenja u svrhu svog stvaralaštva. Vatra koja u njemu traje nije samo metafora inspiracije; ona je i znak da pjesnikova borba, vjera i nada ostaju živi i aktivni, čak i u svijetu punom izazova.
Pjesma „Stručak dima” oslikava Hamdiju Kalača kao pjesnika dubokih refleksija i neiscrpne duhovne energije. Kroz ovu pjesmu, on nam prenosi svijest o prolaznosti, neprestanoj borbi za očuvanje integriteta i ljepote unutrašnjeg života u svijetu prepunom iskušenja i prepreka. Njegovi stihovi otkrivaju autorovu želju da sačuva svoje „parče neba” i dostigne „modro nebo,” simboliku uzvišenih vrijednosti i nade koje ne želi da preda nikome. Kalač time uspješno ostvaruje poetski prostor u kojem prolaznost i trajnost postaju jedno, đe dim može da dotakne nebo, makar na trenutak, i đe vatra nastavlja da tinja, kao znak da poezija, iako nježna i prolazna, ima snagu da odoli zaboravu.
PRIČA
Pričaju priču o
Musinoj jami
O sudbini Musinoj
Priča jama
Niko ne priča
O svojoj
Stali pa se
ibrete
nad sudbinom
priče
O Musa
iz koje ćeš jame
izaći
O jamo
kojeg ćeš Musu
za sebe.
Pjesma „Priča” Hamdije Kalača predstavlja duboku refleksiju o ljudskoj sudbini, misteriji i cikličnosti priče koja se ponavlja kroz vrijeme. Autor kroz ovu kratku, ali slojevitu pjesmu koristi motiv „Musine jame” kao centralnu metaforu koja reflektuje univerzalnu ljudsku borbu, patnju, ali i cikličnost života i smrti. Jama ovdje postaje simbol nesagledivih dubina sudbine, mjesta zaborava i neizbježnih ponora iz kojih rijetko ko izlazi, ali koji uvijek čekaju nekog novog da ih ispuni. Početak pjesme, koji opisuje „priču o Musinoj jami,” sugeriše da su sudbine pojedinaca često predmet priče, ali ne uvijek i iskreno razumijevanja. Jama priča o Musi, ali niko ne čuje njenu sopstvenu priču. Već u prvih nekoliko stihova, Kalač vješto postavlja narativni ton koji propituje površnost ljudskog pristupa tragediji. On oslikava situaciju u kojoj ljudi pričaju o sudbini drugih, ali rijetko se suočavaju sa vlastitom. Jama, koja priča sudbinu Muse, postaje refleksija društva u kojem je lakše posmatrati tuđu bol nego razumjeti vlastite dubine.
Nastavak pjesme „Stali pa se ibrete nad sudbinom priče” naglašava neiskrenu znatiželju i pasivnu reakciju drugih. Riječ „ibrete” – bosanski izraz za čuđenje ili začuđenost – pokazuje koliko su ljudi fascinirani nečijim padom ili tragedijom a opet odsutni u sopstvenim promišljanjima. Na ovaj način, autor uvodi motiv nesrazmjernog interesovanja za tuđe priče, dok su sopstveni životi zanemareni. Ljudi zastaju pred tragedijom drugoga a ne prepoznaju da ih isti ponor čeka. Ova kontradikcija stvara osjećaj ironije i paradoksa – svi su fascinirani „pričom,” a niko ne preispituje šta bi to značilo za njih.
Pitanje „O Musa, iz koje ćeš jame izaći?” daje pjesmi skoro fatalistički ton. Musa, kao predstavnik pojedinca koji prolazi kroz iskušenja, postaje figura neprestanog traganja za izlazom, borbe za oslobađanjem iz jame. Ovo pitanje nagovještava neizvjesnost ljudskog postojanja i pitanje hoće li čovjek ikada izaći iz svojih ponora. Ujedno, ovdje je i naglašena ambivalencija sudbine – da li će Musa iz jame izaći ili će jama postati njegovo konačno mjesto, neizvjesno i nerazriješeno. U ovoj jednostavnoj slici, Kalač uspijeva da predstavi egzistencijalni nemir, strah od neizvjesnosti i nepobjedivosti sudbine. Završni stih „O jamo, kojeg ćeš Musu za sebe” u potpunosti zaokružuje pesimistički krug pjesme. Jama postaje živi entitet, nezasita sila koja čeka i traži novog „Musu” za sebe. Ovđe je ponor prikazan kao stalni ciklus koji traži nove žrtve, uvijek otvoren za nekoga ko će ga ispuniti. Ovaj stih daje pesimistički ton, implicirajući da je svaki Musa, svaki čovjek, samo privremeni stanovnik jame, da će neko drugi uvijek doći na njegovo mjesto. Jama je simbol kolektivne sudbine koja čeka svakoga, besprekidni ciklus u kojem se pojedinačne sudbine neprestano smjenjuju.
Kroz ovakvo razmatranje, Kalač otvara pitanja o prolaznosti, neizbježnosti ljudske sudbine, i načinu na koji se kolektivni strahovi i tragedije prikrivaju iza priča o tuđoj patnji. Njegovi stihovi izazivaju čitaoca da preispita sopstvenu perspektivu o životnim iskušenjima i da razmisli o ponorima koji čekaju svakoga. Autor kroz ovu pjesmu poziva na promišljanje i suočavanje sa sopstvenim „jamama,” koje su često ignorisane dok se posmatraju tuđe. Pjesma „Priča” predstavlja refleksiju ne samo o pojedinačnim sudbinama, već i o cikličnosti života i smrti. Jama je istovremeno metafora za prošlost i budućnost, za sudbinu koja će uvijek čekati svog „Musu.” Kroz ekonomičan i simboličan jezik, Kalač uspijeva da izrazi osjećaj bezizlaznosti, neprekidnog ponavljanja, i osamljene borbe pojedinca u svijetu koji je često neosjetljiv na istinske dubine ljudskog postojanja.
OČEV KAPUT STARI
Otac moj
od ranog osvita
oblači kaput od sigljavog sukna
kaput je star – u stotinu rita
i vrijeme u njemu
liči na suton.
Sve sam više nalik
vremenu očevog kaputa,
svici su u njemu
preko zime stanovali,
iz njega su ljeta duvala
brižnost za brdima
iznad zavičaja.
Kosači su pili vodu
sa mojih ruku
zbog žege prolazećih snjegova.
Otac je objesio kaput
i legao da odsanja
žudnju listanja.
Tinja tamna na ognjištu,
bestražine nebom se ocrtavaju,
klija zaborav između očiju.
Oblačim očev kaput
sa hiljadu rita,
ponavljaju se ljeta i ožednjeli kosači,
moja se djeca još igraju žmurke,
i sve više lica na misli
iz pocijepanog sigljavog kaputa.
Bože,
što mi dobro stoji
očev kaput stari.
Pjesma „Očev kaput stari” Hamdije Kalača nosi u sebi duboku simboliku, povezujući generacijsko nasljeđe i vječnu potragu za identitetom kroz jednostavan, ali snažan simbol očevog kaputa. Očev kaput od „sigljavog sukna” nije samo odjevni predmet; on je svjedočanstvo proživljenih godina, čuvar prošlosti i spona između sinovljeve sadašnjosti i očeve prošlosti. Kalač kroz ovaj predmet izražava težinu porodičnih veza i odgovornosti, kao i neumitni prolazak vremena, koje, poput kaputa s „hiljadu rita,” ostavlja tragove na svakome od nas. U uvodnim stihovima, otac od ranog jutra oblači taj stari kaput, čime se sugeriše težak rad i svakodnevna borba kroz koju prolazi. Kaput, koji ima „stotinu rita,” simbolizuje otpor prema vremenu, ali i krhkost sjećanja i spona koje se ne mogu lako obnoviti. U njemu vrijeme „liči na suton,” aludirajući na starenje, na sumrak života koji je prepušten sjećanju i prošlim danima. Sopstveni životi podrazumijevaju individualne sudbine, jedinstvene puteve svakog člana porodice, ali i sve ono što ih povezuje u zajedničkom nasljeđu. Očev kaput ovđe nije samo lična priča jednog sina; on je univerzalni simbol svih očevih života i generacija koje su prošle kroz slična iskustva, ponavljajući sudbinu u ciklusima. Sopstveni životi tako postaju nešto šire od individualnog, dio kolektivnog iskustva koji oblikuje identitet cijele zajednice.
Posebna pažnja je posvećena prirodnim elementima koji su prošli kroz očev kaput – „svici su u njemu preko zime stanovali, iz njega su ljeta duvala.” Ovim stihovima autor izražava suživot čovjeka sa prirodom, njegovu brigu i posvećenost svom zavičaju. Kaput je simbol brige „za brdima iznad zavičaja,” kao i života kroz koji su prošli mnogi kosci, ljudi čije su ruke bile kaljene radom i čija je žeđ utažena sa njegovih dlanova. U ovom prizoru, kaput postaje proširenje same prirode, sastavni dio tog ciklusa rada, proljeća i ljeta, koji se prenosi s generacije na generaciju. Zatim, otac ostavlja kaput i „leže da odsanja žudnju listanja,” slikovito opisujući trenutak kada život prelazi u sjećanje, u fazu mirovanja i opuštanja nakon proživljenih decenija. Kaput postaje relikvija koja sada prelazi na sina, nasljeđe koje više nije samo simbol rada već i nosilac porodične istorije i svih proživljenih trenutaka. Ognjište koje tinja i „bestražine koje se nebom ocrtavaju” podsjećaju na vatru prošlosti koja, iako tiha, ostaje vječno prisutna u sjećanjima.
Kada sin oblači očev kaput, on preuzima ne samo očevu ulogu, već i breme njegovog životnog iskustva. „Hiljadu rita” na kaputu simbolizuje sve ono kroz što je prošla porodica, sve radosti i tuge koje su obilježile živote predaka. Sin tako postaje „nalik vremenu očevog kaputa,” gotovo se spajajući sa prošlošću, dok njegovo potomstvo, „đeca koja se još igraju žmurke,” unosi novu nadu, mladu krv i energiju u priču koja traje generacijama. Kaput sa „hiljadu rita” više nije samo svjedočanstvo očevog života; on postaje lična ispovijest sina i priča o cijelom nizu sopstvenih života koji su se utkali u njegovu tkaninu. Posljednji stih, u kojem sin zaključuje sa „Bože, što mi dobro stoji očev kaput stari,” izražava ne samo ponos već i prihvatanje uloge u toj beskrajnoj liniji nasljeđa. Očev kaput, iako star i pohaban, predstavlja ponosno nasljeđe, izvor identiteta koji sin prepoznaje i cijeni. U njemu su sačuvani svi „sopstveni životi” prethodnika, svi trenuci brige, ljubavi i truda, i taj kaput sada postaje njegov, prenošen u nove životne priče i generacije koje dolaze. Kalačeva pjesma „Očev kaput stari” na taj način oslikava duboku emocionalnu vezu između prošlosti i sadašnjosti, između sjećanja i nasljeđa, đe jedan kaput postaje simbol cijelog niza života, nečeg mnogo većeg od individue. Autor uspijeva kroz ovaj motiv prikazati kako porodica i nasljeđe oblikuju svakoga od nas, kako smo svi mi dio tih „sopstvenih života” koji se prenose i grade naš identitet.
EPITAF ZA MENE
Noć
koju odavno sanjah
već je došla
i biće duga
i teška
kao riječi,
kao suze prijatelja
koje nijesam mogao imati.
Toliko
i ništa više –
lopata busenja sa Turijaka,
dva-tri kamička
sa Hajle,
tihtahte od smrče
iz Sarijača
i pregršt vode
sa Žednjače.
Toliko
i ništa više,
samo da mi
i grob liči
na muku,
na Zavičaj,
na Kalač.
Pjesma „Epitaf za mene” Hamdije Kalača nosi duboko ličnu refleksiju o prolaznosti, zavičaju i prihvatanju konačnosti života kroz simbole vezane za rodno tlo. Pjesnikova meditacija o smrti nije opterećena težnjom za monumentalnošću ili trajanjem, već iskazuje skromnost, jednostavnost i težnju da ostane povezan sa onim što je najautentičnije i najbliže njegovom identitetu – njegov zavičaj. Kalač koristi intimne simbole prirodnog okruženja svog kraja kako bi izrazio duboku povezanost sa zemljom, koja će, kada njegov život završi, ostati njegova jedina istinska domovina. Početak pjesme najavljuje „Noć koju odavno sanjah” – noć koja predstavlja smiraj i konačni odlazak. Autor ovdje koristi noć kao simbol smrti, tišine i kraja, ali istovremeno i dugo očekivanog trenutka, jer je smrt prikazana kao nešto što pjesnik intuitivno iščekuje i što je odavno predvidio. Ta noć je „duga i teška kao riječi, kao suze prijatelja koje nijesam mogao imati,” što otkriva autorovu svijest o emotivnim i društvenim usamljenostima koje su ga pratile kroz život. Njegov epitaf već od početka odiše mirenjem sa životnim gubicima i nedostacima, đe je svaka riječ stavljena sa promišljenom skromnošću.
U nastavku, pjesnik definiše ono što želi da ga okružuje u smrti: „lopata busenja sa Turijaka, dva-tri kamička sa Hajle, tihtahte od smrče iz Sarijača i pregršt vode sa Žednjače.” Ovi prirodni elementi, vezani za specifične geografske tačke njegovog zavičaja, nisu slučajni izbori – svaki nosi u sebi dio njegove prošlosti, djetinjstva, radosti i tuge proživljene na tom tlu. Busenje sa Turijaka, kamenčići sa Hajle i smrča iz Sarijača prikazuju autorov život kroz konkretne i simbolične predmete koji su urezani u sjećanje i dušu kao trajni dijelovi njegove ličnosti. Oni govore o njegovom zavičaju ne samo kao mjestu porijekla već i kao duhovnoj domovini.
U stihu „Toliko i ništa više” pjesnik jasno pokazuje svoju skromnost i jednostavnost, odbijajući sve što bi prelazilo ono što mu je zaista potrebno. On ne teži velikim spomenicima ni priznanjima; njegov epitaf je njegov zavičaj i ništa izvan toga mu nije potrebno. Ovđe se osjeća i njegova potreba za autentičnošću, za nečim što će ostati istinski dio njegove priče a ne narušen idejama i simbolima koji nisu njegovi. Njegov grob, po njegovoj želji, treba da liči na „muku, na Zavičaj, na Kalač,” što pokazuje da želi da počiva u skladu sa životom koji je proživio – jednostavan, posvećen i ukorijenjen u sopstvenoj zajednici. Kroz ovaj stih pjesnik izražava i ponos u svom porijeklu, đe se Kalač, kao prezime, predstavlja ne samo kao lična pripadnost, već i kao identitet. Njegov grob bi trebao biti ogledalo njegove duše i putanje, ličiti na njegove korijene i prenijeti trajnu povezanost sa zavičajem. Zavičaj ovdje nije samo njegov univerzum i njegov pojam, već predstavlja kolektivno sjećanje, zajednicu, prirodu i sve ono što mu je dalo identitet i oblikovalo ga. Pjesnik time priznaje da smrt, za njega, nije udaljavanje od života već povratak onome odakle je potekao.
Pjesma „Epitaf za mene” u svojoj jednostavnosti nosi duboko iskrenu poruku o vezanosti za domovinu, prihvatanju prolaznosti i značaju pripadnosti. Ona je odraz Kalačevog razumijevanja života kao ciklusa u kojem se svako na kraju vraća korijenima. Kroz skromne zahtjeve koje izražava, Kalač iznosi univerzalnu poruku: da su naše istinske vrijednosti vezane za tlo na kojem smo rođeni, za prirodu i jednostavnost koja se krije u svemu što smo doživjeli. Njegov epitaf, oblikovan skromnim prirodnim elementima, postaje simbol trajnosti duše koja, i u smrti, ostaje dio svijeta kojem pripada.
MOLBA
Aldemaru Ibrahimoviću
Nikako
od bronze bistu
da mi vajaš
metal je suviše
čvrst
i zvučan
hoću samo
vrata tame
kičicom svojom da mi izblistaš
Nikako
nipošto
vrijeme se katkad
poigra njima
(polome vjetrovi
bronzana zatišja)
molim te samo bojama
da me kroz vrata tame
ovako mrtvog
razlistaš
Tamu svijetlom
svjetlost bojom tamnom
oiviči
i samo jednim premazom
crne
sve ovo upriliči.
Pjesma „Molba” Hamdije Kalača posvećena slikaru Aldemaru Ibrahimoviću nosi duboku simboliku, đe autor kroz molbu za umjetničkim prikazom izražava složene osjećaje prema prolaznosti, memoriji i utisku koji želi ostaviti za sobom. Ova pjesma oslikava suptilnu, gotovo intimnu težnju pjesnika da kroz umjetnost sačuva svoju suštinu, ali ne kroz trajne i snažne materijale poput bronze, već kroz nešto efemernije i mekše – kroz boju i svjetlost, kroz suptilne nijanse koje mogu prenijeti dublje značenje njegove unutrašnje tame i svjetlosti. U uvodnim stihovima, pjesnik odbacuje ideju „bronze” kao materijala od kojeg bi se mogao izraditi njegov portret. Odbija bronzanu bistu kao previše čvrstu, rigidnu i glasnu, čime se već na početku otkriva njegova suštinska skromnost i nelagodnost prema trajnim, grandioznim prikazima. Kalač bronzu posmatra kao simbol rigidnosti, monumentalnosti, čak i buke koja nije u skladu s njegovim željama. On ne traži herojsku bistu ni čvrstu uspomenu; umjesto toga, želi da njegova unutrašnja složenost bude prikazana kroz svjetlost i tamu – kroz nešto što može da promijeni ton, što se može razložiti, što ima živost i dubinu.
Molba „hoću samo vrata tame kičicom svojom da mi izblistaš” nosi u sebi snažnu simboliku prolaznosti i introspektivne tame koja je karakteristična za njegove misli i osjećanja. Vrata tame nisu jednostavno mrak; ona su prelaz, neizvjesnost između ovog i onog svijeta, metafora trenutka kada život prelazi u sjećanje, a identitet se zadržava jedino kroz percepciju drugih. „Kičica” kao slikarov alat nasuprot bronzanim bistama predstavlja pjesnikovu želju za prikazom kroz meke linije i suptilne prelaze. On traži od slikara da u njegovoj tami vidi mogućnost svjetlosti, da u mrtvom, konačnom, vidi mogućnost razlistavanja – da njegov prelazak bude delikatan, prepun nijansi i razumijevanja za ono što mu je važno. U sljedećem dijelu pjesme, pjesnik ističe kako ni vrijeme ne može uvijek nadvladati prolaznost materijala, sugerišući da „vjetrovi lome bronzana zatišja.” Ovđe je bronza shvaćena ne samo kao materijal, već kao metafora za pokušaj stvaranja nečega trajnog i postojanog, ali koje, uprkos svojoj čvrstoći, ipak nije otporno na prolaznost. Vjetrovi, simbol vremena i promjena, ruše čak i ono što je naizgled postojano i čvrsto. Time se pjesnik osvrće na prirodu memorije i prolaznosti, ističući da trajnost nije u fizičkom, već u dubljem, duhovnom utisku koji može ostati kroz nježne poteze kičice, kroz boju i svjetlost.
Molba „molim te samo bojama da me kroz vrata tame ovako mrtvog razlistaš” izuzetno je intimna i dotiče samu srž Kalačevih misli o smrti i umjetničkoj memoriji. Riječ „razlistaš” naglašava njegovu težnju za osjećajem života čak i nakon smrti, za nekim oblikom proljetne obnove kroz sjećanje i percepciju. On ne želi hladnu bronzu; želi život kroz boje, kroz promjene i oscilacije svjetla i tame koje čine suštinu njegovog postojanja. Završni stihovi, đe traži da „tamu svijetlom, svjetlost bojom tamnom oiviči,” odražavaju njegovu viziju dualnosti i suštine umjetnosti. Pjesnik sugeriše da umjetnik treba uhvatiti dualnost svjetlosti i tame da kontrasti postanu dio cjeline koja predstavlja život u svim svojim aspektima, pa i u prolaznosti. „Samo jednim premazom crne sve ovo upriliči” dodatno pokazuje njegovu želju za jednostavnošću i za onim što nadilazi puko prisustvo – crna kao završni ton postaje simbol cjelovitosti i prihvatanja kraja.
Pjesma „Molba” pokazuje Kalačevu suštinsku želju da bude zapamćen ne kroz grube i vječne materijale, već kroz umjetnost koja može uhvatiti prolaznost, kroz nijanse i kontraste koje Aldemar Ibrahimović može prenijeti kroz kičicu. U ovoj molbi za jednim delikatnim slikarskim prikazom otkriva se njegov stav prema životu, smrti i načinu na koji umjetnost može zadržati ono najautentičnije u čovjeku – krhku harmoniju tame i svjetlosti, kao vječnu igru koja nadilazi materijalno i postaje dio onih koji se sjećaju.
Pjesme „Molba” i „Očev kaput stari” Hamdije Kalača spadaju među najsnažnije u njegovom opusu jer izražavaju duboku vezu s ličnim identitetom, zavičajem i prolaznošću. U „Molbi” autor se obraća slikaru, moleći ga da ga ne ovjekovječi hladnom bronzom, već bojama koje će izraziti suštinsku igru svjetlosti i tame – odraz njegove unutrašnje složenosti i prolazne prirode. S druge strane, u pjesmi „Očev kaput stari,” Kalač koristi kaput kao simbol generacijskog nasljeđa, veza sa ocem i zavičajem, kroz koji se prenosi sve što ga je oblikovalo. Ove pjesme povezuje emotivna dubina i simbolika kojima Kalač uspješno istražuje ljudsku prolaznost, pripadnost i težnju da se sačuva ono suštinsko, iskazano kroz umjetnost i nasljeđe.
Hamdija Kalač predstavlja pjesnika koji, uprkos svojoj izuzetnoj senzibilnosti i dubini, često ostajao u sjenci, zapostavljen u književnim krugovima i nepravedno zaboravljen. Kalač je primjer stvaraoca koji je uvijek bio daleko od javne pompe i velikih priznanja, radije birajući skromnost i tišinu, zbog čega su njegove riječi zaista odraz života provedenog u razmišljanju, radu i unutrašnjem miru. Kalač je stoga i simbol pjesnika u sjenci, koji uprkos nedostatku priznanja ostavlja neizbrisiv utisak na one koji se susretnu sa njegovim djelom. Njegova poezija, često zapostavljena, zapravo krije univerzalne istine, duboke misli i snažne slike koje pokazuju kako je tišina jednako vrijedna kao i glasni stihovi a skromnost kao trajni temelj postojanja. Kroz jednostavne motive – kaput, vrata tame, slike rodne prirode – Kalač je uspio prenijeti ono što ostaje najduže: miris zemlje, sjećanje na roditelje i osjećaj pripadnosti koji ga nikada nije napustio.
Iz biografije Hamdije Kalača izdvajam:
Hamdija Kalač rođen je 1946. godine u Kalačima kod Rožaja. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Prištini, na odsjeku za jugoslovensku književnost, i živi u Rožajama. Objavio je sljedeće knjige poezije: Nebo na raspeću (1972); Vrata tame (1993);Kako se prepoznati (1995); Đerdan od suhoga leda (1998). Kalač nije nepoznat autor na kulturnoj mapi Crne Gore. U njegovoj književnoj karijeri uočljiv je veliki vremenski razmak od objavljivanja prve knjige Nebo na raspeću (1972) do povratka u književnost knjigama Vrata tame (1993) i Đerdan od suhoga leda (1998). Uvršten je u više zbirki, antologija, panorama. Dobitnik je nagrade “Zaim Azemov”.
