Vida Ristić rođena je 1987. godine, u Mojkovcu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Profesorica je geografije po struci i trenutno je na magistarskim studijama na Filozofskom fakultetu – studijski program za geografiju, u Nikšiću, gdje živi i radi.
Profesionalno se bavi edukacijom djece i odraslih kroz edukativni centar “Timer & Co” čija je izvršna direktorica i vlasnica. Pisanjem se bavi iz ljubavi prema stvaralaštvu. Piše ljubavnu i poeziju za djecu. Objavila je nekoliko pjesama u zbornicima dječije i poezije za odrasle kao i u brojnim časopisima. U pripremi je zbirka ljubavne poezije. Pored toga, bavi se lekturom i korekturom. Članica je udruženja književnika i umjetnika “Zenit”. Piše naučne radove. Majka je dvoje djece.
Sa Vidom smo razgovarali o poeziji, pisanju, književnosti kao i o njenim utiscima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Odušak duši, jedna cjelina.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Inspiracija kod pjesnika javlja se nakon mnogobrojnih životnih, željenih i neželjenih sutacija, prekretnica, stranputica ili kod onih koji su gorko patili, strasno ljubili, silno voljeli, tako i moji prvi ozbiljniji pjesnički momenti javljaju se prije nekih pet godina, a prvi objavljen prozni rad je bio još u ranoj mladosti, 1993. godine.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Pored brojnih poslovnih, ličnih uspjeha, moj najveći uspjeh jeste, moje ostvarenje u ulozi majke. Ljubav majke prema djetetu je bezgranična, bezuslovna, bezrezervna, bezkompomisna, najveća i neopisiva, koja predstavlja poseban uspjeh, neuporediv sa svim ostalim koje dostignemo tokom životnog puta i trajanja.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Kako se u književnosti javljaju različiti pravci, stilovi u pisanju i sve više smo svjedoci moderne – savremene poezije, gdje se javlja određena ,,pjesnička sloboda” pretočena u stihove, ali mišljenja sam da je ključno za svaku pjesmu da sadrži čulnost, estetsku vrijednost, stilsku raznolikost, melodičnost i sve ono što će doprinijeti da ona bude jednom riječju svevremena, umjesto savremena, da šalje jednu snažnu poruku koja čitaoca neće ostaviti ravnodušnim.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Kada bi postojala pravila, onda se nameće pitanje gdje je pjesnička sloboda? Ako već moram izdvojiti tri osnovna pravila pisane riječi, to bi bila: autentičnost, svevremenost i snažna poruka na samom kraju svake pjesme.
Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled, i koliko je on važan za vašu profesiju?
U današnjem vremenu gdje su žene nametnule sebi mnogo obaveza, u poslovnom i svakom drugom smislu, gdje je feminizam sve više prisutan, i u želji da budu ravnopravne u odnosu na jači pol, a to podržavam samo u domenu dok god postoji granica realnog, dame zbog toga najčešće manje imaju vremena za sebe. S tim u vezi, smatram da je mnogo važnija unutrašnja ljepota svake ličnosti u odnosu na fizičku i treba je sačuvati koliko je god moguće nezavisno od svakodnevnih obaveza, u svakom trenutku i na svakom mjestu. Raditi na sebi, radi sebe, radi drugih i biti bolji, od izuzetnog značaja je nezavisno kojom se profesijom bavili.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”? Da li vam je ranije objavljivana poezija na nekom od ova dva jezika? Šta vas je posebno oduševilo u ovom projektu? Da li očekujete nastavak ili nešto slično? Da li bi se osvrnuli na nešto posebno kada je u pitanju ovaj projekat?
Trojezična zbirka ,,Pjesnička svitanja” je primjer na koji način bi trebalo naše društvo funkcionisati, naročito u našoj Crnoj Gori, a to je multietnički sklad, tj. multikulturalnost sa akcentom na promociju pravih vrijednosti, gdje svi imaju jednaka prava nezavisno od subjektivnog osjećaja pripadnosti. Ova zbirka je prava riznica iskrenih emocija, ljubavnih pjesama, elegičnih, svih onih gdje je oko 40 autora dalo svoj lični pečat, kroz stihove i samu poeziju.
U pjesmama dominira ljubav, prijateljstvo, zajedništvo i tradicija kao motiv. Naročito mi se dopalo što je zbirka poezije ,,Pjesnička svitanja”, pored našeg, prevedena na turski i albanski jezik i ovo je prvi put da je jedna od mojih pjesama prevedena na prethodno spomenute strane jezike. Pored afirmisanih pjesnika objavljene su pjesme i mladih neafirmisanih pjesnika i u tom pravcu bi trebalo nastaviti, u nekom narednom projektu koji bi se zasnivao na istim ili sličnim principima.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Kada govorimo o izdavaštvu smatram da bi više trebalo biti zastupljeno tradicionalno izdavaštvo u odnosu na samoizdavaštvo zbog same finansijske nemogućnosti neafirmisanih pisaca koji žele biti zastupljeni na tržištu i afirmisati se kao pisci i promocijom i podrškom dati im mogućnost da izađu na tržište.
Podrška resornog Ministarstva je svakako važna, ali značajno bi bilo kroz formalno obrazovanje, što je naročito uloga nastavnika, prepoznavati talente i podržati ih kako bi i oni najmlađi dobili prostor na književnoj i kulturnoj sceni Crne Gore, jer i:
,,Duša se liječi kada ste među djecom!” – rekao je Dostojevski.
Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio?
Pisanom riječju do duše čitalaca!
