Žurnal Rio de Žaneira, popularni brazilski dnevnik sa dugom tradicijom (izlazi od 1821. godine), objavio je
razgovor sa piscem i diplomatom Gojko Čelebićem. Dnevnik ga predstavlja kao jednog od najplodnijih pisaca na Balkanu, sa 80 knjiga, filmskih scenarija i drama i svjedoka političkih preokreta u Istočnoj Evropi.
Pod naslovom “U Rio je stigao ambasador disidentske književnosti Istočne Evrope”, dnevnik objavljuje vijesti o novoj antologiji brazilske poezije 1525-2025, koju Čelebić prevodi na srpski, uz svoj kritički aparat, kao i o prevodu njegove knjige Pisci jevrejskog Praga na portugalski.
S više od 80 napisanih knjiga, drama i scenarija, Gojko Čelebić, jedan od najplodnijih pisaca sa
Balkana, odabrao je Rio za dovršetak svoje pionirske antologije 500 godina brazilske poezije na
srpskom jeziku.
Razgovor vodio:
Olav Šrader
Kakav je bio osjećaj cenzure od strane komunističkog režima bivše Jugoslavije i odlazak
u mladosti kako biste nastavili svoju umjetničku karijeru?
Otišao sam iz Jugoslavije u kratkim hlačama i sandalama kako ne bih izazvao sumnju. Imao sam
22 godine i autostopirao sam do austrijske granice, koju sam prešao pješice. Dva dana kasnije
bio sam u Parizu, gdje sam gladovao i spavao na ulici ispred palate Matinjon nedjelju dana. Već
sam bio objavio svoju prvu knjigu, a svaki stih mojih pjesama pomno je pregledao cenzorski
aparat. Bilo bi ludost nastaviti književnost pod tim uslovima. Moj otac je brojio svoje posljednje
dane i bio je mučen na bezbroj načina; nije želio istu sudbinu za mene.
Uz umjetničku karijeru, imali ste i važnu paralelnu karijeru, zar ne?
Nakon pada komunizma imenovan sam za najmlađeg veleposlanika Jugoslavije, sa samo 38
godina. I predstavljao sam, kao ambasador ili otpravnik poslova, tri zemlje: Jugoslaviju, Srbiju i
Crnu Goru, i konačno Crnu Goru, nakon dramatičnih promjena u mojoj regiji. Služio sam kao
diplomat u deset zemalja, a među njima sam imao i kratko iskustva kao veleposlanik u Brazilu,
zemlji koju jako volim i poštujem. Bio sam i otpravnik poslova pri Ujedinjenim nacijama i
Svetoj Stolici, uz to što sam bio ministar kulture Crne Gore od 1993. do 1997. Danas osjećam da
sam zatvorio dugi ciklus. Na neki način, ponovno sam se povezao s tim 22-godišnjakom i
ponovno nosim kratke hlače i sandale dok anonimno putujem svijetom pišući svoje knjige i
scenarije.
Kako biste opisali svoj književni svijet?Svoj književni rad vidim kao operu, s mnogo glasova i scena najrazličitijih vrsta?
Izazov je bio prolazak kroz najrazličitije žanrove, u procesu koji je možda kulminirao mojim pseudonimom,
Ben Golosovker. Radim s poezijom, romanima, kratkim pričama, dramama i scenarijima za film
i televiziju, izražavajući se umjetnički kao da sam dirigent polifonije koja me ispunjava životom.
Takođe se bavim političkom kritikom i upravo sam objavio dva toma o povijesti disidentskog
pokreta tijekom komunističkog režima. Zalažem se za očuvanje kulturne baštine i sastavio sam
zbirku Književnost i pismenost od Crnojevića i Petrovića I-II s kratkim zapisma 128 sveštenika
iz Crne Gore između 15. i 18. stoljeća. Za to sam morao istražiti mnogo materijala na latinskom,
grčkom i crkvenoslavenskom jeziku (pozniji srpski), koji je u srednjem vijeku bio jedan od pet
svjetskih jezika.
Također ste poznati po svom eksperimentalizmu i kršenju konvencija. Koja je vaša
najnovija avantura u istraživanju novih formata?
Nedavno sam objavio knjigu pod nazivom Antologija gotske priče. U njoj se pojavljuju autori iz
zemalja poput Finske, Rusije, Mađarske, Njemačke, Islanda itd. Mračne i horor priče popraćene
su biografijom svakog od predstavljenih autora. Za slučajnog promatrača, to je samo još jedna
antologija. Ali, u stvari, to je esej o novom narativnom obliku budući da su svi autori, sa svojim
biografijama i pričama, u potpunosti izmišljeni i istovremeno izazivaju stvarnost svojim
prividnim postojanjem, svojom vjerodostojnošću koja kreira magiju opipljivog.
Nedavno je objavljena vaša prva knjiga prevedena na portugalski, Pisci jevrejskog Praga.
Kakvo je bilo to iskustvo?
Osjećao sam se kao neutralni agent koji konačno ulazi u dugi spor između kultura i nacija. Za
Njemce, ovi jevrejski pisci, koji su pisali na njemačkom, bili su izopšteni ili izravno
diskriminisani. Za Čehe su ovi krugovi jevrejskih pisaca smatrani crnim ovcama, integrisanim
ljudima koji su ujedno bili i stranci u vlastitoj zemlji. Na moje iznenađenje, zbog ovog
komplikovanog, traumatičnog i emocionalnog konteksta, shvatio sam da ni Njemci ni Česi nisu
otvorili kovčeg ovog golemog kulturnog blaga. Malo, urbano i kosmopolitsko društvo koje se
molilo na jidišu, mislilo na njemačkom i živjelo na češkom bilo je jedinstven fenomen u
svjetskoj književnosti. Autori poput Franza Kafke, Rajnera Rilkea ili Edmunda Huserla, osim
svoje individualne originalnosti, dijele i zajedničku kulturnu i društvenu pozadinu kojoj se,
nevjerovatno, nije posvećivala pažnja koju zaslužuje.
U Riju se družite sa bivšim ministrom kulture Brazila i ambasadorom, Žeronimom
Moskardom. O čemu pričate?
O brazilskoj književnosti i diplomatskom iskustvu, tom intrigantnom derivatu svjetske
literature.Trenutno prevodim i pišem antologiju brazilske poezije od 1525. do 2025., veliki
format od sedamsto stranica koja pokriva tih petsto godina brazilskoga genija. Odabrao sam
osamdeset i sedam pjesnika, napisao njihove biografije i proveo teorijsku studiju o djelima, sve
na mom materinjem jeziku, srpskom. Ali postoji i drugi projekt koji želim poduzeti, smješten u
Rio de Žaneiru, a to je drugi svezak Antologije evropskih gotskih priča koju sam ranije
spomenuo. Bit će u tom eksperimentalnom formatu, ali sada inspirisana univerzalnošću Rio de
Žaneira, antologijskog grada, koji pomaže u procesu stvaranja raznolikih likova i kontrasnih
priča. Takođe, punim baterije jer ću u junu osnovati festival svjetske književnosti i višejezičnih
pisaca, u Kotoru, u Crnoj Gori, pod imenom Geoliteratura.
