Danas, 27. februara 2025. godine, navršava se 32 godine od jednog od najmonstruoznijih ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije – otmice i brutalne likvidacije nevinih putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar, zločina koji je zauvijek ostavio krvavi trag na savjesti čovječanstva. Tog kobnog 27. februara 1993. godine, na željezničkoj stanici u Štrpcima, na granici Bosne i Hercegovine i Srbije, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom ozloglašenog ratnog zločinca Milana Lukića, izveli su iz voza 20 putnika – 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog neidentifikovanog muškarca i na najsvirepiji način ih pogubili. To nije bio samo zločin, to je bila hladnokrvna egzekucija nedužnih civila, čin etničkog čišćenja koji je zauvijek ostavio krvavi trag, piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista.
Oni nisu bili vojnici, nisu nosili uniforme, nisu držali oružje u rukama. Oni su bili obični ljudi, putnici u vozu koji je trebalo da ih odvede a koji ih je umjesto toga odveo u smrt. Oni su stradali samo zato što su nosili drugačija imena, što su pripadali drugoj vjeri, što nisu odgovarali zločinačkoj ideologiji velikosrpskog nacionalizma koja je u vihoru rata širila smrt, strah i progon. Njihovi glasovi, krici i vapaji nisu samo nestali u noći Štrpaca oni i danas odjekuju kroz mračne hodnike istorije, kroz vapaj porodica koje i dalje tragaju za pravdom, kroz bolnu tišinu koja obavija njihova imena u kamenim neispisanim mezarima i bolnih suza majki, supruga, đece…
Danas kada se śećamo nevinih žrtava Štrpaca śetimo se i odajemo počast svim nevinim žrtvama na svim stratištima na prostorima Zapadnog Balkana, đe su Bošnjaci i drugi nevini civili ubijani, protjerivani, zatvarani, mučeni i ponižavani. Danas se priśećamo svih njih, redom, od najmlađeg do najstarijeg, jer njihova imena ne smiju biti zaboravljena.
Ipak, zločin u Štrpcima ostaje zločin o kojem se još uvijek „krišom govori“, koji se u udžbenicima istorije ne pominje ili se prećutkuje, dok porodice žrtava i dalje pate pod teretom nepravde i emotivnog bola. Da li smo danas bliži istini nego te 1993. godine? Nismo. I nećemo ni biti sve dok se ratni zločinci i njihovi sljedbenici veličaju kao nacionalni heroji. Sve dok tamu i mrak velikosrpskog nacionalizma ne pobijedimo istinom, obrazovanjem i kolektivnim śećanjem. Sve dok u čitankama istorije ne budu ispisane i ove mučne, bolne stranice ne da bi sijale mržnju, već da bi bile vječita opomena budućim generacijama.
Noam Čomski je rekao: “Ima veoma malo ljudi koji će, kad se pogledaju u ogledalo, reći: Ovo osoba koju vidim je grozno čudovište. Umjesto toga, oni smisle neku konstrukciju koja opravdava sve što rade.”
A ja ću reći čudovišta su nosila imena: Milan Lukić, Nebojša Ranisavljević, Mićo Jovičić i drugi zlikovci koji su ruke okrvavili nedužnim životima. Da li će pravda ikada stići? Da li će se krvava stranica Štrpaca jednom zauvijek ispisati u sudskim presudama, u istorijskim knjigama, u kolektivnoj savjesti svih nas? Jer dokle god se zločinci ne nazovu pravim imenom, dokle god se njihove žrtve ne dobiju dostojanstveno mjesto u istoriji, dotle će Štrpci ostati ne samo simbol bola, već i simbol nepravde. Zato pamtimo. Zato ne zaboravljamo. Jer zaborav je drugo ubijanje nevinih žrtava. Zato naš dug nije samo u tome da pamtimo, već da govorimo, da śedočimo, da ne dozvolimo da ovaj i slični zločini ikada više budu prećutani. Naš zadatak je da istinu prenosimo budućim generacijama, jer ona nije teret – ona je obaveza, ona je posljednji glas ubijenih koji traži pravdu. Štrpci nisu samo “beznačajna” tačka na mapi, oni su rana na savjesti Balkana. A mi, građani Crne Gore, moramo biti svjesni da nijedna zemlja nije slobodna dok ne oslobodi istinu.
