Na današnji dan umro je Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. april 1910 — Beograd, 11. jul 1982), jugoslovenski, srpski i bosanskohercegovački pisac koji je stvarao u drugoj polovini 20. vijeka. Uvršten je u knjigu 100 najznamenitijih Srba.
Biografija
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radio je kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. godine bio postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Prve dvije godine rata živio je u Tuzli, gdje je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda.
Godine 1944. prešao je u Beograd, gdje je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živio je u Sarajevu i radio kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna-filma“,direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost“.
Godine 1971. je penzionisan i preselio se u januaru 1973. godine u Beograd. Tokom života dva puta se ženio, sa drugom suprugom je imao dvije kćerke. Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu, gdje je sahranjen u Aleji zaslužnih građana.
Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Priznanja i nagrade
Bio je biran za: predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije: NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Djela
Posle prve knjige, zbirke pripovijedaka Prva četa (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman Tišine (1961). Slijede knjige, zbirka pripovijedaka Tuđa zemlja (1962) i kratki poetski roman Magla i mjesečina (1965).
Derviš i smrt (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno djelo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat Šefkija bio je u rodnoj Tuzli uhapšen, osuđen na smrt i pokopan na nepoznatom mjestu, što je bio dodatni ako ne i glavni motiv za nastanak ovog romana.
Radnja romana zbiva se u 18. vijeku u nekom mjestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je djelo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovijednom tonu, monološki, s izvanrednim umjetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovjekove vječne upitanosti pred svijetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbježnih pratilaca ljudskog življenja.
Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je cijeli život bila vjerni pratilac, prijatelj i podrška.
Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.
Roman Tvrđava (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vijek. Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija“ zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost svijeta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrijednosti. Kao i prethodni roman, i Tvrđava je ispunjena vjerom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uvjerenja, civilizacija i ideologija.
Nakon romana Ostrvo (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slijede Djevojka crvene kose, Pisci, mišljenja i razgovori, Za i protiv Vuka, Krug i Sjećanja (1976). Ovo posljednje djelo je autobiografsko. U njemu Meša opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su uticale na njegov život i ostavile neizbrisiv trag.
Nacionalna pripadnost
U vezi sa svojim nacionalnim opredjeljenjem — srpstvom, Meša je jednom prilikom rekao: ,,Srbin je slavno biti ali i skupo. Mislio je na sve one muke i peripetije kroz koje je prošao, da bi ostao vjeran sebi i bio ono što jeste. Svoj cilj je formalno postigao tek 1972. godine, kada je njegov roman Derviš i smrt izašao u Beogradu u ediciji “Srpska književnost u 100 knjiga”.
U svojoj knjizi ,,Prijatelji” Dobrica Ćosić, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testimentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti iz 1976. Selimović piše:
„Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti, i sa mnom su zajedno u odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom. ”
Njegovi bliži preci su iz Bileće, a porijeklom su iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. U svojoj knjizi ,,Sjećanja” piše za oca Aliju: “Nije bio religiozan, a po nacionalnom osjećanju bio je Srbin, i znao je za nerazgovijetno porodično predanje.
Spisak djela
Uvrijeđeni čovjek (1947), Prva četa (1950), Tuđa zemlja (1957), Noć i jutra (filmski scenario) (1958), Tišine (1961), Magla i mjesečina (1965), Eseji i ogledi (1966) , Derviš i smrt (1966), Za i protiv Vuka (1967) ,Tvrđava (1970), Ostrvo (1974) , Sjećanja (1976), Krug (1983).
Citati
“Eto, kako može znati šta ona misli? Drugi čovjek je zatvorena kutija, i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Ne otkrivamo se čak ni kad mislimo da smo našli svoju traženu dopunu. Nepotpuni smo, a zatvoreni.” (Ostrvo)
“Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlješ, bole te krsta, boli te duša. A ne volim ni ljetnju žegu, nisi nizašta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljeće?”
(Tvrđava)
“Ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nešto hoće po svome kalupu.”
(Derviš i smrt)
“Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.”
(Ostrvo)
“Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.”
(Derviš i smrt)
“To što nam je otac uskraćivao željenu ljubav, bila je naša a možda i njegova nesreća. (…) Ali je ta praznina među nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, djece. Emocionalna pozlijeđenost i oštećenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam, ili u neutoljivu emotivnu glad, ili u buntovništvo, otpor, težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih veza, stalno osjećanje povrijeđenosti koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati, zbog čega je čovjek vječno u stavu odbrane. Desilo se i jedno i drugo i treće, a kod mene se naročito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta.”
(Sjećanja)
“Molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.”
(Tvrđava)
“Život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođeš pod žrvanj. Ako nećeš da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.”
(Tvrđava)
“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.”
(Derviš i smrt)
“Svejedno im je, a ništa nije tako strašno kao kad je ljudima svejedno.”
(Tišine)
