Samir ADŽOVIĆ: Pisanje je vrsta duhovnog pražnjenja

Piše: Objavljeno: 10/04/2022
featured image

Samir Adžović, rođen je u Podgorici 1990. Osnovno obrazovanje stekao je u Osnovnoj školi „Mahmut Lekić“ u Tuzima, đe je završio i gimnaziju nakon koje upisuje i završava Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću. Sa lingvistkinjom Aylin Galip objavio je koautorski priručnik crnogorskog jezika za govornike turskog pod nazivom „Karadağca – El Kitabi“. Trenutno radi u Osnovnoj školi „Mahmut Lekić“, đe predaje Crnogorski jezik kao nematernji učenicima koji nastavu pohađaju na albanskom jeziku. Ljubav prema književnosti i pisanju javila se u drugom razredu srednje škole. Objavio je zbirku poezije „Uspomene“.

Sa Samirom smo razgovarali o poeziji, pisanju, književnosti kao i o njegovim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Knjiga i Vi?

Knjiga je čovjekov putokaz u vremenima moralnog posrnuća. Sve velike misli o tome kako bi čovjek trebalo da živi i da se duhovno bogati, nalaze se u knjigama. I tamo gdje je bilo razvijene književnosti, bilo je i svjetlosti i razvitka. Tamo gdje je knjiga stavljena u drugi plan, dolazila je dogma i mrak jednoumlja.

Kako je počela Vaša pjesnička priča?

Ja sam svoju prvu pjesmu napisao 2007. godine. To su bili prvi pjesnički pokušaji, još uvijek bez razvijenog smisla za ritam i stil. Mislim da sam u kasnijim radovima uspio da to poboljšam. Pisanje je neprekidan rad i borba sa nedostatkom riječi da se iskaže sva kompleksnost misli i osjećanja. Taj poriv za pisanjem ili postoji ili ne postoji u čovjeku. Mislim da se čovjek rađa kao pjesnik.

Koji su Vaši najveći uspjesi?

Moj najveći životni uspjeh je što sam uspio da nađem srodnu dušu i da započnem bračni život u jednom vremenu kada je brak najlabavija institucija društva. Takođe smatram da je moj veliki uspjeh što sam sebe okružio malim brojem bliskih i iskrenih prijatelja s kojima mogu popiti kafu bez ikakvog opterećenja. Još jedan moj uspjeh je to što sam ostao indiferentan i imun na duboke identitetske i svake druge podjele koje su zagadile naše društvo. Ostali uspjesi na profesionalnom planu za mene su manje važni.

Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?

Ne odustajem od tradicionalnih književnih postupaka jer vjerujem da su neke norme uspostavljene još u antičko doba, a da su već tad bile dovedene do savršenstva. Tu prvenstveno mislim na rimovani stih u poeziji, koji iako danas manje popularan među pjesnicima, ipak doprinosi da poezija bude poezija.

Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?

Ne bih znao ni koje je to prvo pravilo, a kamoli treće. Ja pišem zato što imam potrebu da se oslobodim svojih demona koji mi s vremena na vrijeme zaposjedaju misli. Pisanje je vrsta duhovnog pražnjenja. Ako bih morao da kažem neko pravilo, onda bih rekao da treba težiti tome da nekog ne povrijedimo. Riječ umije biti oštrija od mača.

Šta svaka stvaralac treba da ispunjava, a bitno je za vašu profesiju?

Stvaralac treba da bude čovjek koji drži do svojih stavova i principa. On mora konstantno raditi na tome da proširuje svoja znanja i da ukazuje na anomalije društva u kojem živi. Da bi to postigao, on mora što više čitati i crpiti informacije iz različitih izvora, kako bi mogao stvoriti sliku o tome šta je istina, a šta zabluda.

Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”?

Veoma me je obradovalo objavljivanje jedne ovakve knjige, jer je veliko bogatstvo imati trojezičnu publikaciju u kojoj se našao veliki broj stvaralaca. Mislim da je sama ideja odlična, a krajnji proizvod je tu zahvaljujući toj ideji. Naravno, izuzetno sam počastvovan što se u ovoj publikaciji našla i moja poezija. Kao neko ko se pomalo bavi dizajnom, moram da pohvalim i sami izgled korica. Spoljašnjost ovog izdanja opravdala je ono što se nalazi u njemu.

Da li vam je ranije objavljivana poezija na nekom od ova dva jezika?

Moja poezija nikada ranije nije prevođena, jer sam se relativno skoro počeo afirmisati kao pjesnik. U decembru prošle godine promovisana je moja prva samostalna zbirka pjesama, tako da svakako nije bilo vremena za prevođenje mojih radova. Utoliko mi je draže što se u ovoj publikaciji nalaze moje pjesme na još 2 različita jezika.

Šta vas je posebno oduševilo u ovom projektu?

Mislim da me je najviše oduševila sama promocija ove publikacije. Na većini promocija različitih knjiga kojima sa sam prisustvovao, uglavnom se više govori sa književno-teorijskog aspekta. Ovdje se, naprotiv, čitala poezija a manje govorilo, što je po mom mišljenju prava stvar. Poezija se nedovoljno čita, te je ova promocija u tom smislu bila i te kako produktivna.

Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije I tržišta, književnog ambijenta i podrške?

Sama riječ industrija govori da je krajnji cilj masovna prodaja. Dakle, i izdavaštvo se pretvorilo u svojevrsnu industriju gdje je čitanje postalo neka vrsta konzumerizma. Sama riječ bestseler je za mene problematična, jer tu u novije vrijeme uglavnom imamo autobiografije estradnih ličnosti koje u svojim knjigama iznesu svoj ili tuđi „prljav veš“, a izgleda da mase jedva čekaju da pročitaju neku takvu pikanteriju. Zbog toga trpe prava umjetnička djela koja zaista imaju neku vrijednost. Sve u svemu, umjetnost je uvijek na margini.

Trenutno vladaju teška vremena. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte je neophodna da nam bar malo razvedri život. Da li po  Vašem misljenju poezija to moze da učini u ovom trenutku?

Nisam neko ko zastupa stav da poezije razveseljava. Možda je to zbog toga što imam jedan nekonvencionalan pogled na umjetnost. Ja mislim da umjetnost mora biti angažovana. Ona često mora da nosi i društvene i političke poruke, da teži promjeni jednog lošeg poretka drugačijim i boljim. Umjetnost, a ponajviše poezija, mora da postigne ono što je Kafka govorio – da razbije smrznuto more u nama.

U kojem trenutku je poezija postala dio Vašeg života?

Mislim da je poezija ušla u moj život tokom srednje škole. Imao sam profesoricu književnosti koja je bila jedna neobična pojava u toj ustanovi. Nema toga ko je pohađao gimnaziju u Tuzima, a ko nju ne pamti kao jednu avangardnu ličnost. To je dokaz da profesori i te kako utiču na učenike. Ono lucidno u njoj probudilo je lucidnost u meni. Zato sam i otišao u Nikšić na studije književnosti.

Kako Vam se čini književna scena u regionu? Da li su po Vašem mišljenju pjesnici nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?

Nestankom Jugoslavije kao velike države nestala je i zajednička književna scena. Zatvoreni unutar sopstvenih državnih granica, mi jedni o drugima sve manje znamo. Jedva da znam nekoliko hrvatskih, bosanskih ili srpskih političara, a oni se ponajviše vrte u medijima. Kako ću tek znati što o piscima? Jedini tračak svjetlosti je ono što čini Radioaktivni komarac putem svojih podkastova na Fejsbuku i drugim društvenim mrežama.

Vaš savjet kao književnika pjesnika bi glasio?

Moj savjet svima koji su ljubitelji književnosti jeste da što više čitaju, da se vraćaju književnim djelima velikih pisaca jer svako novo čitanje donosi nove i drugačije impresije. Treba manje vremena provoditi na društvenim mrežama, ma koliko to ponavljali, to je svijet koji u suštini ne postoji, a koji nas često bespotrebno nervira. Pošto je gorivo konačno postalo luksuz, vozite bicikl ili električni trotinet.

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava
Skip to content