Izložba fotografija „Slušaj ona slikom priča“ otvorena u holu CUE hotela u Pogorici. Ovu postavku organizovali su SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Udruženje „Žena BIH“ u okviru projekta „Glasovima žena protiv rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori i BiH“. Fotografije su kreirale žene sa iskustvom rodno zasnovanog nasilja iz Mostara i
Nikšića, a koje su svoje iskustvo pretočile u fotografiju i lične poruke.
Izvršna koordinatorka SOS telefona Nikšić, Nataša Međedović kazala je da su autorke postavke žene koje dolaze iz različitih okolnosti, različitog su porijekla, mjesta rođenja, obrazovnih, socijalnih ili porodičnih prilika. Međutim, spaja ih jedna nit: svaka od njih je žrtva nasilja, piše agencija Media biro.
“One su korisnice specijalizovanih servisa podrške u Niksicu i Mostaru. Povezuje ih problem rodnozasnovanog nasilja, ali i motiv ili odluka da budu proaktivne, da se obrate javnosti kroz fotografiju, pošalju poruku i zatraže podršku, ne samo za sebe, već za sve žene sa iskustvom nasilja. Izložba bi trebalo da podsjeti da je podrška žrtvama rodno zasnovanog nasilja, oslobođena sumnji i kritike, veoma važna”, poručila je Međedović.
Neke autorke fotografija su intelektualke, spisateljice, neke domaćice ili poljoprivrednice.
“Tu se nalazi autorka Jasna, majka petoro, koja je utekla od nasilja i koja je, umjesto sistema podrške, osjetila na koži progon i kaznu male sredine. Potom Aleks, čija je pravna borba nepočin polje, u kojoj ona izrasta u primjer snage, nade i izdržljivosti; i druge žene koje su u različitim fazama oporavka. Ovoga puta žene sa iskustvom nasilja komuniciraju lično i neposredno sa javnošću, stoga vjerujem da ćete prepoznati vrijednost u vjerodostojnosti ličnih poruka.”, istakla je Međedović.
Jedna od autorki je Jelena Perošević, koja poručuje da je „istina je često bolna i neprijatna, ali uvijek oslobađajuća.
“Ispričana, napisana, nacrtana ili uslikana foto-aparatom, priznata najprije sebi, a potom i drugima, u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, ona je jedino sredstvo, svrha i cilj. U tom smislu, daću sebi za pravo da cjekokupnom društvu, postavim jedno pitanje koje samoj sebi postavljam već godinama. Nije li ironija, nije li apsurd, što nam je danas, u XXI vijeku, kada toliko govorimo o progresu, emancipaciji, evoluciji svijesti, kada svjedočimo svojevrsnoj ekspanziji svih mogućih prava, nije li apsurd, ponavljam, što nam je žena i dalje prutučana, seksualno i politički zlostavljana, diskriminisana i izložena najraznovrsnijim oblicima mobinga i seksističkih opaski, obeshrabrena i obespravljena, ismijana i okrivljena, preplašena i ućutkana, pogrešno procijenjena i potcijenjena?”, pitala je Peroševićeva.
Peroševićeva je postavila još jedno pitanje: „Do kada će žena živjeti u konstantnom grču i strahu od osude. stigme, tuđe nevjerice i izvrgavanja ruglu, zbog činjenice da je žrtva?”.
“Žrtva silnika, ili da kažem – nasilnika, koji misle da drže sve konce u svojim rukama. Bili oni poznati javnosti ili sasvim anonimni, jedno je sasvim izvjesno – ovo je vrijeme kada padaju maske. Duboko vjerujem da je ovo početak kraja viševjekovne nepravde i nepočinstava učinjenih ženskom rodu. Ja sam samo kap u okeanu ženskih suza, samo tren u
beskonačnosti neprospavanih noći, samo eho svih onih usamljenih jecaja izmedu 4 zida. Ja sam samo atom jednog nesagledvog jezivog entiteta kolektivnog ženskog bola koji je konačno osvijećen i materijalizovan u formi ohrabrene, osnažene, odlučne i nepokolebljive žene koja u ime svih onih što još uvijek nemaju snage ni hrabrosti da progovore poručuje : “Ne stidim se. Necu da trpim. Neću da ćutim. Dosta je”, istakla je Jelena Perošević, korisnica specijalizovanih usluga SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić.
Devetomjesečni projekat „Glasovima žena protiv rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori i BIH“ zajednički su realizovale SOS telefon Nikšić i Udruženje „Žena BIH“ sa ciljem promocije javnog dijaloga za suzbijanje rodno zasnovanog nasilja.
Projektom su osnažene 20 žena sa iskustvom rodno zasnovanog nasilja da kroz „photo voices“ radionice kreiraju fotografije koje vjerodostojno i autentično reflektuju njihovo iskustvo.
Fotografije su se našle i na razglednicama koje su upućene na 500 adresa, među kojima su i oni koji imaju formalnu moć i uticaj na javne politike i prakse u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
U Podgorici i Mostaru, na ukupno šest lokacija, instalirani su bilbordi sa odabranim fotografijama.
