Ruždija Adžović, novinar, publicista i književnik rođen je 23. januara 1962. godine u Podgorici. U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka– Odsjek žurnalistika.
Od 1986. godine je profesionalni novinar. Trinaest godina je radio na Radiju Crne Gore. Pisao je za mnoge časopise i dnevne listove širom bivše Jugoslavije.
Radio je “Večernjim novinama”, “Jutarnjim novinama”, “Nezavisnim novinama”, bio je zamjenik glavnog urednika dnevnih listova “BH Dnevnik” i “AS”, urednik u “Dnevnim avazu”, te urednik biznis magazina “Banke”.
Ruždija Adžović je zastupljen u biografskom leksikonu “Ko je ko u Bosni i Hercegovini” te u leksikonu “Bošnjaci/Muslimani Crne Gore”. Dobio je Nagradu opštine Tuzi za 2019. godinu za doprinos afirmaciji temeljnih stvaralačkih vrijednosti značajnih za opštinu Tuzi i šire, u književnoj, novinarskoj i publicističkoj djelatnosti.
Do sada je objavio pet knjiga. Njegov roman “Ogrlica iz Šanliurfe” je 2021. godine preveden na turski jezik i objavljen u Ankari.
Ruždija Adžović je i muzičar i muzički stvaralac, a bavi se i slikarstvom. Od 2000. godine, sa suprugom Dudom, sinom Mirzom i kćerkom Aidom živi u Sarajevu.
Najznačajina djela su mu: „Merhamet – 100 godina“ (Monografija), Amos Graf, Sarajevo, 2013. „Ogrlica iz Šanliurfe“ (Roman), Amos Graf, Sarajevo, 2014. “Kilibarda – Sarajevski dani”, Centar za kulturu – Bihor, Podgorica, 2014. “Sebijini snovi” (Pripovijetke), Amos Graf, Sarajevo, 2017. “Tunjo – Razgovori s Muhamedom Filipovićem”, Buybook, Sarajevo, 2021.
Sa Ruždijom smo za portal Preduzetnica.me razgovarali o njegovom književnom stvaralaštvu, inspiraciji, nagradama, budućim planovima i novim književnim ostvarenjima kojima će nas uskoro obradovati…
Knjiga i Vi?
Moje druženje sa knjigom krenulo je u ranom djetinjstvu. Već tada sam počeo otkrivati taj čudesni, čarobni svijet knjige, koji mi je otvarao nove vidike. To, zapravo, i jeste temeljna funkcija knjige i lijepe književnosti. Poistovjećivao sam se tada sa glavnim junacima, njihovim dogodovštinama, avanturama i sve me to podsticalo, da ne kažem nagonilo, na dječačko maštanje o dalekim, tajanstvenim svjetovima i zauvijek me vezalo za knjigu.
Zahvaljujući tim vremenima, i danas traje ta moja neraskidiva veza sa knjigom. Naravno, sad je to mnogo zrelije, ozbiljnije i temeljnije. U mojim godinama se itekako pravi selekcija – šta čitati, a na šta ne gubiti vrijeme. U svakom slučaju, knjiga je u mom životu nešto neizbježno, veoma bitno i nešto što je usmjerilo moju karijeru – bilo novinarsku ili književnu.
Kada ste počeli da pišete?
Moje pisanje, takođe, seže do dječačkih dana. Već u osnovnoj školi, nevezano za školske, pismene zadatke, ja sam se upuštao u pisanje. Naravno, tada je to bilo stidljivo “opuštanje” između četiri zida, u nekom svom dječačkom svijetu, kada se maštalo o tome da se krene stazama pisaca iz školskih čitanki. Kasnije sam upoznao neke od njih, poput, recimo, velikog bosansko-hercegovačkog pjesnika Izeta Kike Sarajlića, s kojim sam kasnije radio intervjue i imao čast da budemo i prijatelji.
Naravno, bilo je još mojih književnih idola iz djetinjstva koje sam upoznao i čak radio s njima ozbiljne stvari, a među njima je i veliki pjesnik, prozaista, svjetski poznati filmski scenarista Abdulah Sidran, o kojem sam napisao knjigu, koja je već kod izdavača i uskoro će biti objavljena.
Naravno, moj ozbiljniji rad u književnosti, nakon dugogodišnje novinarske karijere, počeo je sa zrelim godinama. Neke od mojih knjiga počeo sam pisati još dok sam živio u Tuzima i Podgorici i radio kao novinar i urednik u Radiju Crne Gore. Međutim, trebalo je sve to da prođe kroz “filter” vremena i da me neko relevantan ubijedi da to vrijediti objaviti.
Zato sam čekao pogodan trenutak i potpunu spoznaju da se neću postidjeti onoga što sam napisao i stvarao u tišini mog doma – u Tuzima, a kasnije i u Sarajevu. A onda jetopokrenulo dalje objavljivanje mojih knjiga.
Šta smatrate Vašim najvećim književnim uspjesima?
Ponosan sam na svoj književni stvaralački opus i u književnosti i u publicistici, u novinarstvu pogotovo. Recimo, moj roman “Ogrlica iz Šanliurfe” doživio je šest izdanja na bosanskom jeziku. Preveden je na turski i albanski jezik, uskoro, kako mi je najavljeno, slijedi prevođenje na engleski jezik. Osim toga, “Oglica” je zavrijedila pažnju i Biblioteke za slijepa i slabovida lica Bosne i Hercegovine, pa je ta značajna institucija, u strogoj selekciji, izabrala da se taj moj roman snimi te on sada postoji i kao audio knjiga. Saznao sam to sasvim slučajno i to, što je opet neobično, čak iz Amerike. Tako da se sa mojom “Ogrlicom” sada mogu družiti i slijepe i slabovide osobe.
Neću da prejudiciram i baskuziram, ali “Ogrlica iz Šanliurfe” je na dobrom putu da doživi i filmsku verziju, što bi me jako usrećilo i dalo novi pečat mom književnom radu. Dakle, “Ogrlica iz Šanliurfe” sama krči svoj put i njen se književni život nastavlja na novim prostorima i tržištima.
Moja knjiga pripovijetki “Sebijini snovi”, takođe, ima neki svoj put imislim da će ona doživjeti prevođenje na turski i albanski jezik. Još je jedna moja knjiga, objavljena u Turskoj, a jedna od knjiga koju pripremam biće prevedena na engleski jezik.
Mojim uspjehom smatram i knjige, mogu reći ediciju, o značajnim ličnostima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Moja knjiga “Kilibarda – Sarajevski dani”, posvećena profesoru Novaku Kilibardi, bila je veomačitana, pogotovo u Crnoj Gori. Prošle godine je, u izdanju renomirane izdavačke kuće “Buybook”, objavljena moja knjiga “Tunjo”, o jednom od najznačajnijih filozoza, intelektualaca na Balkanu, akademiku Muhamedu Filipoviću. Kao što sam već kazao, uskoro će biti objavljena i moja knjiga o Abdulahu Sidranu. I, moram reći, čast mi je da su takoznamenite ličnosti baš meni, onom dječaku iz Tuzi o kojem sam na početku govorio, ukazale povjerenje da napravim knjige o njima. To je, zaista, velika čast.
Postoji li neki poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete? Šta je po Vama najbitnije u tom procesu?
Koncentracija je svakako bitna, a kod mene i kontinuitet u pisanju, odnosno stvaralačkom procesu. Ja sam novinar, i po fakultetskoj diplomi, i po profesiji i po mom načinu i stilu života. Naučio sam da funkcionišem u turbulentnoj atmosferi, vremenskoj stisci koja nije poželjna, niti „zdrava” za druge profesije. Novinarstvo je po tome specifično i taj “stvaralački haos” itekako podstiče na brzo razmišljanje, ekspresno donošenje odluka i ne ostavlja previše prostora za ispravke.
U književnosti je to sasvim drugačije. Književnost zahtijeva koncentraciju, vladanje radnjom, likovima, karakterima, dijalozima. Zato je, makar meni, veoma bitan kontinuitet, pogotovo kada ploviš svijetom imaginacije, stvaralačke fikcije, kada trebaš tu stvaralačku plovidbu završiti u nekoj sigurnoj luci i biti siguran da nisi promašio koordinate, da tvoje djelo zaslužuje pažnju čitalačke publike.
Današnji životni tempo ne ostavlja previše slobodnog prostora za sve ovo što sam pobrojao, zbog mojih profesionalnih, porodičnih i drugih obaveza. Potrebu za pisanjem zadovoljavam u svakom onom momentu koji je pogodan za to, koji mi dozvoljava da se skoncetrišem i da, svaki put iznova, uđem u svijet koji sam u tom književnom djelu stvorio, da se družim sa mojim književnim likovima, njihovim karakterima, vrlinama i manama, njihovim sudbinama.
Naravno, volio bih da sebi mogu priuštiti da se po mjesec-dva otisnem na planinu, uz jezero, uz moju rijeku Cijevnu, i da u miru i tišini radim. Volio bih – ali to nije moguće. Kao i svaki stvaralac danas, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili bilo gdje na našim prostorima, moram, prije svega, misliti na egzistenciju svoje porodice. Nažalost, malo koji pisac na ovim postorima, ako takav uopšte postoji, može živjeti od svog književnog rada i sebi priuštiti to zadovoljstvo da se potpuno preda tom svijetu.Pošto sam ja i muzičar, a bavim se i slikarstvom, meni fali trostruko više vremena za te lijepe stvari.
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Odgovoriću vrlo kratko: onaj ko je svojim rođenjem predodređen za to, kome je, rekao bi naš narod, Bog podario talenat. Zaista tako mislim. Sve se u životu može naučiti, ali su neki, da tako kažem, naučeni rođeni i njima je namijenjeno da stvaraju značajna djela. Naravno, potreban je i mukotrpan rad, čitanje, učenje od drugih pisaca koji vrijede.
U bilo čemu, u bilo kojoj oblasti ili djelatnosti, postoje oni koji se izdvajaju, čija će djela živjeti i nadahnjivati nova pokoljenja. Ne mogu svi biti u toj skupini, niti smatram da sam ja tu. Ja sam samo novinar koji je poželio zakoračiti u književnost, priuštiti sebi zadovoljstvo, a biću srećan ako nisam razočarao svoje čitaoce. Koliko su moje knjige književno jake i relevatne pokazaće vrijeme, to najbolje rešeto, i sami čitaoci.
Što se novinarstva tiče, tu neću biti lažno skroman. Znam dobro šta sam sve dao toj mojoj divnoj profesiji koja mi je omogućila dinamičan i zanimljiv život.
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini i navede na promjenu?
Nisam baš siguran da pisana riječ, bilo književna ili novinarska, može imati takvu snagu da podstakne na promjene, iako se trudimo da “ispravljamo krive Drine” i da svijet učinimo boljim. Međutim, ona, pisana riječ, svakako može navesti na razmišljanje, može “otvoriti oči”ljudima, upaliti “alarm” kod njih i pružiti im nadu. To i jeste jedna od misija književnosti, pozorišne, filmske i svakog drugog oblika umjetnosti, pa i novinarstva. Međutim, za promjene, konačne efekte iučinkovitost potreban je i angažman onih koji su od umjetnosti, književnosti, pa i novinarstva primili jasne poruke – dakle, otvorene su vam oči, sada taj jasan, iskristalisan pogled iskoritite za kretanje upravom smjeru.
Nažalost, ljudi su se danas o jadu zabavili svojom egzistencijom, preživljavanjem, pa i strahom koji im se na razne načine nameće i podstiče, pa, izgleda, nemaju vremena posvetiti se svom duhovnom miru. Do kad će to trajati, ne znam.
U čemu pronalazite motive za pisanje? Postoji li nešto što je za Vas neiscrpna inspiracija?
Veoma se teško odlučujem za temu o kojoj ću pisati. A kada je nađem, onda uživam u njenoj književnoj obradi, a, bogami, i novinarskoj. Ja sam staromodan tip, pa me, uglavnom, fasciniraju teme iz starijih vremena, gdje sam na svom terenu. Pogotovo je to slučaj sa mojim pripovijetkama, gdje volim obrađivati našu tradiciju, moralne norme, sudbine i težak život naših žena, naše vrline i mane, a puni smo i jednog i drugog. Volim podstaći čitaoce na preispitivanje svoje savjesti, na razmišljanje o tome koliko smo sami krivi za svoje uspjehe i neuspjehe.
Dakle, fasciniraju me stara vremena i događaji, a moderne teme prepuštam onima koji to bolje umiju raditi od mene.
Kakav je, po Vašem mišljenju, uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
S obzirom da sam ja novi “stanar” na fejsbuku, od prije godinu dana, ne bih baš bio kompetentan da dam relevantan odgovor na ovo pitanje. Međutim, vidio sam da društvene mreže, u ovom slučaju fejsbuk, mnogi pisci vješto i veoma dobro koriste za plasiranje svojih stavova, priča, te za objavljivanje svojih ostvarenja. Kako sam mogao ispratiti, mladi pisci, poput mog dragog kolege i sjajnog bosansko-hercegovačkog pisca Borisa Lalića, znalački koristi fejsbuk. Znam i neke pisce koji su svoje objave na društvenim mrežama stavili u korice knjige.
Vjerovatno će društvene mreže stvoriti neke nove trendove, pa i u književnosti, jer se u današnjem svijetu sve odvija filmskom brzinom, a mladi, obrazovani ljudi stvaraju neke nove vrijednosti. Nama starijima ostaje da ih podržimo u njihovoj modernoj inventivnosti. Valjda će i od toga nastati nešto vrijedno. Uostalom, kako je naš narod odavno kazao, svako vrijeme nosi svoje breme.
Ja sam, recimo, nekad slušao i svirao drugu vrstu muzike, od one koju sluša, stvara i izvodi moj sina Mirza, koji je u Bosni i Hercegovini, ali i Crnoj Gori, poznat kao reper Katarza. Dakle, on je reper i ja ga u potpunosti podržavam – prije svega kao stvaraoca. S druge strane, moja kćerka Aida je odnedavno magistrica muzikologije, pa i ona ima svoj muzički ukus.
Dobitnik ste nagrade Opštine Tuzi za 2019.godinu. Koliko Vam ta nagrada znači?
To mi je najdraža nagrada koju sam dobio u mojoj dugogodišnjoj novinarskoj i književnoj karijeri. To je, kako volim reći, nagrada sa mirisom zavičaja, i to njoj daje posebnu težinu, poseban značaj. Veoma sam srećan što me moji sugrađani nisu zaboravili, a, bogami, ni ja njih – ima ih u mojim knjigana, mojim pričama, u mojim novinskim tekstovima. Čak sam Tuzima posvetio i jednu svoju pjesmu koja je postala svojevrsna himna Tuzi i stalno se izvodi na manifestacijama.
Dakle, ljubav između Tuzi, Malesije i mene i danas traje i srećan sam zbog toga. Našu vezu je ovjekovječila i krunisala i nagrada koju ste pomenuli.
Moram reći da sam jednu pjesmu posvetio i Crnoj Gori. Zove se “Goro Čarna”, a snimio je na svom posljednjem albumu legendarni Mili Knežević, koji, nažalost, nije više s nama. Pjesma je jako lijepa i preporučio bih vašim čitaocima da je poslušaju, ima je na Youtube platofrmi.
Živjeli ste u Tuzima, a sada već više od dvije decenije živite i stvarate u Sarajevu. Postoje li neke specifičnosti i sličnosti oba grada koje Vas posebno oduševljavaju?
Specifičnosti se nalaze upravo u činjenici što jednako volim Tuzi i Podgoricu i moje Sarajevo, koje mi je širom otvorilo vrata, prihvatilo me kao najrođenijeg i omogućilo mi da napravim jednu zavidnu karijeru. Zato se i u mojim književnim djelima prožimaju Tuzi, Podgorica, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Sarajevo…
Srećan sam što uvijek imam gdje da se vratim i da se osjećam blagoslovljeno i komotno. Tako je i sa mojom porodicom: suprugom Dudom, koje je, kao i ja, bila novinarka na Radiju Crne Gore, sinom Mirzom koji je u Sarajevu takođe napravio lijepu muzičku karijeru, a koji jeinače IT stručnjaki kćerkom Aidom, magistricom muzikologije i jednom od najboljih studenata Muzičke akademije u Sarajevu – po priznanju njenih profesora, a ne na osnovu moje roditeljske pristrasosti.
Naslovna pripovijetka „Sebijini snovi“, po kojoj i knjiga nosi naziv je priča o sudbinama žena iz Tuzi i žena u Crnoj Gori… Kako Vam danas izgleda položaj žena u Crnoj Gori?
Gotovo svaka pripovijetka u toj mojoj knjizi posvećena je sudbinama naših žena u Tuzima, Crnoj Gori, ali i Bosni i Hercegovini, jer je, pogotovo u patrijarhalnim vremenima i prostorima, život žena bio sličan “kao jaje jajetu”. Recimo, naslovna pripovijetka “Sebijini snovi” posvećena je djevojkama iz Malesije koje su, uz želju roditelja da ih dobro udome i da imaju lijep život, završile u Americi, udavši se za nekog svog mještanina koji se njenim roditeljima predstavio kao uspješan biznismen i bogataš u dalekoj “zemlji snova”. Međutim, ispostavi se da je istina potpuno drugačija. I, umjesto srećnog života, te nesrećne djevojke u Americi dočeka pakao.
Ljetos, dok sam bio u Tuzima, naši ljudi koji žive u Americi potvrdili su mi makar desetak takvih sluačjeva. Jako sam ponosan na ovu pripovijetku.I druge moje pripovijetke govore o teškim sudbinama žena naprostorima koje sam pomenuo.
Srećan sam što su ta vremena, ti rigidni običaji iza nas i što sudanas žene ravnopravne, emancipovane i, često, veoma uspješne i korisne za društvo. Da bi se to dogodilo, morala se prije toga desiti emancipacije muškaraca. A ona se, svjedoci smo, dogodila. Ako su naše bake, nane, pa i majke, imale na leđima težak teret patrijarhalnosti – koji je, moram priznati, imao i neke dobre stvari, poput poštovanja – nekadanas naše sestre, kćerke i supruge žive normalnim životom, lišenim najčešće nepotrebmim stegama partijarhalnih običaja koje su tadašnji, tobože, alfa mužjaci itekako znali zloupotrebljavati. Sve u svoje vrijeme.
Koja Vam je književna forma najdraža?
Roman je kralj književnosti. Ja sam, što je neobično, u književnosti prvo krenuo s romanom, a onda sam objavio pripovijetke. Malo neuobičajeno, ali se tako zalomilo. Poeziju nikada nisam pisao, osim namjenskih pjesama za muziku. Poezija, očigledno, nije za mene, ali volim pročitati dobru poeziju. Uživam, recimo, čitati Sidrana, Jesenjina, Sarajlića.
Kako Vam se čini književna scena kod nas i u regionu? Na čemu je, po Vašem mišljenju, potrebno više raditi?
Poznajem regionalnu književnu scenu, ali slabije nego onu u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina danas ima jednu generaciju sjajnih pisaca, priznatu u regionu i šire. Očigledno je nastupio plodan period u ovdašnjoj književnosti, pa imamo pisce koje bi poželjela svaka dražava. Podsjetiću samo na Aleksandra Hemona, Semezdina Mehmnedinovića, sjajnu Medihu Šehidić, koja je nedavno gostovala i u Podgorici, potom našeg Faiza Softića koji bi se mogao nositi sa velikim piscima u mnogo razvijenijim zemljama te meni uvijek fascinantnog, originalnog i živopisnog Safeta Sijarića. Veoma cijenim i Ognjena Spahića.Izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio, a vrijedi ga spomenuti, jer ima još mnogo pisaca koji su obilježelili ovaj period i obogatili književnu scenu ovih naših prostora, i to me raduje.
Poznati ste i kao muzičar i muzički stvaralac, a bavite se i slikarstvom. Kako uspijevate da sve to uskladite da pisanjem? Koja je to nit koja sve ove navedene oblike umjetnosti ujedinjuje kod Vas?
Sve te stvari koje ste spomenuli obogaćuju moj život i moje su velike ljubavi. Nažalost, sve manje imam vremena i za slikarstvo i za muziku, ali i jedno i drugo i danas tinja u meni i ponešto uspijem uraditi i na tim poljima. Nekada sam bio mnogo aktivniji u tim oblastima.
Oni koji se sjećaju, znaju da sam bio bubnjar u prvoj postavi grupe “Posljednji vagon”, u kojoj su bili još i naš pjevač Rade Vojvodić, ritam gitara Mihajlo Miško Jovović, solo gitara Mladen Jovanović (prije njega Miro Zaputović) te bas gitara Saša Pavićević. Imao sam i svoje narodne orkestre u kojima sam bio harmonikaš.
Danas, uglavnom, imam uspomene na te lijepe dane. Ponekad i zasviram i nešto naslikam – i to je to.
Vaši planovi za budući period?
Pomenuo sam da sam završio knjigu o Abdulahu Sidranu, velikom pjesniku i slavnom filmskom scenaristi. Ona je već kod izdavača i trebala bi biti objavljena u narednih mjesec dana. Volio bih da dođem u Podgoricu sa Sidranom, da zajedno promovišemo knjigu. Bilo bi to lijepo druženje publike sa legendarnim Abdulahom Sidranom.
Uskoro bih trebao završiti i moj novi roman, radnog naslova “Sjena Sergeja Jesenjina”, u kojem je ovaj, meni dragi, zlatokosi pjesnik jedan od junaka. Radnja romana počinje 1915. godine, u Parizu. On se, takođe, bavi sudbinom jedne žene, moje glavne junakinje Milene Nene Pavlović, koja je stvarna ličnost i o kojoj sam svojevremeno, zajedno sa rahmetli Huseinom Batom Dukajem, uradio dokumentarni film za Televiziju Crne Gore.
Planiram pisati i roman čija je tema krvna osveta, a radnja se događa u Crnoj Gori, u Tuzima.
Do kraja januara naredne godine biće objavljene i dvije monografije, koje radim za “Merhamet”, povodom 110 godišnjice ove značajne organizacije, te za “Merhamet” Švedske.
Vaš savjet kao književnika bi glasio?
Uputio bih, prije svega, savjet mladim novinarima, odnosno ukazao bih na moje iskustvo. Mladi novinari bi trebalo vremenom početi razmišljati o tome da zakorače u književne vode, kao drugačiji, prefinjeniji oblik izraza. Imaju iskustvo sa pisanim riječima, rečenicama koje će, ako krenu u te književne vode, morati modifokovati i dati im literarnu boju.Naravno, ovo važi za dobre novinare, pogovoto one koji vole reportažu, kao literarni žanr. U svakom slučaju, neka razmišljaju o ovome.
