U društvima u kojima kulturu vode znalci i čestiti ljudi put knjige do čitaoca ide prirodnim putem, u ovakvom kao što je naše, uz muku i nevolju. Tako objašnjava svoj gotovo desetogodišnji rad na novom romanu književnik Mirko Rakočević. Za Portal RTCG ističe da je novo djelo “Grossi de Brescova” bila potraga za Brskovom, gradom koji je nekada imao posebno mjesto ne samo u istoriji mojkovačkog kraja, već i u tadašnjoj kraljevini. U koloritu tog vremena približio je sudbine Brskovljana, a i nesrećnu sudbinu samog grada.
Rakočević naglašava da je razmišljao o Brskovu, spustio se u hodnike vremena i krenuo da luta u nadi da će pronaći srebrnu žilu. Čitaoce je vratio nekoliko vjekova unazad u zaboravljenu epizodu srednjevjekovne istorije u kojoj je Brskovo, današnji Mojkovac, bio centar kovačke i rudarske djelatnosti. U koloritu toga vremena, gradio je psihološke profile Brskovljana Dese, Milice, kneza Blajbergera, zlatara Hansa de Biberisa, Henrika, Ane, trgovca Mihe Spice…
Radnju novog romana „Grossi de Brescova“ ste smjestili u srednjovjekovno Brskovo. Koliko je dugo trajalo istraživanje i je li teško bilo naći istorijske izvore?
Potraga za Brskovom bila je zanimljiva avantura. Ona nije podrazumijevala samo traganje za dokumentima i saznavanje činjenica o tom rudarskom trgu, već i putovanje u vrijeme kada se dodiruju 13. i 14. vijek. Čovjek je tada živio u sasvim drugačijim uslovima nego danas, a pogotovo u malenom gradu skrivenom među planinskim vrhovima, duboko na kontinentu, daleko od, tada, razvijenih centara poput Kotora i Dubrovnika. Osnova za život i samo postojanje Brskova bio je mukotrpni i težački rudarski posao, a alati drveni čekić i dlijeto. Na sreću Brskovljana rude je bilo u izobilju, a pogotovo vrlo kvalitetnog srebra. One u kojoj se nalaze primjese zlata. E, to, glamsko srebro je bio i zaštitni znak Brskova. To je i uslovilo otvaranje prve kovnice novca, pa je brskovski groš bio nadaleko poznat po svom kvalitetu.
