“U mladosti treba ljubiti, u zrelosti pisati knjige, a u starosti, najzad, govoriti istinu” kazao je Anri de Montrelan. Borislav Jovanović je zapisao: Priručnik samoće je ispovijest koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U njemu je najviše tuge za nekadašnjim horizontima i gorkog obračuna sa svakodnevicom i etički uništenim čovjekom. Ovo je knjiga koja plijeni svojom iskrenošću i čiji vlasnici postajemo prije ili kasnije. Pisac uostalom, na kraju, pobjednički, kaže: Dobrodošli u moj svijet.“ A sam autor „Priručnika samoće” i naš današnji sagovornik Rodoljub Ćorić kaže: „Tišinom i svojim koracima prođi kroz život.“ Vjeruje da je u ovom vremenu sveukupne informativne prezasićenosti, jedini čovjekov spas bjekstvo u tišinu i samoću, koju pronalazi u svom rodnom selu „Slatina”, smještenom ispod Prošćenskih planina, i koje ga istovremeno nadahnjuje za nova književna stvaranja. Za sebe kaže da je samotnjak čudnih damara istkanih od tišine. Idejni tvorac je jedinstvenog poetskog etno sela na planeti „Pjesnikova Dolina”.
Rodoljub Ćorić rođen je 1968. godine u Mojkovcu. Objavio je četiri knjige poezije i dvije knjige proze “Priručnik samoće” (2016.) i “Priručnik samoće II” (2017.).
Održao je brojne književne večeri i nastupe kako u Crnoj Gori, tako i regionu, koji je, kako i sam kaže imao više sluha za njegovo stvaralaštvo.
Dobitnik je nagrade Ana Ahmatova 2019.g i F.M.Dostojevski 2020.g. od strane Društva ruskih pisaca Bugarske, kao i Društva crnogorskih novinara za 2018. godinu “Za poseban doprinos razvoju crnogorskog novinarstva”.
Živi i stvara na svom imanju “Pjesnikova Dolina” u Mojkovcu.
Za portal Preduzetnica.me, sa Rodoljubom smo razgovarali o njegovom književnom stvaralaštvu, inspiraciji, budućim planovima i vizijama koje će ispuniti u vremenu pred njim…
Knjiga i Vi?
Knjiga je sastavni dio moga bića. To nije stvar ili tvar van mene. Ona je komad mog krvotoka. Čitave svjetove sam otkrio kroz knjige. Moj Habl ili Džejms Veb teleskop su knjige, moj pogled u dubinu svemira ili sopstvenog bića. Roditelji su mi govorili da sam naučio čitati i pisati prije polaska u školu, igrati šah… Rođen sam da tragam ili stvorim sopstvenu priču. Bog će dati blagoslov da bude vrijedna. Ako ne, pokušao sam i neka se bar pokušaj pamti.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Škola mi je u tom vremenu učenja i odrastanja, djelovala više kao kaznena, nego obrazovna ustanova. Ono što sam volio i čemu sam i tada i danas pripadao bila je poezija. Šta će meni i tangensi i kotangensi, ili koliko Argentina proizvede soje? Sve ono što je tražilo od mene da prikažem svijet kojem ne pripadam, trošilo mi je dane i godine na statističko bubanje, a koje sam mogao posvetiti iščitavanju novih pisaca, knjiga, novih savremenijih poruka i odašiljanju svojih.
Knjiga – iznad svega, poezija ili pjesma! Potom filosofija, duhovnost, proza, esejistika…Koliko sam u srednjoškolskom dobu napamet naučio Jesenjinovih pjesama, Puškinovih, Bodlerovih, Rakićevih… Čudesnu Anabel Li, Bajronovu „Kad rastasmo se tada” i na vrhu te moje piramide antologije ili čudesnosti, uvijek sam stavljao Bodlerovog „Albatrosa” i te neponovljive stihove:
„Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.”
Tada je već u meni buknula vatra pjesnika u pokušaju, dječaka s Ljeljnog Vrha, onog istog koji je čitave ljetnje raspuste provodio uz đeda i babu na planini sa stotinama stripova, potom romana, a od srednje škole zaljubljenika u priče Džeka Londona, Tolstojeve romane, Dostojevskog i posebno čudesnog Vikotora Igoa. U tom vremenu je počela i moja pjesnička, a kasnije i prozna priča. I naravno san o velikom književnom djelu.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Književne nagrade su učestale zadnjih godina. Malo po malo, okruženje više nego moja zemlja želi čuti moju poeziju, moje priče. Može se reći da nije zaludan pokušaj književnog ostvarenja. Javljaju se čitaoci s ushićenjem u komentarima na Priručnik samoće i njegove poruke, na stihove majci, mojim brdima, ljubavima… Nije to mali broj. Čuvam i pisma, divna i posebna. Zamislite samo – u ovom vremenu piše vam čitateljka iz, recimo Herceg Novog, i prenosi svoju veliku radost jer je uz dnevne novine opet izašla vaša nova knjiga. Vrijede zaista ti momenti. To stvarno jesu uspjesi mog svijeta, jedan iskorak dalje od snova do vizije. Ali onaj najveći uspjeh su moja djeca, moji anđeli i moja nagrada od Gospoda. Sve je ispod njih. Ispod njihovih zagrljaja. I ja i moje književno djelo. Samotnjak sam čudnih damara istkanih od tišine. Nekada su ti damari sebično treperili samo za moje želje. Sada te vibracije, najljepše sonate komponuju za moje najveće ljubavi i moj najveći životni uspjeh – moje kćeri i mog sina.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Danas je svaki vlasnik profila na društvenim mrežama „pisac u trendu”. Najbitnije pravilo u pisanju je pravopisno i neka to bude i moja poruka za milione novih pisaca sa „mreža”.
Moje jedino pravilo je „piši što osjećaš”. Nekad je to velika količina sjete, nekada tuge, nekada ljubavi… Veliki je onaj pisac koji to složi u čudesnu pjesmu ili u priču i roman za vjekove. Oni su uvijek u trendu, pisci sa vanvremenskim porukama od ljubavi do patnje ili sreće…To je pravilo koje želim „uhvatiti” i spojiti sa svojim autorstvom.
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju poezija i pisana riječ mogu to da učine ?
Kakva sila može ispraviti iskrivljeni um, iskrivljeni karakter? Vrijeme koje su ljudi stvorili je takvo kakvo je, ne obrnuto. Radovao bih se da to može ispraviti poezija, pisana riječ. Bez psihologa, psihijatara. Naše vrijeme smo sami stvorili i ono prati nas i mi njega. Nema izmicanja.
Ako promijenimo sebe ili bolje ako ljubav pobijedi mržnju, interese, kapital, procente, političare i njihove bolesne ciljeve velikih ili najvećih nacija, teška vremena će biti prošlost. Poezija koju stvaramo je poezija ljubavi, mira i humanih poruka, ali ima i drugih pjesnika i pisaca koji poezijom raspiruju mržnju. Znamo kako to odjekuje Balkanom. Ljubavna i misaona lirika su lijek za sve boljke. Tu poeziju neka daju pjesnici i bljesnuće svjetlost, zaživjeće optimizam i nada, ne malodušnost, apatija i prenapregnuta mržnja.
Da! Pjesmom protiv mraka i tame.
Pjesnik je produhovljeno ljudsko biće. Rekao bih između čovjeka i anđela, ako je pravi pjesnik! Samo čista ljubav može spasiti čovječanstvo, a pjesnik je njen glas i glasnik. Pjevajte ili kazujte stihove ljubavi u lice gospodarima mržnje i zla. Ljubav ne mogu kontrolisati. Njihov teren su podjele, podmetanja i medijski koncerni. U oprostu, u tihoj riječi, u zagrljaju dojučerašnjih neprijatelja je sva nada opstanka i napredak čovječanstva. Pjesnici su najbolji vjesnici novog doba, doba blagostanja.
Šta smatrate svojim životnim postignućem i šta vas u svakom smislu te riječi čini posebnim pjesnikom?
U nekom ranijem vremenu uprave nad našim gradskim hramom kulture, imao sam viziju stvaranja čudesne pozornice, slične grčko-rimskoj, za novi imidž malenog gradića u srcu crnogorskog sjevera i njegovu kulturnu scenu, koja će nadrasti njegovu veličinu, kao što je to u nekom ranijem periodu učinio jedan filmski festival koji imamo.
Nijesam baš najbolje shvaćen i sa ovom rečenicom sumiram to vrijeme. Bilo je odbaciti viziju ili je oživjeti na drugom mjestu. Nijesam htio odustati, smatrao bih se poraženim. Učinio sam je živom onamo gdje pripadam, na svojoj zemlji. Ti horizonti pred mojim očima imali su širinu kojoj sam morao dati jedan novi smisao.
Ali, želio sam i vertikalu, put ka gore, ka zvijezdama. Pjesnik je, kao i astronom, opčinjen tim svodom i uvijek traga za novim sazvežđima. Poslije godina tihovanja i srastanja sa korijenom moje doline, kamen po kamen, klesao sam i gradio tu priču.
Jedinstvenu Pjesnikovu Dolinu, prvo poetsko etno selo na svijetu, doduše još uvijek u izgradnji, koje je skupilo i odaslalo takvu energiju da se već nazire kultna priča. Amfiteatar u kamenu sa tri stotine sjedjećih mjesta je ove godine po drugi put okupio književnu elitu četiri države sa nevjerovatnim brojem posjetilaca. Auta se nijesu imala gdje parkirati, ljudi su preplavili tribine i do kasno u noć, slušali su stihove u mojkovačkom selu Slatina, ispod Prošćenskih planina.
Spoj čudesne crnogorske prirode i snova o Dolini pjesnika, ljudi od stiha i ljubavi! Svi su govorili „lud,zanesen, bacanje života i novca…”, šta sve ne. Godine su prolazile, ja sam gradio i dočekao. Hvala svima koji su podstakli da moj san sa „Pjesnikovom Dolinom” oživi!
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Štampa je izgubila tržišnu utakmicu sa informatičkom tehnologijom i sve će se dalje kretati u korist tehnologije i naravno profita. Negdje sam pročitao da Vlada Norveške svim piscima otkupi po hiljadu primjeraka knjige da bi podržala književno stvaralaštvo. Kod nas su sve oči uprte u Evropu, ali činjenja samo u pravcu nečinjenja. Eto suštine i podrške naše vlade, opština. Samo par pisaca godišnje dobije podršku za štampu knjiga i potom sami moraju tražiti izdavača, koji opet to djelo odštampa, objavi i uglavnom složi u magacin ili podrum…
Kako Vam se čini književna scena u regionu? Da li su po Vašem mišljenju pjesnici nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?
Mislim da se i te kako vide! Zemlje u okruženju imaju pjesnike čija izjava dođe nerijetko kao zakletva nacije. Njihova javna riječ se tumači, analizira, prepričava. Na žalost, Crna Gora nema takve vrijednosti. Ili ih ja ne vidim, pa mi ne zamjerite. Iskreno mislim da je Festival poezije „Slova slovenska“ u Pjesnikovoj Dolini jedna snažna poruka sinergije pjesničke riječi pjesnika zemalja regiona. TVCG bi kao javni servis morala imati ekipu da prati i afirmiše takve manifestacije, bez izgovora „nemamo ekipu”. Znači, što više zajedništva i biće jače poruke i pjesnici će biti prisutniji u javnosti i njihove poruke vidljivije.
Šta je za Vas uspjeh?
Carpe diem! Ako mogu dan ispuniti boravkom i radom na imanju. Sve drugo za mene je neuspjeh. Ne otimajte mi dan, ako ste mi prijatelj. Neko sanja jahte, baškarenja, moć, silu, bogatstvo… Moj san i moj uspjeh je uzgoj bezbrojnih ruža, kadifa i drugih cvjetova, hiljada voćki na zemlji koja mi je dala izlječenje od ljudi, njihovih dvostrukih lica.
Sada sam tu sa svojim priviđenjima, besjedimo, sanjamo i rastemo. Kofer mojih snova koji sam nosio od Beograda, Podgorice i dalje i namjeravao ga spustiti tamo negdje u tuđini, nije se želio otvoriti nigdje bez ovdje i rasuti te snove po zemlji mojih predaka. Sada smo tu, moji snovi i ja. Raštrkani, zaneseni i uvijek zaljubljeni! Eto, dan za danom, klešemo kamen, sadimo voćke i cvijeće, ispisujemo stihove i priče i da – rastemo. Moj korijen pisca sada crpi sokove iz dubine zemlje mojih Prošćenskih planina, moje Slatine i, daće Bog, možda izrastemo dovoljno visoko da naša sjenka pruži hlad umornim poetskim nomadima za počinak i snagu za nove korake.
U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje? Koji proces prethodi pisanju kod Vas?
Inspiracija mi je i cvrkut ptice i žubor vode, ali ranije ponajviše ožiljci od davnih rana i lažnih ljudi. Da, lažnih ljudi. Sada je to vjera u čovjeka, vjera u Boga i pogled u dubine kosmosa. Stvarnog i onog u sebi sa bezbroj crnih rupa, kvazara i supernove. I ljubav! Bez nje ne želim u novi dan. Nijesam srećan ako nijesam zaljubljen. Samo zaljubljen mogu dodirnuti zvijezde i naravno pisati.
Koje vam je najdraže ostvarenje?
„Priručnik samoće”, bez dileme. Do sada su objavljena dva dijela sa po dvije stotine stranica, misli, priča, dnevničkih zapisa, eseja. Planirana je trilogija. Treći, završni dio objaviću, nadam se, dogodine. To su moji „znakovi pored puta” i ne samo moji – i brojnih čitalaca. Naravno, ne mogu baciti pjesme koje volim, nastale u posebnom eteričnom stanju i raspoloženju cijelog mog bića. Ako ih možda antologičari spomenu- hvala im! Ako ne, ja sam samo pisao srcem za sebe i svoju vrstu i ništa više.
Vaši planovi za budući period? Imate li nas nečim posebno obradovati?
Naravno. Više od deceniju i po sklapam djelić po djelić romana „Sin planine”. Nijesam bio zreo za veliku priču i još uvijek mi fali taj iskorak, to zrnce od par stotina napisanih stranica, koje će, nadam se, čitaoca ostaviti bez daha. Sjećam se kada sam sklopio stranice Igoovih „Jadnika”, onako čitalački zavaljen u fotelju da sam, čini mi se satima, zurio u plafon. Jednostavno, bilo mi je žao što nema više, što tom užitku gutanja stranice za stranicom je došao kraj.
Brusim taj moj biser i maštam o majstorstvu pripovijedanja koje vas povuče u taj čudesni svijet između korica toliko da zaboravite i na dan i noć i glad i sitost. Takva je Igoova priča o Žanu Valžanu. Samo takva će biti i „Sin planine” ili neće ugledati izdavača i svijetlo dana. Progutaće je plamen upaljen mojom rukom.
Vaš savjet kao pjesnika bi glasio? Savjet mladim pjesnicima ili uopšteno čovjeku.
Ne odustati od činjenja dobra i od stihova! Eto poruke i čovjeku i pjesniku i pjesniku-čovjeku. Oprezno – mladost je energija bez iskustva i zna se rasipati nemilice, a ništa ne traje vječno.
“U mladosti treba ljubiti, u zrelosti pisati knjige, a u starosti, najzad, govoriti istinu”, kazao je Anri de Monterlan. Uz ovu maksimu dodaću svoje tumačenje Vašeg pitanja naslonjeno na Monterlana: „Neka mladi pjesnici i ljube i vole i pišu, a istinu kazuju uvijek!”
