Stihovi Rebeke Čilović dio su nedavno promovisane trojezične zbirke „Pjesnička svitanja“ iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Rebeka Čilović rođena 08.07.1988.godine u Beranama. Objavila je zbirku kratkih priča “Sloboda u slovu”, te zbirke pjesama “Zvonke smjelosti” i “Album za prognane”. Poezija joj je prevođena na mađarski, engleski, ruski i albanski jezik. Urednica je Festivala “I literatura ima žensko lice” koji se održava u Beranama. Magistrantkinja je na fakulteru Humanističkih nauka smjer Studije Roda na UDG. Diplomirana je pravnica, živi i stvara u Beranama.
Za portal Preduzetnica.me sa Rebekom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja“….
Knjiga i Vi?
Knjiga je moje utočište, privatna država moje drugo JA( možda) i primarno JA. Ponosna, svoja! To ne bih mogla bez knjiga. Moje iskustvo bi ostalo “sirovo” da nema slova i promišljanja.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Pjesničke priče počinju i prije rođenja. Vjerujem da na dlanovima pjesnici nose neki znak, mladež… Tako se (pre)poznaju kada bježe od svijeta neshvaćeni i začudni. Mislim i da se teško rađaju, pa je tako moja majka rađala pjesnika tri dana i u porođajnim mukama poželjela da skoči sa balkona, ali se tako izmorena sjetila da je sanjala hartiju na kojoj piše da je od sto kamila jedna za trku spremna.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Što si bliži uspjehu, to si sreći dalji. Danas je uspjeh varljiva kategorija, ali sam sa 34 godine uspjela da napišem knjigu koje se ne stidim, da osmislim, a potom sa mojim saborkinjama i realizujem dva izdanja festivala “I literarura ima ženko lice” i dobila sam krasnog dječaka, koji mi je pokazao punoću smisla.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Kompromise ne pravim sa riječima. Reče jednom jedan pjesnik kako ne voli “posne riječi”. Tako i ja ne pravim kalkulacije, ne podnosim ugodne pisce, ali ne volim ni kada ljudi traže i očekuju da im dam ključ za svaku svoju misao. Vjerujem da nas jedino iskrena ljubav, a ne taština mogu povezati sa ostatkom čitalackog svijeta.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Da čita prije nego počne da piše. Da čita i promišlja, da se divi, ali i da zazire, da teži, ali i da zna gdje su mu dometi. Da raste ali da ne zaboravi da svaki skok u razvoju nije znak da može da leti. Da ljubi svoje čitaoce, ali i da sačuva sebe u sebi.
Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled i koliko je on važan za Vašu profesiju?
Ja volim žensku ljepotu! Veseli me svaka lijepa crta na ženskom licu, ali znam da me jedino razmišljanje i priča koja je esencija mog bića (tjera) da sa ženama dalje sarađujem. Kao u svakom poslu, izgled je ono što nas privuče i nekada sam imala problem da zbog izgleda koji je bio pristojan (bez pretjeranog viska kilograma, šminke i mojih dugih haljina po kojima me ljudi pamte) dokazujem svoj intelekt. Porođaj je učinio svoje i sada nemam tih problema. Šalu na stranu, vjerujem da je lijepa žena ona koja zna sta želi. Danas sam sebi najljepša, jer se ne dokazujem, već pokazujem šta žena sve može, samo kada sebe prihvati i takvu svijetu ponudi.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”? Da li Vam je ranije objavljivana poezija na nekom od ova dva jezika? Šta Vas je posebno oduševilo u ovom projektu? Da li očekujete nastavak ili nešto slično? Da li bi se osvrnuli na nešto posebno kada je u pitanju ovaj projekat?
Kada prevodimo naše pjesme, tada izlazimo u svijet koji je izvan našeg jezika. Jezik je pjesniku dom i znam da prevod rađa novu pjesmu… Tako se ona obnavlja, podmlađuje… Zato su prevodi izuzetno važni i jako sam srećna što sam dio ove važne zbirke.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Kod antogogija me najviše oduševljava napor ljudi koji sve naše pjesme sakupljaju, obrađuju, pakuju u jednu posve novu cjelinu. To je jedan naporan posao, a još ako je (kao ovdje) kvalitetno obavljen, onda je vrijedan oduševljenja.
Vaš savjet kao pjesnikinje bi glasio?
Danas vlada veća ponuda od potražnje. Crnogorsko čitalačko tržište ie malo i ono ne može da istrpi hiperprodukciju amatera, diletanata i skribomana. Sve je više onih koji bi sve literaturi uzeli, a ništa dali. Poezija te obuzima kao i dobra književnost. Ona se dešava kao zemljotres, a njega je nemoguće vještački proizvesti. Tako je i sa literaturom – ili jesi ili nisi, a ako jesi onda sve ima smisla i odricanje i žrtva, ali i aplauz.
