Zavjesa je spuštena, predstava je završena, a gledalište slavi život i ljubav. Još jedna drevna ljubavna, naizgled mitološka priča sa svojom radošću i tugom, tamom i svjetlošću. Smještena u idiličan cvijetni prostor, u idealno proljeće, u smirujući žubor rijeke. Slika od praiskona. Kao da su boginje Maja i Išar sve upriličile za date prilike okupljajući svoje baštovane. Zatrepelilo je devet žica Orfejevih. Koliko duševne mekote i ljepote?! Ne samo u spoljašnjosti. Tu, u dubinama, ima prikrivene nabujalosti emocije i nježnosti, poštovanja i obzira zarumenjenog stida, otmene skromnosti. Nepotrebni ponos je sklonjen, na korist ljubavi.
Tako izgleda zamišljen efekat jedne strukturno koherentne poeme, poeme “Dobra djela nažive vremena” Edite Dautović, dopunjene sa dva lirska monologa i četiri sevdalinke u jedinstvenu zbirku “Saga o Pavi i Ahmetu” .
Kao takva, Editina poema sa dopunama, lijepa i jednostavna, podstiče pokretanje svojevrsnog sinkretizma na svim poljima umjetnosti. Očigledno je da će ova pjesma da živi u trenutku njene intrepretacije i zato je ključan momenat način njenog izvođenja da bi do izražaja došle njene umjetničke vrijednosti.
Prva cjelina je raspoređena u sedam strofa koje predstavljaju kompozicione etape jedne priče, počevši od prologa preko ekspozocije do raspleta i epiloga. Ipak, dominantno narativno će karakteristike dramskog sukoba više poprimiti u drugom dijelu Editine knjige i to na unutrašnjem planu realizovanom u dvijema izdvojenim pjesmama i sastavljenim od katrena. Jedna katrenska pjesma predstavlja Pavin unutrašnji monolog, a druga katrenska Ahmetov, a monolozi su očigledno proizašli iz njihovog prethodnog dijaloga koji izostaje u ovoj sagi, ali se naslućuje. Drama je u čovjeku, ne u spoljnim manifestacijama, podsjetio bi me Čehov. Pava i Ahmet će vrlo brzo prepustiti prostor kolektivnoj misli, te će treći dio ove tvorevine zauzeti četiri sevdalinke u katrenima. Sve u čast ljubavi i tradicionalnih moralnih vrijednosti.
Početak je, nakon prologa, pomalo pastoralan, idiličan, svečanog tona. Neočekivano, umjesto vile ili pastira na scenu stupa djevojka vlastelinskog roda. Odabir leksike predstavlja frazeološki inventar narodne poezije: ustaljeni epiteti (sjajne zvijezde, sinje more, vjera prava, žarko sunce); personifikacije i poređenje (kao Sunce s visova Kovrena), sinegdoha (Pava mu je srce zarobila). Hiperbola je vješto izbjegnuta. Narodni pjevač je sklon u pretjerivanju. Kao rođeni sluhista Edita intuitivno gradi odmjeren stil i otmen izraz. Možda će se blaga hiperbola osjetiti u Ahmetovom monologu, a to da istakne temperament zaljubljenog mladića uzavrele krvi. No, i to će se stišati, preobraziti u melodiju prijatnog zvuka koja je dominantni strukturni element, u njoj je sve – misao, emocija, slika, priča, drama. Asimetrični epski deseterac karakterističan za narodne junačke pjesme sa cezurom poslije četvrtog sloga, poslužio je za oblikovanje prve pjesme – poeme. I šta očekujemo? Viteški trenutak, borbu za očuvanje vrijednosti od šireg značaja – ljubav i slobodu.
Narativan tok sliven u strofe rimovanog silabičkog stiha, i prividno racionalnu ujednačenu, smirenu intonaciju. Ipak, sve je u pokretu, nezaustavljivo se kreće ka naprijed u kombinovanim dvosložnim, trosložnim i četvorosložnim akcenatskim cjelinama što je pojačano semantikom pojedinih iskaza (teku vremena, s koacima siđe, ljubav rasplamsava), baš u skladu sa bistrom rijekom Ljuboviđom. Iako izvire među planinskim vrelima i kosinama, ona se prilagodila pitomom vraneškom podneblju. Vesela i razigrana, ali nikad divlja i stihijska. Nije li ovo potvrda o harmonizaciji između sadržaja i zvučanja.
Postoji, jedna, nimalo nebitna činjenica. Zašto je predzadnja strofa ovog djela, a predstavlja rasplet, sastavljena od neparnog broja stihova? Time je izgubio poslednji stih mogućnost za rimovanjem s nekim sledećim stihom. Zašto grubi prekid i narušen sklad? Odgovor će stići nešto kasnije u jednoj od sevdalinki. Pava će, naime poslije tri srećna poroda i tri sina, izgubiti život na četvrtom porođaju.
Drugi dio pjesničke građevine karakterističan je po škrtosti interpunkcije. Da li to Pava i Ahmet nemaju šta istaći? Govorimo li o siromaštvu osjećanja? Naprotiv, emocija ovdje doživljava svoj vrhunac i prosto se šapuće, sugestivno pojačana alteracijom, konstantnim ponavljanjem šuškavih suglasnika. Očekivao bi se slobodan stih. Sloboda izraza je, ipak, dio duboke intime shodno patrijahalnom moralnom kodeksu. Simetrični osmerac s cezurom po sredini trohejske intonacije s naglašenim neparnim slogovima. Jampski počeci su sporadični, kao i u prethodnoj cjelini što ima za cilj da naglasi napetost određene situacije ili emocije. No, daktilska klauzula ima sve to da smiri, stiša baš kako su pravila patrijahalnog svijeta nalagala. Zato je sve na granici stišanosti i napetosti. Pava je brižna, sjetna, nesigurna u slutnji, neodlučna kako da zatraži od oca blagoslov za udaju.
Kod Ahmeta je vedriji ton, izraženija sigurnost trohejski intonirana ( Ima neka tajna sila / koja naša srca spaja / što je jača od pravila / i nekakvih običaja) i Pava ispunjena snagom ljubavi, stiče osjećaj sigurnosti i čvrste volje. Intonativno će oba monologa na kraju biti naglašena crtom što otkriva zajednički, istomišljeni stav dva lirska subjekta – Ahmeta i Pave. Time su povezane i dvije strukturno, naizgled nepovezive pjesničke forme ( prva – poema i druga – dva lirska monologa).
Ahmetovi i Pavini zaključi su potvrdili stav pripovjedača poeme:
…a umni su govorili ljudi
Da svi jesmo u svijetu braća.
To je vjera prava i najkraća.
Rekli smo da su Vladimir i Košara naši Romeo i Julija, ali je očigledno da po snazi ljubav ne zaostaju ni Ahmet i Pava, samo u izmijenjenim okolnostima i novijim vremenima. Ovakve priče inspirišu nastanak i drugih vidova stvaranja.
Prirodno raščlanjivanje kazivanja kroz rečenicu razuđenu u više stihova jeste karakteristika Editinih stihova. Misli se lagano vežu u cjelinu, nema nagih prelaza. Iznosilac stava je pun obzira, teži harmonizaciji datih okolnosti. Iznenađujuće, Edita je ovim postupkom zadobila pobratimljenje sa Zogovićevom strofom. Prkosan i dramatičan, Zogović je itakako znao stišati bure u stilsjka rješenja kakva su asimetrični deseterac poput Njegoša.Toplinom i emocionalnošću ova poezija je bliska i neoromantizmu Rista Ratkovića, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića. No, njena orginalnost u verstifikaciji je i odvojila od uzora.
Treći dio, melodično višeglasje. Tu su ljubav, i zanos, i radost, i bol, i patnja, i melanholija, i slavljenje života ispunjenog ljubavlju, i nostalgija. To su i himne i elegije, i ode, i ditirambi, i male noćne pjesme. Jednom riječju – sevdalinke, a one su sve to zajedno, i specifičnost našeg podneblja. Ona je muzička kutija koja čuva uzdahe zaljubljenih. Od njenog ritma se budi misao zaspala u najdubljoj tami pamćenja. Njen stih, zvuk, melodija slikovitiji su od bilo kojeg sadržaja datog riječima. Sevdalinka je rodila duboku emociju, a njen sugestivni ritam sliku svijeta.
I konačno, zar nije ovo nova savremena ekloga. Vješto, kao Vegilije, Edita bira različite pjesničke forme (poemu sa prologomi epilogom, lirske unutrašnje monologe dva lika, četiri sevdalinke) kojima uspijeva rasvijetliti jedan isti motiv iz tri različite tačke gledišta (iz gledišta objektivnog, sveznajućeg pripovjedača prvog dijela kroz unutrašnje monologe učesnike događaja i kroz kolektivnu, narodnu misao u sevdalinkama).Tri pristupa, tri fokalizatora, tri oblika kazivanja.
Sugestivnost emocije i verstifikacije cijele ove poetske strukture upravo su ovaploćene gradacijskim klimaksom u višeglasju, smjenom kazivača. Glas narodni u sevdalinci saživa sve bitne zvukovne i značenjske slojeve prethodnih pjesama. Zato, vrijednost ovih pjesama biće uočene tek u pažljivom oblikovanju načina njihovog interpretiranja.
