Odrastanje osobe ženskog pola drastično se razlikuje od odrastanja osobe muškog pola. U rigidnom okruženju kakvo je naše, gdje se neke stvari prosto „podrazumijevaju“, bez logičnog objašnjenja, poslijedice koje nastaju ovim različitim vidovima odrastanja vrlo često negativno utiču, pogotovo na živote žena, a nerijetko i muškaraca.
Pravo svakog ljudskog bića na slobodan izbor zna vrlo često biti dovedeno u pitanje, pogotovo kada je u pitanju ženski dio populacije. Ono što je teorija još davno utvrdila u praksi se vrlo često ne sprovodi, te stoga kao rezultat se vrlo često javlja zbunjenost, koja još češće nikada ni ne prođe. Kada osoba odraste u sredini gdje se sve ono što je čini kao individuu podrazumijeva isključivo zato što je ženskog (muškog) pola, onda ona zna biti vrlo zbunjena kada se u jednom momentu njenog života pokaže da stvari ne funkcionišu baš tako. Da sve ono što se želi, može i hoće, nikako, ali nikako ne smije da bude ograničeno rodnom pripadnošću.
Jedan od vjerovatno najslikovitijih primjera indirektnog uskraćivanja prava ženama na slobodan izbor, je društveni kontekst braka kao institucije, i same uloge žene u njemu. Od malih nogu, počev od čitanja bajki u vrtićima i pred spavanje, preko sadržaja koji se plasiraju putem medija, zatim školskog sistema, priča o srećnom braku i udaji kao vrhuncu uspješnosti života svake žene, nameće se kao glavna i primarna u odnosu na sve druge aspekte života. Ovdje podvlačim da suštinsko pitanje onoga što brak stvarno jeste, nema nikakve veze s načinom na koji se sistematski „ugrađuje“ u mozgove djevojčica, djevojaka i žena. Dva su bitna momenta koja ovo utvrđuju: onaj kada roditelji, obično majka, kažu svome ženskom dijetetu da ništa u životu nije bitnije od „dobre udaje“, i onaj kada okruženje u vidu svih onih institucija koje sam već pomenula, putem svih sadržaja koje plasiraju, šalju identičnu poruku. Uslijed svega toga, veliki broj žena se na brak odlučuje u pogrešnom trenutku svog života, ili sa pogrešnom osobom, i kada se nakon određenog vremena to shvati, kao i sve navedeno, onda su te žene, u najmanju ruku, zbunjene, a poslijedice znaju nerijetko biti i katastrofalnije. Zamjena teza koja se u društvu često događa, a kada je ovo pitanje otvoreno, je da se pravo žene na slobodan izbor tumači kao „podticaj da se nikada ne uda i samim tim ne rađa djecu, čime se utiče na smanjenje nataliteta“. Ovo je potpuno besmislen zaključak iz više razloga: svaka žena treba da uđe u brak i rađa dijecu samo i isključivo ako to želi; njen cilj života nikako ne treba da bude sami brak jer svoju ulogu u društvu shvata najprije kao reproduktivnu i sporednu u odnosu na muškarca; lični razvoj i napredak je ono čemu bi svako živo biće u životu trebalo da teži, na način na koji mu njegovi lični potencijali to omogućavaju, a brak da bude shvaćen kao odnos dvoje ljudi u kojem oboje podjednako učestvuju i zajedno ga izgrađuju ili prekidaju.
Ovo je samo jedan od mnogo primjera kako se rodna neravnopravnost dugoročno odražava na štetu društva, jer razvoj istog zavisi najprije od stanovništva koje u njemu živi, kao najvažnijeg resursa. Ženski dio populacije je vrlo važan dio tog resursa, i iz tog, kao i mnogih drugih razloga, pravo žene na slobodan izbor bi kao pitanje trebalo da bude mnogo otvorenije u društvu.
