Nermina Adžović Mustagrudić, rođena je u Titogradu, današnjoj Podgorici. Piše od rane mladosti. Nermina je koordinatorka resursnog centra zdravstvene službe Ministarstva prosvjete i nauke u Podgorici. Zastupljena je u preko 150 zbirki i 170 antologija. Dobitnica je mnogih nagrada priznanja, zahvalnica, diploma, plaketa, povelja, zlatnih medalja. Dobitnica je nagrade Let u zvijezde – Svjetske književne Akademije, nagrade za najboljeg organizatora Festivala poezije. Proglašena je za pjesnikinju 2020. godine u Rumuniji.
Sa Nerminom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Knjiga je za mene poput glasa duše koji zna da tiho govori i glasno odjekne, što i jeste smisao stvaranja i postojanja kroz riječi.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Još u nižim razredima, napisala sam prvu pjesmu ,,Potočić”, koja je bila posebna i upečatljiva na svoj način. Čini mi se da je napisana najljepšim jezikom koji sam ja tada sve više počela da razumijem, a koji sam dalje nadograđivala i gradila. Poezija se osjeti, doživi. To je ljubav.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Tokom dugogodišnjeg stvaranja, dobila sam veliki broj nagrada, kako na regionalnom, opštinskom, republičkom nivou, tako i na takmičenjima u zemljama u regionu. Teško je izdvojiti koja mi je nagrada najdraža, ali svakako ona koja me je osnažila i dala polet za dalje pisanje je nagrada za najbolji književni rad u nekadašnjoj Jugoslaviji, kao tadašnja učenica sedmog razreda.
Nagrada Svjetska književna zvijezda mi je uručena u Bukureštu – World literature academy, Džek popularnosti u Sarajevu itd. Imala sam podršku mojih roditelja, koja mi je puno značila, tim više što je moje stvaranje nasljedno. Stvarali su moj djed i pradjed. Moj ponos tako biva veći i osjećaj da ne postoje slučajnosti.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate?
Ljepota pisane riječi je u tome što prikazuje osjećanja koje i čitaoci mogu da osjete. Ako to ne postoji, nema traga koji bi trebao biti upečatljiv, trajan i skladan. Kroz stil pisanja očita se naša duša i oživi napisano. Književnost i umjetnost su moj život, i srećna sam što kroz stvaranje ostavljam trag u vremenu.
U pisanju poezije je veoma bitno da nema suvišnog. Pjesma je živa, ona mora da diše i da ima svoj damar.
Kako biste opisali Vaše stvaranje i proces pretvaranja misli u stihove?
U mom stvaranju je dominantan trenutak, jer moje ideje odmah pretvorim u stihove. Pjesma se u mojim mislima stvara. Dešava se da ukoliko nisam u prilici da riječi koje mi dođu u trenutku stavim na papir, pomislim kako ću upamtiti te riječi i kasnije staviti ih na mjesto gdje pripadaju. Međutim, to se nikada nije desilo. Otišle su, ali dolaze uvijek nove koje obogaćuju moje stvaranje.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta?
Smatram da treba postojati bolja podrška autorima. Nadam se da će se to poboljšati u budućnosti, jer ta podrška govori o sistemu vrijednosti koji se njeguje u datom vremenu.
Kako Vam se čini književna scena u regionu?
Mislim da je književna scena u regionu razvijenija nego kod nas. Čini mi se da institucije u regionu imaju više sluha za književno stvaranje i umjetnost uopšte.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”? Šta vas je posebno oduševilo u ovom projektu? Da li očekujete nastavak ili nešto slično?
Zbirka ,,Pjesnička svitanja” predstavlja jedninstveno djelo i neprolaznu vrijednost kroz raznolikost autora i autorki. Srećna sam što se moji stihovi nalaze u ovoj zbirci. Takođe čestitam svima koji su dio projekta. Vjerujem da će ubuduće nova snaga, ostaviti trag svojih koraka i biti pokretač novih ideja.
Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio?
Poezija je vječito traganje iskrenih duša koje žive ljubav. Svijet će opstati jer pjesnici su čuvari mira, istine i ljubavi. Živite i stvarajte, ljubav je snaga postojanja.
