Slučaj skorašnjeg incidenta u jednoj od susjednih nam država, ostavio je, u najmanju ruku, u stanju šoka mnoge. Iako je takva reakcija potpuno očekivana za jedan takav događaj, ono što se nameće kao pitanje jeste: ko su, zapravo, ljudi koji se šokiraju, i čime je to njihovo „stanje“, u stvari, izazvano? Da li činjenicom da se incident dogodio, njegovom gnusnošću, ili, možda, time što je trajao toliko dugo da su svi trebali da se pitaju, kako je moguće da niko nije primijetio da se to, uopšte događa?
Činjenica da je 15-godišnja djevojčica silovana godinu dana u kontinuitetu od strane 7 mladića, kao i da je jedan od aktera bio njen „bivši dečko“, koji ju je „više puta pretukao“, kada se na taj način medijski predstavi, sama po sebi je zastrašujuća, i vrlo vjerovatno tjera na mučninu i one one koji bi, po sili zakona, trebali ili morali da se bave socijalnom patologijom. No, da li je sila zakona isključivi razlog da se odgovorni pozabave ovim i sličnim događajima?
Istovremeno, da li svako od nas svojim (ne)učestvovanjem u ovakvoj vrsti kulminacije nasilja, trpljenja, očaja, uskraćivanja slobode, dobrovoljnog nemanja sluha za stvarnost, svjesnog stimulisanja toga da „ne – ne znači da nećeš, nego da nije dovoljno uporan“, kao i u ostalim klišeima i banalnostima koje nas svakodnevno šamaraju, (ne)svjesno doprinosimo jednom ovakvom događaju?
Svakodnevno prisustvujem (učestvujem u) razgovorima koji u svojim polaznim tačkama uvijek imaju neki kontekst. Nerijetko, možda i najčešće, ta se vrsta narativa svodi na rodnu pripadnost, odnosno na „ljudi bi trebali ovo“, „žene bi trebale ono“…. Pokušaji ukazivanja na činjenicu da se rod ne bi smio svoditi na uprošćen kontekst, odnosno, da pod zajedničkom imenicom „čovjek“ stvara nepravilna imenica „ljudi“, u koju itekako spadaju i žene, kao ravnopravna ljudska bića, u principu su uzaludna. Time se nameće jednostavan zaključak: sve dok se ne utemelji i postane preovlađajući, ovaj način razmišljanja nastojanja da se preduprijede slični događaji završavaće u krugu pojedinačnih sličajeva dok će ova i slične pojave i dalje biti ’sudbina’ društava zakržljale kulture.
U suprotnom, činjenica da djevojčice i dječaci od dana svog rođenja pa do svoje smrti, imaju ista prava i dalje će u vokabularu većine činiti isključivo parole. A parole su, kao što je govorio veliki španski filozov Miguel d’Amuno … „samo udoban jastuk za mentalnu ljenost!“
Zapravo, iako je ta činjenica uslovljena sociološkim i antropološkim, kao i ekonomskim uslovima u kojima se živi; diskriminacija po osnovu pola kao dio nasljeđa danas je u rukama, prije svega, politike od koje zavise svi agensi socijalizacije jednog društva.
Napokon, navedeni slučaj je, u senzacionalističkom pogledu, „veliki prasak“. Ovakvh slučajeva je bilo, ima, i biće. Kao razruđenost (ali i nekadašnje jedinstvo), nacija, vjera i narodnosti, ovaj trenutak bi morali prepoznati kao „buđenje“, ili, bar, ogoljivanje onoga što jesmo. Tek takvi, ogoljeni, možda bi na pragu onoga čemu evolutivno težimo (u biti), mogli da se nadamo, bar, koraku naprijed…
