Vrijeme izolacije, karantina, cjelodnevnog boravka u kući ili kako god, iako je u prolaznoj fazi, još uvijek traje. U zemljama u svijetu, pa i u Crnoj Gori, zabilježen je povećan broj slučajeva nasilja u porodici. U prilog tome govori činjenica da su, od početka vanrednog stanja, SOS telefoni zvonili mnogo češće nego inače.
Ipak, prema skorijim izvještajima policijskih evidencija, nijesu samo žene žrtve nasilja, jer među prijavama ima i muškaraca koji su se žalili da su žrtve nasilja u porodici. Uglavnom su zlostavljani od strane drugih muškaraca, sinova, očeva ili braće, ali i od strane osoba ženskog pola. Ono što je bitno u kontekstu ove priče je, zapravo, shvatanje da žrtve porodičnog nasilja nijesu nikada ni bile samo žene, odnosno da je vrlo moguće da su to i muškarci.
U policijskim izvještajima, tokom marta evidentirano je 125 prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici, koje je počinila 121 osoba. Od njih je 90 muškog pola, a 31 ženskog pola. Što se tiče žrtava, u pitanju je 144 lica, od kojih je 56 muškog pola, a 88 ženskog pola.
Ono što je u ovoj priči, zapravo, novina, jeste saznanje kod nekih ljudi da ovakva vrsta nasilja uopšte postoji. Dva su razloga zbog kojih postoji neznanje o ovome: prvi je neobaviještenost, odnosno nedovoljna zainteresovanost o datoj temi, a drugi je to što, vrlo često, muškarci koji su žrtve, možda i više nego žene, kriju kada im se dogodi nasilje. Koliko se žene plaše da govore o ovome iz straha, toliko se muškarci plaše iz sramote. Sramote, jer su muškarci, i „ne ide da pokazuju da su slabi“. Njima se, prosto, u ovom društvu, ne oprašta ako pokažu bilo kakvu slabost. S druge strane, okolina će mnogo „bolje“ razumjeti muškarca nasilnika nego muškarca žrtvu.
Borba za rodnu ravnopravnost se često shvata kao isključiva borba za ženska prava, te se stoga vrlo često poistovjećuje sa feminizmom. Ova pogrešna interpretacija, na prvom mjestu pojmovna, često žene stavlja u kontekst pristrasnosti ka zaštiti pola kojem pripadaju. Ovo se dešava jer je mnogo češći slučaj da žene budu žrtve nasilja, ali to svakako ne isključuje ni slučajeve zlostavljanja muškaraca. Zbog toga, a i zbog drugih vidova ponašanja, kojima muškarci postaju samo žrtve društveno nametnute „nadmoći“, ovakve statistike često prikažu situaciju koja za većinu predstavlja, u najmanju ruku, iznenađenje.
Čini se da nas je pošast zvana korona virus naučila mnogo čemu. Mnoge stvari su isplivale na površinu, i pokazale nam da, očigledno, mnogo toga nije funkcionisalo kako treba. Da li smo, i koliko, shvatili, i da li ćemo raditi na tome da stvari postanu bolje, ostaje da se vidi.
