Nekadašnji bokser Miodrag Perunović, jedan od simbola sportskih uspjeha bivše SFRJ, posljednjih godina posvetio se književnosti. Njegove knjige, zbirke poezije “Put”, dopunjeno i prošireno izdanje “Putopis” i autobiografija “Štit i mač”, predstavljaju svojevrsno svjedočenje o vremenu u kojem je ostvarivao najveće rezultate u karijeri, ali i pobjeđivao sebe. Literatura ga je oduvijek privlačila, omogućavala mu da upozna mnoge zanimljive autore i njihove junake.
Podgoričanin Milentije Miško Živković kaže za Miodraga Mija Perunovića: “Čekali smo pored ekrana kada će izaći na ring i doživljavali ga uvijek kao pobjednika. Nosili smo majce sa njegovim likom. Svi smo htjeli da budemo Mijo Perunović. Bio je najjači i najbolji.”
Bora Đorđević je o Miodragu Perunoviću rekao: “Šampion i pjesnik ima dovoljno srca za sve nas. Uspio je da me iznenadi. Veliki fajter, vitez u ringu, najhrabriji od hrabrih, piše prefinjenu, slikovitu, često i lirsku poeziju prožetu razočaranjima, ljubavlju, nostalgijom… Piše je zanatski perfektno što samo dokazuje da se radi o pravom, zrelom pjesniku.”
Objavio je zbirku pjesama “Put” (2007) koja je doživljela dopunjeno prošireno izdanje pod novim naslovom “Putopis” (2021) i roman “Štit i mač” (2009).
Za portal Preduzetnica.me sa Miodragom smo razgovarali o njegovom književnom stvaralaštvu, sportu, uspjesima, borbama u ringu, životu…
Na samom početku kako biste sebe predstavili i opisali?
Tragač za: “Blago(m) cara Radovana”.
Kada ste počeli da pišete?
Kao mlad bokser, na pripremama reprezentacije Jugoslavije, sam u pauzama između treninga češće čitao, a ponekad i pokušavao da prenesem na papir neke svoje životne utiske, proizvedene jakim emocijama svojstvenim tom dobu.
Pišem poeziju od mladosti, ali nikad nisam volio da objavljujem pjesme i da se na taj način eksponiram, ali izdao sam tu prvu zbirku uz nagovor prijatelja, kasnije i roman “Štit i mač” autobiografskog karaktera i 2021. godine prošireno i dopunjeno izdanje moje prve zbirke, ali pod novim nazivom “Putopis”. Smatram ako je čovjek uspješan i iznad prosjeka u jednoj sferi da je neskromno i nefer biti izuzetan i u nečem drugom. Tako da je meni pisanje bilo lični filter i odušak, gdje sam ja sabirao i na papir prenosio svoje utiske i emocije.
Otkud interesovanje prema knjigama?
Otkad znam za sebe bio sam opčinjen slušanjem i čitanjem priča. One su me uvodile u neke tajne svjetove, doživljaje i avanture koji su rasplamsavali moju maštu. Vjerovatno je to uticalo da se kod mene pojavi literarni dar. U školskim danima sam dobijao visoke ocjene za pismene zadatke iz srpskog jezika. Normalno, kako sam odrastao, rasla su i moja interesovanja za literaturu. Sebe i dalje doživljavam prevashodno kao ljubitelja književnosti, nikako se ne bih usudio da sebe svrstam u književnike.
Znaju Vas kao heroja EX YU ringa, međutim osim toga Vi ste i ljubitelj pisane riječi i kvalitetne književnosti. Član ste i Udruženja književnika Crne Gore. Možete li nam reći nešto više o tome?
Prvo da kažem da nikada, pa ni sada, nisam imao pretenzije da budem književnik. Ja sam prosto ljubitelj knjige, koji zna da svoja osjećanja i razmišljanja prenese na papir. U prethodnom odgovoru sam objasnio kako sam počeo da ponešto pišem. Član udruženja sam postao na poziv mog starog druga Novice Đurića.
Od svega lijepog što ste kao uspješni sportista doživjeli, šta najrađe pamtite?
Puno toga… Zajedničke pripreme reprezentacije, putovanja, takmičenja, i sve ono što je proizlazilo iz bavljenja sportom. Normalno, svi očekuju da kažem da najrađe pamtim svoje velike pobjede, i šampionske titule… Da, ali u ovim godinama, moji kriterijumi vrednovanja su se promijenili, tako da mi naoko neke manje važne stvari sada puno znače… No, duga (i druga) je to priča.
Kada ste počeli da se bavite boksom? Da li ste oduvijek znali da će to biti uspješno za Vas?
U životu ništa nije slučajno. Tada nijesam znao šta će biti, ali sam u sebi nosio izuzetno jaku želju. Ona me je vukla, davala snagu, vjeru, hrabrost… a, Bog mi je dao izuzetan talenat i predispozicije. Tako da sam u toj sferi života (sportu), uspio da od „jednog talanta, napravim pet“ kao i iz Isusove parabole.
Boksu sam se posvetio dječački iskreno, dajući mu cijelog sebe i najljepše dane života, a sigurno da ni ti dani ne bi bili onoliko lijepi, prepuni najrazličitijih radosti i iskustva, da nije bilo boksa. On je postao neraskidivi dio moje ličnosti i bitisanja, na njemu sam utemeljen, njime uzdignut do pozicije sagledavanja i kušanja najvećih životnih slasti i gorčina, i upućen na put samospoznaje kroz učenje namijenjene mi lekcije: da je jedina borba koja ima smisla i opravdanja – borba sa samim sobom, i da se jedino pobjedom u toj borbi stiče znanje konačnog pobjednika.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
Bog u svojim rukama (kako reče Njegoš), “drži knjigu mirobitnu!” Dakle, knjiga je sve što postoji: beskraji vaseljene, svi svjetovi i planete, a mi, i sve ono što obitava u tim svjetovima smo slova, i riječi te knjige koju On piše. Dakle, u knjizi (knjigama) je sve; najveće mudrosti, najveće tajne, saznanja, istine, maštanja, želje… A pošto smo mi stvoreni po liku Božijem, mi Ga imitiramo, stvarajući svoja djela, i pišući knjige.
Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada i priznanja/titula..Koliko je bilo izazovno da se nosite sa slavom u to vrijeme? Koliko Vam nagrade generalno znače?
Mene je Bog spasio, što sam oduvijek imao izražen osjećaj prolaznosti svega, i svu tu slavu, uspjeh, priznanja, sam posmatrao i doživljavao kao svojevrsnu iluziju. Tako da sam, što se toga tiče, uvijek čvrsto stajao na zemlji.
Da li po Vašem mišljenju postoji sličnost između borbe u ringu i borbe u svakodnevnom životu?
Pa, život je kao ring! Vrlo često pravim paralele sa borbom u ringu, i zaključujem da je bokserska borba bila mnogo lakša, čistija, i plemenitija.
Šta smatrate Vašim najvećim književnim uspjesima?
Što znam da pišem!
Osim pisane riječi, Vi lijepo i slikate. Koja je to nit koja sve ove oblike umjetnosti ujedinjuje kod Vas?
Kada sam bio u osnovnoj školi, svi su mislili da ću biti slikar. Veoma lijepo sam crtao… Ostao je trag te ljubavi i umijeća, koji ponekad koristim. Nit koja sve to ujedinjuje kod mene, mogla bi se nazvati – divljenje ljepoti!
Imam kolekciju slika za sebe, to nadahnuće i želja za slikanjem javila se dok sam boravio u Parizu, javio mi se taj dječački san o slikanju, ali to je nešto bilo kratkog daha, ipak sam se vratio pisanju. Pišem iz želje, nadahnuća…Kroz pisane riječi iskazujem zahvalnost i čuvam od zaborava ljude koji su obilježili moju karijeru. Neki od njih su svjetski poznati sportisti, ali ima i lokalnih junaka iz moje mladosti. Takođe postoji posebno dirljiv odnos sa nekoliko bivših jugoslovenskih boksera s kojima sam ostvario pravo prijateljstvo, iako se nismo štedjeli u ringu.
Postoji li neki poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete? Šta je po Vama najbitnije u tom procesu?
Taj trenutak je gotovo uvijek proizvod nakupljenih utisaka, ili konkretnog događaja. I bitno je, odazvati se tom pozivu čim ga čujete.
Pjesme su vam jednostavne a opet jedinstvene, izuzetno misaone?
Da, želim da svako shvati o čemu pišem… A pišem o životu, jer život je tajna velika, čovjek je možda i najveća tajna. I stalno se tu prepliće borba, život, čovjek, vrijeme. Kroz riječi iskažem svoje mišljenje o društvenim pojavama koje nas tangiraju, vrijednostima koje su se poremetile. Jedan starac od devedeset godina mi je jedne prilike rekao, kada sam ga pitao:”Kako gledaš na dosadašnji svoj život?” Odgovorio mi je mudro, iskustveno:” Uđeš na jedna vrata, izađeš na druga.”
Šta je za Vas uspjeh? Ako bi ste morali da birate, za koji svoj uspijeh biste rekli da je najveći?
Zavisi kojom mjerom mjerite. Kao što sam već pomenuo, moji kriterijumi su se promijenili… Ali, da ne filozofiram, smatram da je moj najveći uspjeh, to što sam proglašen za najboljeg sportistu SFR Jugoslavije, za 1979. godinu.
Pišete prozu i poeziju…Koja Vam je književna forma najdraža?
Lakše mi je da pišem pjesme, tu mnogo razmišljam, a smjestim u malo riječi. Proza je u tom smislu teža, ali ne bih se mogao odlučiti…
Jeste li posle 2010. objavili još neku knjigu poezije?
Jesam, prije dvije godine zbirku pjesama koja sadrži sve moje prethodne pjesme i nekoliko novih pjesama. Zbirka je u stvari prošireno i dopunjeno izdanje mog prvijenca “Put”. Ona se zove ‘Putopis’, objavljena (2021.), jer je to svojevrsni putopis mog života. Taj period obuhvata period od 40 godina mog života. Od ’81 do 2021. Kroz čitanje tih pjesama, a svaka ima svoj datum kad je nastala, hrnonološki se prati razvoj jedne ličnosti. Od doba mladosti, preokupacijom zaljubljivanjima, do vjere, duhovnosti, posmatranja života… Mislim da je iz tog aspekta zanimljiva.
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
Po mom mišljenju, trebaju da pišu oni koji imaju bogato životno iskustvo, koji vjeruju da ovaj svijet, i život u njemu, nijesu kraj i početak. Koji razumljivo, jednostavno, i razgovjetno znaju da saopšte svoje misli i ideje. No, danas je zavladala prava inflacija pisaca.
Vaša porodica?
Imam porodicu, samo se nisam ženio. Moja porodica je porodica moga brata, živimo zajedno, jedna smo familija i to je mene potpuno ispunilo. Ljudi obično pitaju što se nisi oženio, šteta što se nisi oženio…A ko zna da li je šteta i šta je šteta? Bog zna šta je šteta.
Vaši planovi za budući period?
Čovjek snuje, a Bog odlučuje! Prema tome, ne pravim velike planove, a i nisam u dobu kad se to radi… Tako da: “Sve što dođe ja sam mu naredan!”
Vaš savjet kao književnika bi glasio?
Savjet mogu dati, isključivo kao tragač za istinom. Poslužiću se Dučićevim riječima: “Ko smisao života nije tražio, taj kao da nije ni živio!” Prema tome – tražite!
I na kraju, učinilo se najboljim da ovaj intervju zaokružimo pjesmom pod naslovom “Ponoćna”.
PONOĆNA
Ponekad tako, kad prođe ponoć,
dođe mi prosto – da zovem pomoć.
Al, ta se pomoć uzalud čeka,
sam moram sebi tražiti l’jeka
Stoga počinjem obavljat pregled,
šta me to boli, jel teška rana?
Vidim na prvi površan pogled,
fale mi snovi noći i dana;
Iz onog doba kad je sve bilo,
na dohvat ruke – samo još malo…
Gdje li si sada sanjana vilo,
šta je od tvojih draži ostalo?
Da li si i ti sklopila krila,
pa u ovom okrajku od života,
prebiraš što si sve učinila,
čega se kaješ, čeg’ te sramota?
Ili se ipak sjećaš sa žalom,
mladosti mile i carstva čari?
Što prođe kao pjena sa valom,
koji mir mora svakog pokvari.
Sve nam je l’jepo tek – kada prođe!
Možda bi ljepše moglo da dođe?
Ima dovoljno dana pred nama,
sv’jetlom Istine briše se tama!
23./24.08.2020
