Na podgoričkom Trgu nezavisnosti, u malom ambijentu velike duše i značaja, već godinama stanuje galerija  Katarine Ivanović, slikarke koja 20 godina živi i stvara u Podgorici. Ovaj prostor postao je popularno mjesto za djecu koja uče da slikaju, ali i umjetnika koji ovdje izlažu, i doniraju svoja djela u humanitarne svrhe. Trnoviti put do uspjeha ove male galerije predočila nam je Katarina.

Zašto je galerija Katarinine čarolije toliko postala popularna?

Zato što sam ja sa svojim prijateljima uspjela od jednog neuslovnog prostora  napravim…kako kažu domaćinsku galeriju…gdje su svi umjetnici dobrodošli…i gdje se širi samo ljubav…nema mjesta ni politici ni negativnim mislima…ljubav i mir.

Kada ste osnovali galeriji i sa kojom misijom?

Galerija je osnovana prije tri godine, 16. juna proslavićemo četiri godine. Moja misija je bila da širim i obučavam kviling tehniku koju inače sama radim.Bila je zaživjela par mjeseci…ali nažalost zbog pandemije korona virusa stalo se sa tim.

Po čemu se vaša galerija razlikuje od ostalih?

Mislim da sam odgovorila u prvom pitanju na ovo, ja imam parolu koje se držim, širimo ljubav a ne rat, previše je mržnje u narod, a kad prijatelji galerije dodju kod nas kažu da prosto zračimo pozitivom.I tu smo svima da izadjemo u susret.

Koja izložba vam je bila najzanimljivija?

Izložba koju smo kao humanitarnu napravili za djecu sa smetnjama u razvoju….djeci iz škole “1 jun” na Zabjelu.Toga puta sa velikim ponosom mogu reći da su me prvo prijatelji galerije oduševili….jer smo tada sakupili 53 umjetnička djela koja su isti donirali da bi krasili njihovu školu, a djeca su imali pravi doživljaj, kataloge kao odrasli, štafelaje koje smo specijalno radili za njih, novogodišnje paketiće…prosto su sijali svi.

Koliko ste do sada imali izložbi i koji su vam planovi za buduće?

Do sada smo imali 12 grupnih izložbi, i učestvovale su osobe svih starosnih dobi, od 6 do 90 godina, i oko desetak samostalnih izložbi.

Koliko je teško i izazovno voditi galeriju?

Prvo moram da naglasim da su to veliki izazovi i velika iskušenja, kako fizička tako i psihička.Nažalost ja sam imala povredu prije 7 mjeseci i sve što se tiče galerije su preuzeli moji prijatelji da bi mi pomogli da sakupimo sredstva i platimo galeriju.Takvi prijatelji se rijetko nalaze a jasam imala sreću u nesreći da ih imam..Na prvo mjesto mama Mileva Miška Ikovic (naravno nije mi majka ali koliko mi znači zovem je mama Miška), zatim Beba Spajić, Bato Braković, to su ljudi kojima nikada neću moći da se odužim.

Ima li publiku galerije u Crnoj Gori?

Nažalost kod nas je kultura na zadnjem mjestu, ja sam otvorila Nvo Katarinine čarolije i posle godinu je označila kao galeriju, jer sam ukapirala da kod nas teško možes da izlažeš svoje radove ako nemaš školu za to, i naravno tu su konkursi…čekanja….a kod nas toga nema.Sve je na ljudsku riječ. Pokušavamo sve da uzdignemo, da im damo vjetar u ledja.A što se tiče publike, posjećenost je velika ali samo na dan otvaranja izložbe.Mada mislim da se polako mijenja svijest našeg naroda, pa možda kultura i procveta kod nas jednog dana.