Prije nekog vremena sam, braneći neki svoj potpuno argumentovan stav, kada suprotna strana nije znala na koji način više da mi se suprostavi, dobila „kompliment“ da se baš „muški“ borim. Onda sam jednom, negdje sa 23 godine, kada sam i završila fakultet, gladna ambicije i uspješnih životnih poduhvata, naišla na komentar da sam pravi „karijerista“ i da se, ako budem toliko posvećena poslu, nikada neću udati. Više puta sam se svađala sa jednim bitnim muškarcem u mom životu zato što nijesam nježna žena, zato što ga često ne dočekam nasmijana, zato što se, dok on priča sa svojim drugarima, ja, ničim izazvana, „ubacujem“ u priču.
Kroz dalji život i karijeru, dobijala sam razne „komplimente“ na datu temu. Od „čovjek – žena“ do „žena – zmaj“, što zbog načina na koji pristupam stvarima, što zbog toga što se toga ni najmanje ne stidim, već naprotiv – na to sam ponosna.
Ipak, ovo breme nosi veliki broj žena, pogotovo one koje žive u većim sredinama, najviše zbog toga što je uvreženo mišljenje da one imaju veću „slobodu“. Baš zahvaljujući toj slobodi one se na kraju nađu upletene u sopstvenu mrežu, budu društveno osuđivane, nekad prećutno nekad javno, pletući se tako u sopstvenu mrežu „moralnih“ vrijednosti. Tim ženama želim da posvetim ovaj tekst, a muškom dijelu populacije jasno dam do znanja u čemu se, zapravo, ogleda ta „prokleta nejednakost“ i šta je, pobogu, ta emancipacija nama donjela?! Da bi i jedni i drugi shvatili o čemu se radi, sa sociološkog i antropološkog aspekta ću postaviti društvene obrasce ponašanja, a onda ih sagledati sa oba aspekta – muškog i ženskog.
Prvo, i ono što nam je svima cilj u životu je – uspjeh. Stalno i iznova težimo ka njemu, bilo da je to uspjeh na profesionalnom ili ličnom planu – bitan je, i to je jedini način da doživimo društvenu satisfakciju. Kada je muškarac uspješan, nailazi uglavnom na podršku prijatelja, kolega, bude tu i zavisti, ali je uglavnom dočekan bodrenjem u leđa, uz jasnu poruku da svi žele da budu uz njega, da se „nađu“. Kada je žena uspješna, onda je, ili došla do uspjeha preko „kreveta“, ili, možda, karijeristkinja koja žrtvuje porodicu svojim ciljevima, ili, u najboljem slučaju, žena nekog papučara koji je „takvu“ trpi.
Drugo, ali ne manje važno, je – borba za svoje mjesto u društvu. Konstantna borba za samopotvrđivanjem koja nam je svima potrebna da bi se osjećali društveno ili lično vrijednim, da bi mogli da funkcionišemo na određenom nivou. Kada muškarac javno pokaže tu borbu, on je hrabar, čestit, marljiv, „na mjestu“ i muževan. Kada žena to uradi, ona je preglasna, neprijatna, „višak“, u najmanju ruku, neuračunljiva …
Treće je – porodica. Većina nas, nagonski, čezne za porodicom, i blagostanjem i ludilom koje ista nosi. Samo što je društveno potpuno normalno da svo blagostanje, uglavnom, uživa muškarac, a svo ludilo, po pravilu, proživljava žena. Onda je i potpuno normalno da se na TV-u svakodnevno reklamiraju proizvodi koji ženama pružaju „utjehu“ od svakodnevnih obaveza. Od biljnih ljekova za umirenje, do spreja za grlo jer je „haos u kući“ kada mamu boli grlo.
Četvrto, vrlo bitno je – društveni aspekt zabave. Kada muškarac iz zabave ima neki hobi, obično je to zato što je nadinteligentan. Kada žena to radi, to je vjerovatno zato što joj je puno dosadno. Kada muškarac iz zabave pije, kocka se, promiskuitetan je – sve je to njemu svojstveno i normalno. Treba ga pustiti, dati mu oduška, pustiti ga da se „izduva“. Kada žena „dozvoli sebi“ bilo koju od gore navedenih stvari, ili ne daj Bože, sve zajedno, izložena je ruglu, prećutnom ili javnom. Uglavnom javnom.
Peto – antropološka predodređenost svakog od nas. Pravo da budemo ono što jesmo, da gledamo „gore“, svojstveno svojoj vrsti. Bez ograničenja, bez postavljanja standarda koji nam ništa ne daju. Ljudska vrsta je evoluirala kroz vjekove uprkos istim, sve velike borbe koje su vođene i koje se slave bile su suprostavljanje njima, a opet, čovječanstvo se globalno trudi da podlegne prosjecima. Uvrnuto, zar ne?!
